Za ime trenutačnog šefa srbijanske diplomacije Ivice Dačića vezani su najveći politički skandali i nevjerojatne afere što ih ljudski um može smisliti. Na samo njemu svojstven način u proteklih dvadeset pet godina, otkako se pojavio na političkoj pozornici Srbije, taj čovjek smiješne, karikaturalne pojave, na nimalo smiješan, ponajmanje duhovit način, uspio je ušutkati svoje oponente. Činio je to u sprezi sa silom, olilčenoj u simbiozi organiziranog kriminala i službene policije koje ima u Srbiji samo nominalnu zadaću zaustavljati širenje kriminalnih radnji i smanjiti stopu kriminaliteta u društvu na što nižu razinu. Tako bi trebalo biti u normalnim društvenim sustavima. Dakako, tako nije u Srbiji, gdje se čovjek, uvelike i do guše umiješan u mnoge mafijaške aktivnosti u jednom trenutku popeo političkom voljom kriminalizirane države Srbije upravo na čelnu funkciju ministra unutarnjih poslova Srbije. To su mu omogućili bivši koalicijski partneri Demokratska stranka, a svoj nezaustavljivi uspon u srbijanskoj politici Dačić je doživio i dolaskom njegovih sadašnjih partnera u vlasti, maskiranih šešeljevaca pod lažnim imenom srbijanskih naprednjaka. Od 2012. do sad Dačić je obnašao dužnosti, najprije premijera, a od prošle godine pa sve do danas on je i ministar inozemnih poslova Srbije. Za vrlo kratko vrijeme uspio je promijeniti tri jako bitne funkcije u Srbiji, uvijek idući na viši položaj. Takva promaknuća ovejani kriminalac njegovoga formata mogao je zabilježiti samo u zemlji bezakonja poput Srbije.Čovjek koji svojim vanjskim izgledom po postulatima rodonačelnika teorije biologicizma u razotkrivanju i tumačenju likova rođenih kriminalaca talijanskog doktora medicine i kriminologa Cesarea Lombrosa, sliči upravo na sicilijanskog gangstera, svojim opetovanim teškim izgredom u svezi objavljivanja kompromitirajućih snimki sastanaka sa glavnim šefom narko klana Rodoljubom Radulovićem, nitkog upućenog u zbivanja nije iznenadio. Dapače, bilo je samo pitanje trenutka kad će se vrh ledenog brijega organiziranog kriminala u Srbiji načeti. Na vrhu smrdljivog brijega je, naravno, glavom i bradom Ivica Dačić. Jučer i danas gotovo svi srbijanski mediji utrkuju se u objavljivanju senzacionalnih video zapisa Dačićevih susreta u beogradskim eksluzivnim restoranima i skupim hotelima sa njegovim osobnim prijateljem Radulovićem, alijas Mišom Bananom, koji je takav komičan nadimak stekao jer je prvi veliki biznis u životu napravio upravo u trgovini bananama, još u prijeratnom razdoblju. Ivica Dačić je prema navodima oporbenog i iznimno antivučićevskog portala Srbijadanas.net upravo bio taj koji je svome predstojniku ureda Branku Lazareviću predstavio svoga obiteljskog prijatelja Rodoljuba Radulovića znakovitom rečenicom: ” To je moj čovjek od povjerenja i izađi mu u susret kad god mu nešta ustreba.” I u stilu omerte, točnije, starog naziva zakletve prokušanih talijanskih mafijaša sa Sicilije, Dačićev čovjek od najvećeg povjerenja Branko Lazarević je u potpunosti poslušao preporuku svoga, očito ne samo policijskog, nego ponajprije, mafijaškog pretpostavljenog Ivice Dačića. Iz kronološkog praćenja i kontinuiranog snimanja redovitih poslovnih sastanaka Rodoljuba Radulovića, neposrednog šefa nedavno na 20 godina zatvora osuđenog kralja kokaina Darka Šarića, sa Ivicom Dačićem i njegovim najbližim suradnicima Brankom Lazarevićem, Vanjom Vukićem i Ivicom Tončevim, posve je jasno da je glavni zaštitnik i pokrovitelj narko klana Radulovića i Šarića upravo Ivica Dačić. Taksativno, vrijedi pobrojati one nazanimljivije i najintrigantije pojedinosti. U izvješću srbijanskog UKP-a ( Uprave kriminalističke policije) od 13. 1. 