Glede gospodina Vlatka Mačeka neizbježno je reći da su on, Stjepan Radić i njihova HSS u Kraljevini SHS naslijedili „bauštelu Hrvatsku“, odnosno Hrvatsku kakvu su im ostavili hrvatski pravaši. Ono što pravaši vrlo rado guraju pod tepih, a što je eminentno bitno i važno znati, je da se je Hrvatska stranka prava rano i vrlo temeljno zbratimila sa prekodrinskim Srbima i tako nas gurnula u Balkansku provaliju zvanu Kraljevina SHS – poslije zvanom Jugoslavija.
U Jugoslavenskom klubu u Londonu pod pokroviteljstvom britanske masonerije su se 1915. našli srpski i hrvatski masoni – s hrvatske strane pretežno rukovodeći hrvatski pravaši – i potpisali jugoslavensku suradnju. Na Krfu 1917.g. opet hrvatski pravaši idu na ruku Aci Karađorđeviću i guraju tada zaozbiljno i formalno hrvatski narod u podanički odnos prema Srbiji. Hrvatska delegacija 1918.g. predvođena opet Pravašima, želi Srbima pokloniti „Hrvatsko državno pravo“. Koja pravaška komedija, ići srpskoj kamarili u Beograd, s velikim protivljenjem Radića i HSS-a… A hrvatsku „kapitulaciju“ Aleksandru Karađorđeviću je osobno predao hrvatski pravaš dr. Ante Pavelić, zubar, ne onaj kasniji poglavnik. Kad je 1920. potpisan Rapalski ugovor između Italije i SHS gdje su Istra, Cres, Lošinj, Zadar, Lastovo i tada još indirektno Rijeka pripali Italiji, to je u ime Hrvata u SHS-vladi potpisao hrvatski pravaš Ante Trumbić, tada Karađođevićev ministar vanjskih poslova. Normalno da su Pravaši nakon ove izdaje hrvatskog naroda izgubili povjerenje Hrvata, a Stjepan Radić i njegova HSS su naslijedili tu narodnu „katastrofu“ iz koje nisu mogli izaći jer su sve svjetske sile bile na strani Srba.
HSS naslijedio „Hrvatsku bauštelu“ od Pravaša
Takvu bauštelu je naslijedio HSS upravo od pravaša i njihovog bratimljenja sa Srbima. I ono što su Radić i poslije Maček za Hrvate pod tim velikosrpskim i međunacionalnim uvjetima isposlovali je bilo najviše što se uopće moglo, pa se može bez daljnjeg kao okarakterizirati upravo genijalnim, jer su se uzdali sami u sebe, vođeni realnom politikom, vođeni mozgom i mudrošću a ne iracionalno, s puno jada i inata, ili s fanatizmom bez mozga i pameti kao hrvatski pravaši. Ti samozvani veliki „pravaški“ Hrvati su napravili hrvatskom narodu najveću moguću štetu i nevolju slijedeći slijepo planove okultne masonerije Velike Britanije i Francuske ugradivši tako svoj dio „Hrvatskog državnog prava“ u izgradnji SHS-Jugoslavije. Usprkos slijepom i pogubnom fanatizmu pravaša, svaki korak koji su HSS-ovci u „novokomponovanoj“ državi učinili išao je postepeno u pravcu oslobađanja Hrvatske od velikosrpskog zagrljaja i prema realnom osamostaljenju Hrvatske. Iako danas ne možemo ni špekulirati što bi bilo da je sve išlo kako je krenulo jer taj odgovor nitko ne može dati.
