Autocenzura ili sloboda
Hrvati su kroz svoju povijest istrenirani za profilaktičko pranje od grijeha koje možda nisu ni počinili i autocenzuru. Kao katolički narod su naučili ispitivati savjest i preispitivati jesu li zgriješili riječju, mišlju ili djelom.
U ovom magičnom trokutu ljudske poniznosti najopasnija je misao. Taj grijeh nitko ne vidi pa je tom logikom on i najopasniji jer nema korektiva. Jedina pogrješka koju je Bog napravio, po stavu mnogih sektaša, je činjenica da je čovjeka napravio mislenim bićem.
Podložnici mnogih autoritativnih režima su naučili da niti ne pomisle, nakon što nisu ni pomislili da preispitaju, a onda na kraju da utvrde da je pomisao mogla biti opasna za dušu ili karijeru.
Posljedica takvod dugogodišnjeg kondicioniranja je narod i nacija koja svim snagama teži da zabrani slobodnu riječ jer je ona odraz opasnosti za one koji su sebe proglasili čistima, bez grijeha ili čuvarima nekog navodno boljeg reda.
Plodovi su očiti.
Oni se odražavaju u neslobodi gospodarskog poslovanja, u neslobodi stranačkih politika i u općem osjećaju beznađa. Kao rijetko koji narod u Europi Hrvati se trude biti samocenzurirani, prilagođeni i nikako ne oprečni.
Povijesno kondicioniranje su na štetu Hrvata najbolje koristili strani okupatori, a do savršenstva je samocenzuru doveo komunističko jugoslavenski sustav.
Tako je iz svijesti naroda, ne iz podsvijesti, nestala čitava jedna generacija boraca za Hrvatsku, a sve što je bilo i u kakvoj vezi s njima je osuđeno da bude abortirano prije samoga rađanja pomisli na tu generaciju.
Katalog simptoma koji ukazuju na pojavu bolesti ustašoitisa, bolesti koja traži istinu o zabranjenoj generaciji, ideji, borbi, žrtvi i sjećanju, svakom je Hrvatu urisan u mozak. Hrvat je sposoban prepozanti simptome opasnog oboljenja, zvanog ustašoitis. Sustav obrane je desetljećima perfekcioniran. Ako bi on bio slučajno nesposoban da prepozna simptome ond aće ga upozoriti stručnjaci za ustašoitis preko Drine ili s ove strane Drine.
Sustav obrane mentalnog zdravlja i povijesne laži je perfekcioniran. Specijalci za prepoznavanje u novinama i javnim ustanovama su u stanju samo na osnovu kombinacija riječi prepoznati opasnost za narodno zdravlje i napredak.
Pravi velemajstori svoje struke u prepozanvanju simptoma ustašoitisa su čuvari nikad odumrle ideje jugoslavenstva i posebno vjerni i savjesni Hrvati koji se svojom ideološkom čistoćom natječu za neko mjesto kolumnista, novinara, redatelja, političara ili druge vrste budžetarnih parazita i dobro plaćenih pljuvatora.
Čim se u javnosti pojavi simptom zahukta se čitava mašinerija savjestnih osoba i grupa koja svom energijom pokušava narodnu dušu očuvati od bakterija ustaštva.
Znakovi prepoznavanja su različiti, a da nebi izmakla bakterija koja bi narušila zdravu dušu modernog europskog kretenoida, na scenu stupa prava ideološko sanitetska artiljerija. Tuče se po jezičnim, ideološkim, tehničkim, dizajnerskim ili mentalnim bakterijama iz svih kolumni, novina, televizije, političkih stolica i navodno slobodnomislećih profesorskih fotelja.
Novinari, koji svoju karijeru zahvaljuju pisanju o ustašama i dobro plaćenim prosječnim kolumnama u stranim novinama, osjećaju se pozvanima naciji objasniti ono što nitko ne želi priznati, svi negiraju, ali je vrijeme da se to narodu kaže.
Činjenica da takvi novinari znaju da njihove knjige prolaze samo zato jer su u njima slike stričeva i djedova u ustaškoj odori, te novinare ne smeta jer kuna nije ustaški novac, to je njihov izvorni motiv postojanja. Narod, kad ga opiči kakvo navodno pismeno piskaralo, opravdava se zbunjen, tumači da neke riječi nisu simptom ustašoitisa, te zabranjene kuge, nego da su čak one dobre bakterije iz hrvatskog probavnog trakta. Narod nije naučio stati i gordo reći: da i u čemu je problem?
Političari, koji dobivaju i očekuju glasove od oboljelih ustašoidnih birača, se natječu tko će biti pouzdaniji detektor infekcijskog oboljenja, naglašavaju svoju povezanost s jedinom zdravom idejom navodnog antifašizma, internacionalizma i euopeizma i demokratskog centra u strankama koje od demokracije imaju samo veliko slovo u logotipu.