2012. godine opisuju se veze Branka Lazarevića, desne ruke Ivice Dačića u njegovom policijskom kabinetu, sa vođom narko klana i kokainskim “kraljem” Darkom Šarićem. No, srbijanska policija je u maniri mafijaške organizacije, a ne istinske policije, unatoč dokazima koje posjeduje i za koje i sama zna da terete, ne samo Lazarevića, nego i Dačića, izdala svjesno lažno priopćenje u kome bespogvorno štiti Dačića, navodeći da Lazarević te radnje radi Dačiću od straga. Kako iole pametan čovjek može pojmiti da Dačić ne može imati nikakvu vlastitu predodžbu o aktivnostima Lazarevića, kad je već u pročelju ovoga članka rečeno da je on osobno upoznao i povezao Lazarevića i njegovog prijatelja i kriminalca Radulovića? Srbijanska mafijaška policija ovim besmislenim priopćenjem pala je na najnižem testu inteligencije, a pokušala je takvim obraćanjem javnosti uvrijediti inteligenciju naroda kojem se obraća. Dačić, ohrabren potporom kriminogenih struktura policije, tada izjavljuje kako je potpuno siguran da Lazarević nije kao njegov čovjek od povjerenja, odao bilo kakvu službenu tajnu pripadnicima Šarićevog klana. Nije nedostatno proračunati i inetlektualno ograničeni Dačić ni slutio da u krilu normalnog dijela policije koja radi svoj posao po savjesti, motre i ne njega, a ne samo na Lazarevića, te se ovakve riječi pohvale Lazareviću mogu tako shvatiti. Mislio je da nikad dokazi neće doprijeti do njega, već će samo Lazarević biti kolateralna šteta, a on ostati nedodirljiv. Zato je tako i reagirao, samouvjereno i bahato. Još je dodao kako Lazarević nikada nije imao u posjedu podatke o tijeku policijske istrage, kojim bi izvješćivao pravodobno pripadnike narko klana i upozoravao ih da se na vrijeme sklone pred eventualnom policijskom potjerom koja je mogla krenuti svakog trenutka.
Nešto prije toga je MUP Srbije u službenom zapisu UKP-a ( Uprave kriminalističke policije) od 20.4. 2010. Specijalnom sudu za organizirani kriminal koji se bavio predmetom Darka Šarića i Rodoljuba Radulovića, predao 130 diskova s razgovorima i video snimkama većeg broja šarićevaca sa čelnicima MUP-a. U studenom i prosincu 2008. godine Šarićev gazda Rodoljub Radulović iliti Miša Banana, dvaput se susreo sa Ivicom Dačićem, najprije u restoranu ” Gušti mora”, a potom i u hotelu Hayat. Tom prigodom Dačić je svoga najbližeg mafijaškog suradnika Radulovića uvjeravao da ne brine jer je sve pod kontrolom i kako se ni njemu, niti bilo kome u povezanom mafijaškom lancu ništa i nikada ne može loše dogoditi. To je mogao tako izjaviti, jer se kao ministar policije, ujedno i ministar mafije u Srbiji, osjećao čovjekom iznad zakona u zemlji u kojoj vrijede takvi moralni kodeksi da probisvijet poput njega može doći u priliku da odlučuje o životima i sudbinama milijuna nedužnih ljudi. Dačić, kao čovjek koji se u svijetu politike kretao kao suncokret, ovisno o trenutačnoj potrebi, nije ulijevao povjerenje, ne samo sadašnjem partneru u vlasti Vučiću, nego još više i svojim ranijim koalicijskim partnerima Tadićevim demokratama. Zato su ga tajno i pratili i snimali preko agenata sigurnosno obavještajne agencije, poznate pod kraticom BIA i pribavljali po Dačića kompromitirajući materijal. Transkripti razgovora Dačića sa kriminalcima, poglavito sa njegovim pajtosom Radulovićem, sa čijom se kompletnom obitelji preko jednog desetljeća intenzivno druži, ruše iz temelja punačkog srbijanskog ministra mafijašenja. Ključni detalji što dokazuju izravnu umiješanost Dačića i njegovu glavnu ulogu u organiziranoj trgovini najtežim narkoticima vezani su za prve dvije snimke praćenja i snimanja iz 2008 i 2009. godine, kada se sastajao sa Radulovićem. Najprije je 14. 2. 2008. godine Radulović telefonirao iz restorana “Gušti mora” Ivici Dačiću i raspitivao se o tijeku istrage protiv njega, jer je već imao saznanja da su mu policija i tužiteljstvo za petama. Dačić ga je brzo umirio riječima da “ništa ne brine, sve je pod kontrolom i sve ide redovitim putem.” Dana 12.1. 