Prema uvriježenom načelu srednjevjekovnih država, zemljama su upravljali vladari koji su bili etnički kao i ogromna većina podanika u državi. To se odnosilo i na namjesnike što su ih kao upravitelje određenih oblasti inaugurirali vrhovni vladari. Od osnutka Mačvanske banovine, smještene na sjeverozapadu današnje Srbije, tim teritorijem mađarske države je mađarski kralj imenovao točno pedeset puta banove kao ljude od svoga najvećeg povjerenja. Oni kralju najodaniji su voljom kralja zavrijedili biti imenovani banovima i po nekoliko puta u određenim vremenskim razmacima. Kako se iz dugoga popisa mačvanskih banova može zamijetiti, ogromnu većinu banova činili su Mađari. To je posve razumljivo, budući da su Mađari tijekom stoljeća bili uvjerljiva etnička većina u Mačvi, ali i općenito na području sjeverozapadne Srbije. Srpski se banovi mogu prebrojati na prste jedne ruke. Povijest se ovom prigodom doista poigrala sa svojim akterima, te su Srbi upravo u Mačvi, kao i njezinim obližnjim područjima Podrinja, Pocerine, Kolubare i Tamnave iznjedrili u posljednja dva stoljeća najokorjelije pristaše velikosrpskih nacionalnih ideja, od kojih ugroze imaju svi srbijanski susjedi, ponajviše Hrvati.
Iako je dobro poznato da povijesno institucija bana pripada najprije hrvatskom narodu i hrvatskoj državi, to su od Hrvata u terminološkim odrednicama preuzeli i Mađari, ali nikako i nikada Srbi. Mogli bi se Srbi zapitati otkud na drugome kraju Srbije toponimi župa i županija, primjerice u Župskom Aleksandrovcu blizu Kruševca, kada su to, također, izvorni hrvatski pojmovi. Ne tjera Srbe na razmišljanje ni činjenica da je Stefan Nemanja, utemeljitelj dinastije Nemanjića nosio titulu velikoga župana. Ništa neobično, čudno i najmanje neočekivano, s obzirom na izvorno hrvatsko podrijetlo Stefana Nemanje i dinastije Nemanjića koja se kasnije potrudila u zatomljivanju vlastitih hrvatskih korijena i promoviranju ideja o uspostavi novostvorene srpske nacije. Osvrt na kronologiju mačvanske banovine koja je trajala nešto više od dva stoljeća, od 1254.-1459. pokazuje da su svi srpski vladari u umjetnom procesu izmišljanja novih korijena i pisanja povijesti ispočetka imali golemih problema. Evo sada i popisa imena i prezimena mačvanskih banova od prvog do posljednjeg uz imena tadašnjih mađarskih kraljeva koji su postavljali banove upraviteljima Mačvanske banovine i tamo vladali pod paskom mađarskoga kralja:
- – 1262. Rostislav, ruski knez, odbjegao iz Rusije, prije toga bio je i slavonski ban. Imenovao ga je banom kralj Bela IV.
- – 1272. Bela, mađarski ban, imenovao ga je kralj Bela IV, koga je naslijedio kralj Ištvan V.
- – 1273. Roland, mađarski ban, imenovao ga je kralj Laslo IV.
- Egyed – Gregor, mađarski ban, imenovao ga je kralj Laslo IV.
- Albert, mađarski ban, imenovao ga je kralj Laslo IV.
- Ugrin, mađarski ban, imenovao ga je kralj Laslo IV.
1279 – 1284. Elizabeta Kuman, prva žena na poziciji bana, imenovao ju je kralj Laslo IV.
- – 1316. Stefan Dragutin, srpski kralj, postavljen za bana kao zet mađarskoga kralja i njegov vazal. Imenovao ga je kralj Laslo IV, kao i njegovi nasljednici na kraljevskom tronu Andraš III, Vaclav III ( ujedno i kralj Bohemije, današnje Češke), Oto III, (ujedno i bavarski kralj) i mađarski kralj Karolj I Robert.
- – 1317. Stefan Vladislav, sin kralja Stefana Dragutina, također mađarski vazal. Imenovao ga je kralj Karolj I.
- – 1319. Stefan Uroš III Milutin, srpski kralj koji je jedini dvije godine samostalno upravljao Mačvom sa svim državničkim ovlastima, koristeći nemire, nerede i rasulo u Mađarskoj zbog borbi za kraljevski tron. Te dvije godine su sve do 1804. i srpskog ustanka upravo u Mačvi i dvije jedine godine srpskog vladanja Mačvom u srednjem vijeku.
