Zaletio se prasac Dačić, kao svinja na dinje i ždere li ždere, i jestivo i nejestivo

Bura oko afere “Banana” glavnoga protagonista Ivice Dačića uzima sve veći zamah u Srbiji. I dok sijevaju uzajamne prijetnje tužbama Borisa Tadića i Ivice Dačića, prvog za djelo Dačićeve klevete Tadića, a uzvratna Dačićeva tužba Tadiću za političku špijunažu i zlouporabu položaja predsjenika države, veliki odjek imalo je i sinoćno gostovanje povjesničara, profesora Predraga Markovića u emisiji Radio televizije Vojvodine pod nazivom “Pravi ugao.” Marković, koji je od prošlog tjedna član i potpredsjednik Dačićeve kompromitorane stranke, odgovarao je u polusatnom političkom dijalogu voditeljici Ljubici Gojgić na niz konkretnih pitanja u povodu ove nevjerojatne afere, što bi u svakoj normalnoj zemlji prouzročila i smjenu ministra diplomacije Dačića, njegovu kaznenu odgovornost i automatski pad Vlade. Svugdje bi to bio prirodan slijed događaja, samo ne i u Srbiji, gdje vrijede neka druga pravila političke igre.

Za ne povjerovati je s koliko je volje i energije spomenuti vrli povjesničar Predrag Marković tijekom razgovora s autorkom emisije pokušao obraniti ono što je očito neobranjivo. Kad se čovjek dragovoljno nađe u okružju koje mu karakterno ne pripada, onda njegovo, šahovski kazano, sekundiranje Dačiću, postaje još neka dodatna vrsta groteske.Teatrolozi bi je možda prije svrstali u kategoriju burleske. To ni antički pisac Aristofan ne bi lako uspio opisati. Možda samo pisci grčkih tragedija Eshil, Sofikle i Euripid. Jer, Predrag Marković, čovjek koji je srednjovječnim i starijim gledateljima u Hrvatskoj poznat još od polovice osamdesetih kao apsolutni pobjednik i rekorder “Kviskoteke” voditelja Olivera Mlakara iz daleke 1986. godine, u spomenutom najopsježnijem kvizu znanja postavio je rekord što ga je nekoliko godina kasnije 1989. uspio sustići još jedino profesor književnosti iz Ljubuškog Radoslav Dodig. Ali, kontrast primjene teoretskih i praktičnih životnih znanja, najbolje se očituje na životnom primjeru profesora Prdraga Markovića. Gorljivi branitelj lika i nedjela Ivice Dačića, paradirao je sinoć pred kamerama vojvođanske televizije, sav suprotstavljen vlastitim ubijeđenjima i idealima političke borbe iz mladosti. Njegove najbolje životne godine obilježila je bespoštedna btika protiv poretka diktatora, fašista i ratnog zločinca Slobodana Miloševića i njegovih pobočnika, među kojima je istaknuto mjesto oduvijek imao i Ivica Dačić. Stoga je kao šok bomba odjeklula vijest od prošlog tjedna da se Marković aktivno priključio stranci Ivice Dačića protiv koje je aktivno sudjelovao od 1990 – 2005. godine. Pogazio je i pljunuo sebe samoga. A na upit novinara zašto je posegnuo za političkim salto mortale potezom, samo je lakonski prozborio:” Čujte, za nekoliko dana navršit ću pedeset godina i moram misliti na svoju budućnost i materijalno opskrbiti maloljetnu djecu.” I u toj, tek naoko “bezazlenoj” liniji manjeg otpora Markovića, leži i sva proturječnost njegove ljudski gledano, besmislene i iracionalne pozicije. Ali, to je bio njegov osobni odabir.