2009. godine Darko Šarić je u presretnutom telefonskom razgovoru, što ga je snimila UKP, telefonirao svome glavnom šefu Rodoljubu Raduloviću, pitajući je li pod istragom. Normalno, Šarić je znao kome će se obratiti, jer je morao znati u spiralli povezanog kriminala da je Dačić upravo Radulovića povezao sa svojim predstojnikom ureda Lazarevićem , kao glavnim čovjekom za vezu policije i mafije. I istoig trenutka Radulović šalje poruku Šariću kako će, naravno, kontaktirati, a koga drugog nego Lazarevića radi konsultacija o eventualnoj istrazi protiv Šarića. Dana 31. 1. 2009. godine Dačić i Radulović su viđeni i policijskom kamerom snimani u restoranu Gušti mora.” Nakon što su obedovali, Radulović je u nazočnosti Dačića telefonirao Šariću i izvjestio ga da se sve odvija po planu, jer imaju najjaču moguću zaleđinu u ministru policije Dačiću, koji je u zbilji bio i ostao, zapravo ministar mafije, kao što je to zorno iz svega do sada rečenog. Poslije tog razgovora Radulović se zaputio u vilu smještenu na Tatarskom brdu.
Jedan teški bandit i okorjeli razbojnik Ivica Dačić godinama vedri i oblači političkim životom Srbije. Nekažnjeno je počinio mnoga kaznena djela, od sudjelovanja u ubojstvu nedužnog Ninoslava Bolčića 1992. godine, preko afere “Kofer” i sudjelovanja u krađi preko stotinu tisuća maraka. Akter te afere, bivši pisac političkih govora Miloševića, zatim i izvikani predsjednik Vaterpolo saveza Srbije Željko Simić, kao prvooptuženi u aferi je osuđen, ali je drugostupanjskom odlukom suda oslobođen svake kaznene odgovornosti, te je to postala pravomoćna odluka. Za Dačića, kao i uvijek u njegovoj mafijaškoj karijeri, nije ni tada bilo pravnog pravorijeka. On je izbjegao bilo kakvu odgovornost, čak ga korumpirani policajci, istražni suci nisu ni saslušavali, još manje je došao na tapet tužiteljstva, tako da o procesuiranju nije moglo biti ni govora, a javna je tajna u Srbiji da je on u toj aferi bio glavni igrač. Kad je ubijen Zoran Đinđić u policijskoj akciji “Sablja” uhićeni su pomagači atentatora, među kojim je bila i folk pjevačica Svetlana Ceca Ražnatović. U vili Arkanove udove redarstvenici su pronašli arsenal oružja i streljiva za koje je utvrđeno da pripadaju ubojicama Đinđića iz mafijaškog Zemunskog klana koji ga je i likvidirao. I što se dogodilo? Kriminalac i mafijaš Ivica Dačić je, prema očekivanju, stao na stranu ubojica Milorada Ulemeka Legije i glavnog egzekutora Zvjezdana Jovanovića, kako bi njima i njihovim suradnicima iz klana pružio olakotnu okolnost pred nemonovnim suđenjem koje je brzo uslijedilo. Dačić je svojim vezama u vrhu policije oslobodio iz pritvora svoju zemljakinju iz njegove rodne selendre Žitorađe Cecu Ražnatović i dodatnim vezama u sudu, također, je preko noći, oslobodio i svake kaznene odgovornosti. Ona je do danas ostala nagrađena za sudjelovanje u ubojstvu tadašnjeg premijera Srbije, a za to može zahvaliti glavnom zaštitniku mafije Ivici Dačiću. I kao kruna svega dolazi već podrbno opisana, najnovija afera Dačića, vezana za Rodoljuba Radulovića i Darka Šarića. U završnoj riječi na suđenju, neposredno prije nego je sudac izrekao presudu od 20 godina zatvora Šariću, ovaj je zadnjim atomima snage, imao još dostatno energije i volje da pred svima u sudnici stane u obranu svog prvog narko bosa Radulovića, koji je do današnjeg dana u bjekstvu od izdržavanja kazne od 12,5 godina koliko mu je odredio sud, zbog utvrđene krivnje Radulovića u distribuciji drige njegvoim privatnim brodovljem. Radulović je uz znanje i odobrenje vrha srbijanske vlasti Vučića, Nikolića i Dačića danas na skrovitom mjestu u Južnoj Americi, gdje u egzilu uživa u čarima prirode Latinske Amerike i ne haje da će na svom sigurnom odredištu ikad izdržavati zatvorsku kaznu, koja mu je određene u odsustvu.