- – 1328. Pavao Gorjanski, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Karol I.
- – 1334. Janoš Alšanji, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Karol I.
- – 1339. Mikloš Ostfi, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Karol I.
- – 1353. Dominik Ostfi, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Karol I, a naslijedio ga kralj Lajoš I.
- – 1359. Mikloš Čak, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Lajoš I.
1359 – 1375. Nikola I Gorjanski, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Lajoš I.
1375 – 1381. Ivan Horvat, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Lajoš I.
1381 – 1382. Paul Liskoji, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Lajoš I.
1382 – 1385. Ištvan Korođi. Imenovala ga je kraljica Marija.
1385 – 1386. Ivan Horvat, hrvatski ban. Imenovala ga je kraljica Marija, a zatim i kralj Karolj II.
1386 – 1387. Janoš Banfi od Alsolendve, mađarski ban. Imenovala ga je kraljica Marija.
1387 – 1390. Nikola II Gorjanski, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1390 – 1392. Ištvan Losonci, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1392 – 1393. Đerđ Lakfi, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
- Nikola II Gorjanski, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1394 – 1397. Mikloš Treutel i Ištvan Korođi, obojica mađarski banovi. Imenovao ih je kralj Žigmund.
- Peter Perenji, mađarski ban, po pobočnoj liniji u srodstvu sa hrvatskim plemstvom Šubića. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1397 – 1400. Franjo Bebek, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1398 – 1402. Janoš Maroti, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1400 – 1401. Peter Perenji, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
- Ištvan Ludonji i Tamaš Ludonji. Imenovao ih je kralj Žigmund.
1402 – 1403. Ladislav Iločki, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
- Tamaš Ludonji, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1402 – 1410. Janoš Maroti, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1410 – 1418. Ladislav i Emerik Iločki, hrvatski banovi. Imenovao ih je kralj Žigmund.
1419 – 1427. Želimir Gorjanski, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1427 – 1428. Janoš Maroti, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1427 – 1431. Peter Čeh de Leva, češki ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1429 – 1430. Stjepan Iločki, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund.
1431 – 1441. Ladislav Gorjanski, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund, koga su naslijedili kralj Albert, poljski kralj Vladislav I i mađarski kralj Laslo V.
1431 – 1438. Želimir Gorjanski, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Žigmund, a poslije i kralj Albert.
1438- 1458. Nikola Iločki, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Albert, a zatim i kraljevi Vladislav I, Laslo V i Matija I.
1441 – 1443. Laslo Maroti, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Vladislav I, a zatim i kralj Laslo V.
1442 – 1445. Emerik Herdervari, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Laslo V.
1445 – 1447. Ladislav Gorjanski, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Laslo V.
1447 – 1448. Stjepan Bebek, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Laslo V.
1447 – 1456. Janoš Korođi, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Laslo V.
- Pavao Herceg, hrvatski ban. Imenovao ga je kralj Laslo V.
1456 – 1458. Mihalj Silađi, mađarski ban. Imenovao ga je kralj Laslo V, a zetim i kralj Matija I.
1458 – 1459. Mikloš Dombai i Peter Sokoli, mađarski banovi. Imenovao ih je kralj Matija I.
Kao što se iz ove duge liste može zamijetiti, nakon Mađara, kao najbrojnijeg naroda tog vremena u Mačvi, po broju banova slijede Hrvati, jer je ranije već objašnjeno da su Hrvati poslije Mađara bili drugi po brojnosti u Mačvi. Tek nekoliko Srba stolovalo je Mačvom, a nije je uspio osvojiti i Srbiji pripojiti niti najveći srpski vojskovođa car Stefan Dušan. Ista je situacija i sa Beogradom, koji je pod Turke pao 1521.kao jaka mađarska utvrda na Savi i Dunavu. U etničkom smislu, u to daleko vrijeme, Beograd je bio isto što i Mačva, pretežito mađarski grad. Uostalom, sve do pada Beograda pod Turke 1521. postojala je i Beogradska banovina. Ona je bila obrambeni bedem ugarske kraljevine pred naletom ratobornih Turaka. Do 1430. godine Beograd je bio glavnim gradom Srpske despotovine. Poslije smrti despota Stefana Lazarevića 1427, njegov nasljednik despot Đurađ Branković je, radi učinkovitije obrane područja pred nasrtajima Osmanlija, odlučio preseliti Beogradsku despotovinu pod upravu kraljevine Mađarske i od tada su Mađari skrbili o dotadašnjoj despotovini koju su preimenovali u mađarsku banovinu. Godine 1456. Turci su predvođeni Mehmedom II Osvajačem napali žestoko na Beograd, ali je grad obranjen zaslugom Janoša Hunjadija, mađarskog suverena i križarskog ratnika i franjevačkog misionara Ivana Kapistrana, koji je bezuspješno nagovarao sudionika bitke protiv Turaka despota Đurađa Brankovića da prevede Srbe na katolicizam. Tri godine kasnije, 1459. turska vojska je osvojila Smederevo, do tada glavni grad Srpske despotovine. Od tog trenutka Beograd je postao crta razgraničenja kršćanske i osmanske vojske i izložen stalnim provokacijama i udarima turskog topništva. Neke od graničnih teritorija su povremeno prelazile iz posjeda Turaka u posjed Beogradske banovine pod mađarskim nadzorom, ali to je bilo privremeno, jer su Turci sve to uspjeli povratiti u sklop Osmanskog carstva. Godine 1521. Turci su u jurišu zauzeli Beograd, čime su osvojili ključnu stratešku točku za dalje nadiranje prema Mađarskoj i središnjem dijelu Europe.
