Srećko Cvitanović, heroj domovinskog rata koji je svojim informacijskim kanalima spriječavao neprijateljska iznenađenja i pohode, jedinstveni je svjedok jednog vremena naše povijesti i sudionik mnogih hrvatskih bitaka za neovisnost. Tri puta je izbjegao streljanje na Križnom putu, baš kao i smrtnu osudu u Jugoslaviji, a u NDH je kao dječak rastao, pa smo ga zamolili za njegov komentar i viđenje NDH-e. Bio je za stolom sa najvećim ličnostima NDH i njemačke komande, kao dječak iz prikrajka pratio rasprave o politici i ratu. Zanimali su nas dojmovi cijelog jednog doba.
Koja je razlika ličnosti Vlatka Mačeka i Ante Pavelića?
Vlatko Maček, kao čelnik HSS-a je bio populist, po meni malograđanin, osoba koja je bila čelnik najjače političke opcije u Hrvata, prije 2. svjetskog rata, ali i čovjek koji nije volio previše prodrmati političku scenu u Jugoslaviji pa prema tome doživljavao sam ga kao kukavicu. Ante Pavelić je 1941 godine. spriječio uništenje hrvatskog korpusa, nakon komadanja Jugoslavije. Zamislite situaciju, da nije bilo ustaša, što bi četnici radili po Zagrebu. Pavelić sa ono malo ljudi s kojima je došao u Zagreb nije mogao više učiniti jer oko njega su bile dobro organizirane vojske, a on je imao dvjestotinjak ljudi. Što bi Maček napravio na njegovom mjestu? Baš ništa.
Kako je izgledao taj dan bombardiranja Beograda 6.4. 1941 godine iz zagrebačke perspektive?
Radio Zagreb, kao krugovalna postaja u Jugoslaviji, toga dana u jutarnjim satima je javljala vrlo jasno da se Hrvati ne moraju brinuti, Zagreb neće biti bombardiran, a građani Hrvatske neka ne brinu jer niti jedan metak neće biti upućen prema hrvatskom teritoriju. I Hrvatima u jugoslavenskoj vojsci se preporučilo da se predaju i izjasne se kao Hrvati na bojišnici te da će odmah biti pušteni iz zarobljeništva na slobodu. Zapravo, spiker na radiju je govorio kako je počeo rat u Jugoslaviji, ali da se to nas Hrvata ne dotiče.
Kako je izgledalo 10.4.1941 na ulicama Zagreba?
Oduševljenje. Ponos. Nakon toliko godina, Hrvati su stvorili državu. Ulice su bile pune kada su njemački vojnici dolazili. Ljudi su nudili voće, čokolade, napolitanke, bacali cvijeće, Nijemci su doživljeni kao osloboditelji koji nas izvlače iz Jugoslavije. Oko četiri sata popodne, majka nas je pozvala u vrt, gdje smo čuli objavu Kvaternika o stvaranju NDH. Mi smo to doživjeli kao dan slobode, nikakav dan fašizma nismo mi doživjeli, niti antifašizma. Izašli smo iz Jugoslavije. Komunisti danas pričaju gluposti o antifašizmu, iako su ruski komunisti zajedno sa Hitlerom komadali Poljsku i, što je još bitnije, kako je Hitler imao zabranu izrade nekih oružja; oružja su se slagala i odvozila negdje iza Lenjigrada i tamo sastavljala. Sada mi vi recite po kojoj su logici komunisti antifašisti, kad su sa Njemcima zajedno imali ratnu industriju? Komunisti su otišli u sisačku šumu da bi spasili SSSR, a ne da bi se borili protiv fašista. Kad je Hitler napao Staljina, tada su komunisti odlučili uvući svoj narod u borbu za Staljina i SSSR, a ne da bi se borili protiv fašista. Prije toga su mudro šutjeli jer je Staljin bio uz Hitlera. Jugoslavenski pukovnik, kasnije general Simović, koji je izveo puč u vladi, bio je engleski tajni agent pa tako i demonstracije u Beogradu sa sloganom; “Bolje rat- nego pakt” nemaju veze sa komunistima, već sa Englezima. Komunisti se uključuju tek nakon napada na SSSR u rat protiv Hitlera. I to je dokaz mojoj tezi.
Koga ste upoznali od zanimljivih osoba na ručkovima, koji su se kod vas održavali vikendom?
Najzanimljiviji je bio njemački general Alexander von Löhr, njemački zapovjednik ‘Jugoistoka’, uglađen čovjek, plemićkog stila, vrlo korektan čovjek. Uvijek kavalirski raspoložen. Jednom prilikom moj stric kao ravnatelj bolnice, doveo je na ručak ranjenog američkog brigadnog generala, oborenog iznad Zagreba, koji je bio posramljen kad je vidio, koji je dio grada bombardirao. Američki general je bio blijed dok je pričao o činjenici, kako je na tom dijelu grada bilo mnogo žena sa malom djecom. Ipak nitko mu to nije zamjerao jer je bio rat i mnogi časni ljudi su ispunjavali zahtjeve svojih činovnika, daleko od fronta, a bilo je i puno šlamperaja. Na ručkove smo primali mnoge ranjenike vikendom, to je bio običaj u bolnicama jer ljudi vikendom nisu imali kamo otići ili su obitelji bile daleko pa smo ih primali na ručak, da bi osjetili brigu za ono što su oni za nas činili. U puno navrata smo primali muslimane iz Bosne, koji nisu nikada dvojili da su dio istog naroda i jako su bili vezani za Hrvatsku. Zato Tito nikada nije uspio oformiti niti jednu muslimansku brigadu.
U par navrata sam bio i na sprovodima američkih pilota oborenih iznad Zagreba 1944. godine, koji su bili ispraćeni počasnim plotunom hrvatske vojske.
Igor Drenjančević