Markovića pamtim i u mnogo boljem izdanju, kad mi se kao profesor povijesti, kod kojeg sam obranio diplomski rad nije dojmio ovakvim kakvim se sad predstavlja mnogo godina nakon moga diplomiranja. No, povezujući njegove sadašnje nerezonske poteze potpore Dačiću protiv čijeg sistema životnih vrijednosti se borio tijekom cijele mladosti, naviru mi dva događaja iz studentskoga doba, koji, ipak, pokazuju da u njegovoj negativnoj preobrazbi, ipak, ima zakonomjernosti. Ona se mogla naslutiti iz dvije njegove izjave tijekom mojih studija, a sad se to logički povezuje i sklapa u mozaik s ovim što radi ovih dana, sramotno braneći Dačića. Kad sam obranio diplomski, on mi je u šaljivom, ali više  i u prijateljskom tonu rekao:” Eto, prošli ste ovdje na fakultetu vaš Križni put u dokazivanju istine o rimokatoličkim i hrvatskim korijenima Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Uvjerili ste nas na temelju pročitanih knjiga i napisanog u istinu o tomu i za mene je to bilo otkrovenje jer ja cijeli život čitam i dokazujem studentima obratno, da su Bosna i Crna Gora srpske od pamtivijeka. Ali, priznajemo i u komisiji da ste nas ubijedili u svoju istinu. Samo, ja bih više volio da ste napisali diplomski o, recimo, povijesti SP u nogometu ili Olimpijskim igrama. Ja o tome ništa ne znam, meni je to zanimljivije. Koga još zanima povijest i znanost i ovo čime se mi bavimo. Što se vi, Dragane, ne okušate ozbiljnije u vašim slobodnim glumačkim aktivnostima kao imitator. To ljude zabavlja i uveseljava, smiješno je svima i ja uživam u tome. Tko još u Srbiji mari za znanost i povijest!?” I tako podrobno raščlanjuje stvari čovjek koji je svojedobno impresionirao i Zagreb svojim znanjem iz interdisciplinarnih znanstvenih disciplina u kvizu Laze Goluže i voditelja Olivera Mlakara i njegove preteče u vođenju “Kviskoteke” Ivana Hetricha, po vokaciji i filmskog redatelja, najpoznatijeg u Srbiji po glasovitoj seriji “Kuda idu divlje svinje” u izvrsnoj izvedbi glumačkog sastava, ponajviše glavnog glumca Ljubiše Samardžića, jednog od malobrojnih srpskih umjetnika što su odlučno osudili devedesetih srbijansku vojnu agresiju na Hrvatsku. Kuda ide divlja svinja, zvana Ivica Dačić, koji izgledom i ponašanjem demantira teoriju Charlesa Darwina o čovjekovom majmunskom pretku, svi zorno vidimo ovih dana. Te svinjarije je uistinu teško potanko i opisati, jer jedna drugu sustižu i prestižu iz dana u dan. Zaletio se prasac Dačić, kao svinja na dinje i ždere li ždere, i jestivo i nejestivo i tako danomice.

Druga epizoda sa faksa me, također, potakla na razmišljanje kako ovaj žalosni Markovićev zaokret kojim je iznevjerio samog sebe, više nego li je izdao one što su do nedavno vjerovali u njega, nije nimalo slučajan. Jednom prigodom u pauzi predavanja, Marković je potiho jednoj studentici, svojoj poznanici, gotovo prišapnuo ispred ulaza u amfiteatar: “Katarina, zbilja smo mi Srbi mnogo zgriješili u ovim ratovima. Ne mogu nas, realno, oprati ni Dunav, ni Sava. Samo, kad bih ja na predavanju javno, pred studentima rekao ovo što govori Dragan Ilić na predavanjima da smo izazvali rat i da smo jedini krivci za sve ovo danas, ja bih ostao bez posla, a možda bi me i neki srpski fanatik sačekao ispred zgrade fakulteta i prebio ili bi mi napravili sačekušu ispred stana u kome živim.” i tako je razvidna dvostruka igra i dvostruki život spomenutoga srpskog povjesničara. U strahu od reakcije javnosti u Srbiji ne smije studentima sam reći ono što je meni kazao na obrani diplomskog, a to je da Bosna i Crna Gora pripadaju izvorno Hrvatskoj, a ne Srbiji. U drugom slučaju, opet iz paničnog straha od moguće osvete srpskih ultranacionalista i fašista, ne smije reći kako je Srbija krivac za rat, nego to pripisuje Hrvatskoj, Bosni i najviše cijeloj svijetu i vleikim silama. Čovjek kad dođe u takav contradictio in adjecto i suprotstavi se sustavno onome što istinski misli i osjeća, prije ili kasnije, mora doći u fazu rastrojstva i unutarnjeg cijepanja ličnosti. Tako nije ni čudo kako Markoviću nije bilo lako izdržati na nogama Dačićevu blasfemiju na presici prije dva dana. Znakovito je da mu kao novaku u stranci i novopostavljenom potpredsjedniku, nitko od nazočnih dužnosnika stranke nije prišao pomoći mu jer mu je bilo zlo i teško se držao na nogama, što nije promaklo oku TV kamere televizijskog.Oni se, jasno, orijentiraju prema načelu: kad je izdao i prodao njihove oponente demokrate čiji je član i pristaša bio preko dva desetljeća, potom poslije samo šest mjeseci i oporbeni pokret “Dosta je bilo” Saše Radulovića, onda će, po logici stvari, prije ili kasnije, napustiti i njih. I zato im je narečeni profesor Marković kao izvučena instant srećka na lutriji i ima ograničenu uporabu trajanja, vjerojatno do prve izborne kampanje u Srbiji. Svjestan je itekako i on toga, jer i ne taji da je u Dačićevu kaljužu zagazio iz materijalnih pobuda da osugura budućnost maloljetnoj djeci. Samo se preračunao da će rok uporabe Dačića i njegove stranke možda biti još kraći nego njegov boravak među njima.