Zanimljivo je da danas u zapadnoj Srbiji, tom stoljetnom epicentru svih tektonskih političkih, vojnih i vjerskih previranja u Srba i dalje buja velikosrpska ideja i otvoreno posezanje za tuđim zemljama i krajevima, posebice za hrvatskim povijesnim prostorima zapadno od rijeke Drine. Kad bi se Srbi makar malo osvrnuli na prošlost i povijesni razvoj same Srbije, poglavito njezinog zapadnog dijela, Mačve, Podrinja, Pocerine, Tamnave i Kolubare, mogli bi zaključiti da mogu biti sretni što su nagrađeni i posjedovanjem spomenutih krajeva koji im tijekom povijesti uopće nisu pripadali. Ali, Srbi ostaju vjerni i dosljedni svojim megalomanskim i mitomanskim snovima, na koje ih potiče njihova inteligencija, vodeći ih, kao i obično u slijepu ulicu iz koje nema izlaza. Apsurdno je da u srcu negdašnje Južne Ugarske, točnije njezinog najjužnijeg dijela Mačvanske banovine postoji i danas leglo velikosrpstva i četništva. To je Ravna gora i poznati Ravnogorski pokret, koji je i danas aktualan u glavama mnogih Srba. Na prahu i pepelu nekadašnjeg, davnog zavičaja Mađara koje su Turci prije pola tisućljeća istjerali iz sjeverozapadne Srbije te na prahu i pepelu Hrvata koji su skupa sa Mađarima živjeli u Mačvi dok nisu pretopljeni putem Srpske pravoslavne crkve u Srbe, u današnje vrijeme Srbi grade bastion svoga nacionalnog bića. Nisu ga pokušali izgraditi na nekoj zemlji koja im istinski pripada, nego upravo tamo gdje nemaju nikakvog uporišta i prava na to. Istina je da su mnogi srpski znameniti ljudi rođeni upravo na tom tlu zapadne Srbije. Iz šabačkog kraja najglasovitiji su pisci Janko Veselinović i Oskar Davičo, znanstvenik Stanislav Vinaver, političar i diplomat Stojan Novaković, glumac Branislav Lečić, dramski pisac Dušan Kovačević. Iz valjevskog kraja izdvajaju se prota Matija Nenadović, braća Jakov i Aleksa Nenadović, njihov suborac u ustanku protiv Turaka Ilija Birčanin, kontroverzni vladika Nikolaj Velimirović, dobitnik Hitlerovog gvozdenog križa za promicanje ideja Reicha, te pjesnikinja Desanka Maksimović. Iz lozničkog kraja vrijedi istaknuti Jovana Cvijića, samoukog i priučenog jezikoslovca, kradljivca hrvatskih riječi i izraza Vuka Karadžića, te Antu Bogićevića. Razvidno je da su sjeverozapadnu Srbiju, pogotovo Mačvu, Srbi pod okrilje svoje države dobili samo spletom okolnosti, reklo bi se čak igrom slučaja. Umjesto da budu time zadovoljni, oni i dalje posežu za mnogim drugim zemljama u okruženju koje im ni po čemu ne pripadaju i zbog toga uvijek bivaju kažnjeni, bilo u ratu, bilo u miru, sve do onog trenutka dok se jednom ne dozovu pameti. Taj trenutak iz sadašnje perspektive izgleda nedostižno daleko.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