Šarić je tom prigodom, pred prepunom salom svjedoka i porote, kazao da Radulovića sud progoni samo zato što je on bliski prijatelj Ivice Dačića, za koga je dodao da ga i on osobno jako dobro poznaje. Treba li svemu ovome neki dodatni komentar, osim onih što neprestance pristižu iz tabora, odreda, također, amoralnih političkih stranaka u Srbiji, koje su se svih prethodnih godina iskazale jednakim u grabežu u Srbiji, čime su samo nastavili tradiciju otimačine, pljačke i pustošenja na tuđem teritoriju iz ratnih godina. Zato sve izjave od relativno umjerenijeg, bolje reći bizantski pritajenog tipa poput Borisa Tadića, pa sve do otkačenog i kao s lanca puštenog luđaka Šešelja treba smatrati u istoj ravni. Njihove prozivke Dačića kao kriminalca, lopova i lažljivca su samo dio njihove borbe za političku prevlast i ništa više. Nema nikakve bitne razlike među svima njima i to se nebrojano puta manifestiralo. Vučić se u povodu ovog skandala očitovao iz Berlina zagonetnom i dvosmislenom izjavom u svojoj pokvarenoj maniri, a Nikolić je nedvosmisleno stao u obranu Dačića, koji nevješto tvrdi kako su mu sve smjestili ljudi bliski Borisu Tadiću radi političke osvete što je 2012. prišao Nikoliću i Vučiću. Biće, ipak, da je posrijedi nešto drugo. Vučić, koji po procjenama ima preko polovice potpore glasačkog tijela, riješio je da Dačića pusti niz vodu. Odavno Vučić, koji je i do sada bio u savezu s Dačićem iz obostranog pukog koristoljublja i srebroljublja prema vlasti, želi da se otarasi Dačića. Za njega je prije stupanja u politički savez govorio do 2012. godine da ima podeblji policijski dossier, ali kako Dačića samo politički imunitet štiti od suđenja i višegodišnje robije. Sad su stvari istjerane na površinu. Dačić je samo nekoliko dana prije izbijanja na svjetlost dana ovog mega skandala dao dvije zapaljive političke izjave. Obrušio se na EU, rekavši da je ona netkom majka koje šakom i kapom dijeli novac, a Srbiji maćeha s kojom ne želi početak pregovora, ali želi da ona organizira prihvat arapskih izbjeglica iz Sirije na njezinom teritoriju. Rasrdio se na Europu i dan prije toga kad je poručio da je Srbiji dosta europskih uvjeta za početak pregovora i kako bi se Srbija mogla zamoriti od čekanja i odistati od europskog puta. To jednoznačno ima poruku okretanja Srbije u čvrsti zagrljaj ruskog medvjeda. I nije se dugo čekalo na Vučićev odgovor, preciznije nije dugo čekala Angela Merkel. Poslije ovih Dačićevih ispada u roku od samo dva dana, ona je telefonirala Vučiću i hitno ga pozvala u Belrin. I dok je Vučić boravio u Belrinu, strogo kontrolirani mediji, pod paskom samoga Vučića su odmah objelodanili staru, ali godinama iz političkih pobuda brižljivo skrivanu Dačićevu aferu i ulogu mafijaškog narko bosa, gdje su samo nominalno za oči javnosti Radulović i Šarić vodili glavnu riječ. Razvidno je kako je glavni organizator mafije i organiziranog kriminala u Srbiji Ivica Dačić. To je svojedobno otkrio i šef UKP-a ( Uprave kriminalističke policije ) Rodoljub Milović u vrijeme kad je Dačić bio ministar policije. Htio je to obznaniti, ali je u rekordnom roku nestao sa funkcije u policiji, čim je to želio prezentirati javnosti u Srbiji. Cappo dei tutti capi, iliti šef svih šefova mafije Ivica Dačić ništa ne prepušta slučaju. Ali, i njegov vrč išao je na vodu dok se nije razbio. Nedovoljno inteligentan i razborit, nije procijenio kad mu ističe rok uporabe u svijetu politike. Izigrao je u svojoj karijeri mnoge političke konkurente, na koncu došao je trenutak da i jedan prevarant i manipulator njegovog ranga u liku Aleksandra Vučića, nadlukavi i njega samog u njegovoj najjačoj mafijaškoj disciplini. Vučić je, figurativno rečeno, bio prvi na obaraču u pucnjavi sa Dačićem. Da ga on nije otkačio, prije ili kasnije, Dačić bi otkačio Vučića. Tako je to po zakonima mafije i organiziranog kriminala po sicilijanskom modelu, preslikanom na srbijansko podneblje. Vučić i Dačić su izdanci iste škole i sad na vrhu ostaje samo Vučić. Premala je bila srpska bara i politička kaljuža za oba krokodila u istoj bari. Manji je morao otpasti i u tome je cijela bit svega.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