Nakon propale prve pravaške frakcije, formirala se druga „desna“ pravaška frakcija koja je odmah išla osvetiti atentat na Radića, dakle, (koje li besmislene gluposti!), išla je ubiti kralja Aleksandra Karađorđevića. Čisti fanatizam bez nekog realnog učinka. Iako je dr. Ante Pavelić bio protiv Aleksandrovog ubojstva, Eugen „Dido“ Kvaternik je to mimo njegove volje fino isposlovao, ali ne u korist Hrvata i Makedonaca, nego u korist svjetske masonerije (zaista, koju korist su Hrvati i Makedonci imali od atentata?!). Naime Karađorđevićevo (s)maknuće su trebali masoni jer se priklonio Hitleru i nacistima. Njegov najveći protivnik bio je češki mason Tomas G. Mazaryk, jedan od pravih masonskih stvoritelja Jugoslavije i veliki Hrvatomrzac. I sad ide Dido Kvaternik ubit (organizirati) Acu, iako Pavelić to neće, dok ga masonerija mora obavezno „maknut“ ovako ili onako. Danas je poznato je da je Dido bio mason i umješan u takve međunarodne krugove te da je sasvim očigledno ispunjavao njihove zadatke a ne hrvatske. On je zapravo iz pozadine isturao katastrofalnu ustašku politiku a ne Pavelić. Poglavnik je to vrlo kasno skužio i maknuo ga, iako je čudno da je to ipak kad tad skužio jer inače nije baš ništa pročitao što se oko njega događalo, a nije ni bio svjestan da je samo igračka Velikih Meštra u Balkanskoj krvavoj krčmi. Naime Dido, polužidov koji je u srcu NDH čuvao Židove od nacista na što su se nacisti Poglavniku neprestano žalili, nije bio samo obični mason, on je bio i sotonist čiji su postupci imali nesagledive posljedice na njegovu bližu i daljnju okolinu. Činjenica je da ustaše nisu ni znale “što su” niti tko ih za koga u koje svrhe koristi. To važi dakako i za partizane, ali to je ona druga priča o Titu, Staljinu i Churchillu.
Pavelić je bio samo “Plan C”
Neutralnost Jugoslavije je bio Hitlerov “Plan A” za Jugoslaviju. Kad su Britanci tada vojnim udarom okrenuli Jugoslaviju na svoju stranu, Hitler ne morao improvizirati i tako je nastao“Plan B”: razbijanje Jugoslavije i dopuštanje nastanka NDH gdje je htio Mačeka za šefa. No Maček je prepoznao poklon “Danajaca” i mudro odbio. Hitler je na brzinu sklepao jedini preostali plan, “Plan C”, i postavlja Pavelića za šefa te iste NDH. Pavelić onda odstupa Talijanima većinu Hrvatskih otoka koji su pripadali Banovini Hrvatskoj. Tako Pavelić, koga u normalnim uvjetima hrvatski narod nikada ne bi postavio za šefa države, (kao što ne bi postavio ni Tita), preuzima tu “otrovanu tvorevinu”. On je s NDH dobio nešto što se ne da ni obraniti ni sačuvati, ali mu nedostaje jednostavno dalekovidnost i politička mudrost Mačeka da se u globalnom obračunu Velikih Meštara drži koliko je moguće po strani dok ne prođe taj zli rat, kako su na primjer to Česi napravili. Ali Pravaši (u biti su Ustaše Pravaši) su kao i za vrijeme Prvog svjetskog rata pokazali više slijepog fanatizma i borbenosti nego mudrosti i političke pismenosti. Jednostavno treba prepoznati kada je vrijeme za borbu, kada za pregovore, a kada za mirovanje.
Kad danas čujem (čitam) neke vrlo borbene domoljube i pravaše koji govore da će se u Rijeci u borbi protiv crvenih ujediniti i s crnim vragom ako bude potrebno, onda mi odmah pozlije, jer to je baš najgore što sami sebi možemo učiniti. Radije pustimo stvari kakve jesu, nego se s crnim vragom petljati, upravo je to Dido isposlovao Anti i uništio narod. I još nešto, dečki, skinite već jednom te crne majice, košulje i odore, to je u toj (ratnoj) konstelaciji znak Crnoga s kojim se nitko normalan ne upušta. Obucite bijele i svjetlomodre majice i već ste na pravoj strani.
Ivan Vidas-Punta, pismo čitatelja