Čovjek kad je u materijalnom škripcu može zaraditi na više načina. Težak to može učiniti i fizičkim radom. To je vrijedno truda i poštovanja. Profesor može davati privatne satove matematike ili stranog jezika, čak i ako dobije otkaz. I glumac može izvoditi igrokaze u scenama na otvorenom i u zatvorenom prostoru i tako zarađivati i ako ga izbace iz kazališta, te se može snalaziti dok ne nađe trajni angažman. Čovjek može i dio stana izdati sustanarima na mjesec, pola godine, godinu dana. Sve je to legalno i dopušteno. Ali, ne može si dopustiti tu vrstu moralnog sunovrata kao što je napravio Marković. On veli u TV emisiji da je “duhoviti dramski pisac Vojislav Žanetić kazao da je Marković ulaskom u SPS pokazao da je vulkanolog i da treba da se spusti u grotlo vulkana da vidi kako politika izgleda.” Kad o ozbiljim stvarima govorimo samo ozbiljno, bez primjesa duhovitih metafora, treba reći da si je samo sociolog Herbert Spenser u svome znanstvenom ogledu mogao priuštiti spuštanje u grotlo istinske mafije ne bi li izbliza otkrio kauzalnu vezu uzroka i posljedica mafijaškog i kriminalnog sklopa ličnosti i onda napisati sociološki traktat na tu temu. I to je bilo normalno, jer je bilo znanstveno opravdano i svrhovito s konkretnom namjenom. Kad to svjesno i voljno čini Marković u danima kad slavi pedesti rođendan, to izlgeda posve neozbiljno i neodostojno čovjeka njegovoga društvenoga ranga. To više sliči kopiranju dječjeg pothvata junaka romana pučkoškolaca mađarskoga pisca Ferenca Molnara “Tajno društvo PGC,” sa smiješnom konačnicom, zanimljivom dobi djece od dvanaest ili trinaest godina. Marković nije zanijekao u intervjuu na novosadskoj televiziji da je SPS imala mračnu prošlost, ali je, po njemu izvela “preobrazbu nakon 2000. godine u pozitivnom smjeru i doživjela pročišćenje.” Kakvu katarzu zločinačkog SPS-a vidi Marković, to ostaje samo na mašti i njegovoj vidovitosti, dostojnoj tradicionalnoj vidovitosti srpskih ratnih vidovnjaka i samozvanih proroka svih vrsta. Još je smijehotrasnije njegovo opažanje da njegova nova stranka ljudima pruža “socilanu pravdu, solidarnost i predstavlja stožer nacionalnog jedinstva.” Takvu sociološku podlogu u svojim programima imali su i Hitler i Mussolini. I oni su narodu kao Dačić i njegov učitelj Milošević govorili o socilanoj jednakosti, solidarnosti, pravdi i ugroženosti vlastitog naroda, koji mora stati pod stijeg velikog vođe da bi se obranio od imaginarne opasnosti, a sve pod tom izlikom da bi mogli napasti druge da povećaju dimenzije vlastite države na štetu susjeda. I to im je svima zajednički imenitelj, Hitleru, Mussoliniju, Miloševiću i njegovom najboljem učeniku Dačiću. Marković koji govori ono što ne misli, nema samo potrebu sakrivati pogled od voditeljice emisije i na njena konkretna pitanja gledati u stranu ili ničice ka zemlji, nego i sam odaje dojam izgubljenog u vremenu i u prostoru. Sukladno tomu, on veli da ne razumije viđenje analitičara, do skoro posve bliskog režimu, Slobodana Antonića, kako će nakon ovoga režima u Srbiji ostati za njima samo ruina. Protiv kritički nastrojenog kazališnog redatelja Kokana Mladenovića zbog slobode misli i izjave u “Blicu” prije dva mjeseca da se “ovo svo zlo u Srbiji mora završiti u krvi, jer je došao trenutak za naplatu računa devedestih u Srbiji”, sad