Sve u svrhu samocenzure, profilaktičke terapije i odražvanja na životu već odbačene ideologije da je jedino ideja lijevoga fašizma, koji sebe naziva antifašizmom, prihvatljiva i europejska.
Iako obožavaju hrvatsku kunu, čije čuvanje na tavanu je bila sigurna diploma za komunistički fakultet humanosti na Golom Otoku, novokomponovani europejci, novinari, blogeri i humanisti se sruče na obični pozdrav koji veliča spremnost naroda da brani svoj dom.
Razlog proklinjanja tog pozdrava, svi znate o kojem pozdravu govorim, je navodna briga za humanost i suvremenost u europskim okvirima. Da ukinu kunu, to im ne pada na pamet, onda bi ostali bez glavnog razloga svojeg postojanja, al pozdrav i njegovo samocenzuriranje je idealna vježba za pokazivanje intelektualne golotinje i notorne zarobljenosti u uskim okvirima komunističko fašističkog načina promišljanja.
Komunističko jugoslavenska povijest ustaškog pokreta, hrvatske države i svih simbola toga vremena je pisana sustavno i planirano. Njezin jedini cilj bio je zatiranje svega što je imalo veze sa stvaranjem hrvatske države. Model je bio jednostavan: sve što ima veze s ustašama i NDH je zločin, mega zločin, supermegazločin.
Već i sama pomisao na mogućnost da bi povijest trebalo gledati s malo više ideološke neutralnosti je simptom da je tragač za istinom obolio od bakterije ustašotitisa i da ga treba odstraniti ideološko javnim skalpelom društveno poželjnoga promišljanja.
Svi smo mi svjedoci kako je u ovih zadnjih 20 godina šetalo javno poimanje branitelja i osloboditeljskog rata. Od heroja su novinari i mediji, zajedno s antinarodnim političarima, napravili parazite i zločince. U samo 20 godina. Ako im dopustimo da pišu svoju istinu, a mi uporno tvrdimo da je povijest nemoguće revidirati, onda će za 50 godina i hrvatski branitelji postati najveći zločinci, a hrvatski obrambeni rat će postati planirani genocid nad srbskim stanovništvom.
Samo notorni neznalica, fašistoidni kreten ili komunistički zatvorski čuvar može ozbiljno tvrditi da je revidiranje povijesti samo po sebi zlo. Po toj logici bismo morali ostajati kod povijesnih laži i onda kad otkrijemo nove dokaze. Po toj logici bi i dan danas vrijedile mnoge neistine koje su kasnije na osnovu dokaza revidirane. Npr. zločin u Katynskoj šumi bi po našim vrlim antirevizionistima i danas bio u udžbenicima naveden kao zločin koji su počinili Nijemci, a ne Sovjeti.
Povijest je, kao i svaka druga zananost, podložna i dužna obavljati stalno prepravljanje i reviziju na osnovu novih otkrića, a oni koji se zalažu protiv revizije povijesti su rigidni fašisti kojima bi istina ugrozila njihov društveni korijen i ulogu.
Bili smo svjedoci i sudionici događaja i promatramo kako se slika mijenja. Danas živimo u demokratskoj državi koja mora imati snage istražiti istinu umjesto da ponavlja dokazane laži i obmane koje je sustavno kreirala jugoslavenska elita, koja i dan danas drži profesorske katedre i kolumne.
Povijesnu sliku o NDH i ustašama su oni pisali i pišu već osamdeset godina, a hrvatskom narodu je dodijeljenja uloga samocenzure i profilaktičkog spiranja stvarnih i izmišljenih grijeha svojih roditelja, djedova i braće.
Hrvatski intelektualci i dva biskupa su se usudili izići iz okvira samocenzure i narušiti koaliciju jugofašističkih recidiva i prilagođene navodno narodne elite. Kojeg li bezobrazluka i provokacije. Zanmimljiv je broj dva biskupa. Od toliko nabildanih pobornika istine samo dvojica su se usudila iskočit iz okvira samocenzure.
No, za uigrane fašističke čuvare antifašizma i jugoslavensko partizanske laži su i ova dvojica previše. Nezamislivo da neki tamo profesori i ova dvojica nešto zahtjevaju.
U ovoj državi zahtijevati mogu još uvijek samo ljevičarski novinarčići, komunističko jugoslavenski preobraženi profesori i usireni poliitčari.
Kao izvorni antifašist i antikomunist poštujem one čiji je nono bio partizan i borio se za slobodnu Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju. Borce za Jugoslaviju smatram okupatorima pa mi teško pada da ih poštujem kao političku kategoriju.
Moj stric je bio ustaša pa bi bilo vrijeme da i o njemu i njegovoj ulozi smijemo promišljati bez jugosrbskih i crvenfašističkih zabrana.
Istine se ne trebamo bojati jer hrvatski narod podnosi i istinu, a ne samo laž.
Zato budimo spremni boriti se ne samo za dom nego i za javni govor i istinu.
Vinko Vukadin