je na odstrijelu policije i tužiteljstva. U Vučićevo ime revnosni sindikalac iz kazališta, stanoviti Đuričić podnio je tužbu protiv Mladenovića zbog navedenih riječi i tužio ga u ime Nezavisnog sindikata umjetnika, u prijevodu, u ime Aleksandra Vučića, za djelo rušenja državnog poretka. Marković je angažirani dvorski intelktualac i ne mora nipošto strijepiti da će ga ikad snaći Mladenovićeva sudbina. To sam učvršćuje vjerovanjem da mu je dužnost biti solidaran sa Dačićev kome, veli Marković “podmazuju kolac kojim će ga bosti.” Meni se dojmi kako bi Dačića, onako bedastog izgleda, mogle nabosti samo svrake ili vrane u polju, budu li ga tamo preko zime postavili kao strašilo. Prorijeđenih zuba, zaobljene krumrpiraste glave i tinejdžerske frizure sa šiškama preko masne kose, Dačić najviše sliči strašilu za plašenje grabljivaca iz zraka. Marković je tako u poziciji vražjeg odvjetnika. Spočitava policiji, tužiteljstvu i sudu ulogu iz intrigantske i manipulatorske tradicije komunističkih režima,” čiji je upravo Dačić izdanak, kao najveći mućak iz Miloševićeva SPS inkubatora, te kao šlag na tortu dodaje da je afera “Banana” bila davno 2008. i da je to zastarjelo. Zastare tog djela nema, a samo je lljudska glupost vremenski i prostorno bez granica. Bilo bi uputno profesoru Markoviću kad bi se čim prije osvijestio i došao k sebi i samospoznaji. Ne bi mu bilo loše sjetiti se djela njegovog profesora, pokojnoga Ivana Đurića. Jedan od najpoznatijih srpskih profesora bizantologije Ivan Đurić ( 1947 – 1997 ) poživio je samo pedesest godina. Umro je u egzilu u Parizu, protjeran iz Srbije i sa Beogradskog sveučilišta gdje je bio redoviti profesor. Nisu mu oprostili i zaboravili hasnu i glasnu javnu osudu srbijanske vojne agresije na Hrvatsku i na BiH. Neposredno prije rata, kao predsjednički kandidat bio je treći po broju glasova, unatoč sotonizaciji kojoj je bio izložen u medijima kao izdajnik srpskih nacionalnih interesa. Veliki broj glasova dobio je u Vojvodini, u brojnim vojvođanskim općinama i veći broj glasova od favoriziranog državnog kandidata Miloševića. Naprasno je obolio od raka razarajućeg i brzog širenja, te je za samo šest mjeseci podlegao bolesti. Iza sebe je ostavio kapitalno djelo “Sumrak Vizantije”, gdje decidirano osuđuje pravoslavnu crkvu za odbijanje mogućeg ujedinjenja sa katoličkom crkvom tijekom nadiranja Turaka kroz Europu. Poseban osvrt u knjizi dao je na Sabor u Ferari i na Tridentski sabor. Zbog tog znanstvenog djela je i prokazan u Srbiji, ali je ta knjiga prevedena na francuski, poljski, ruski, talijanski i njemački jezik, a bio je predavač i na Sveučilištima u Francuskoj, Češkoj, Slovačkoj, Grčkoj i Njemačkoj. Srbi nisu mogli osujetiti prijevode knjige na svjetske jezike, ali su mogli prognati čovjeka, čiji put je njegov student Predrag Marković izdao i iznevjerio. Đurić je napisao još jednu iznimno značajnu knjigu “Istorija – pribežište ili putokaz,” a njegov putokaz Srbi nisu slijedili, ponajmanje u vrijeme kad je u osvit rata u travnju 1991. na valovima prvog programa zagrebačkog studija Hrvatskog radija razložno opisivao politički razvitak situacije u militantnoj Srbiji srbijanskog vrhovnika Miloševića. Njegov glas razuma, kao i očitovanje glumca Branislava Lečića, također u travnju 1991. na istu temu na prvom programu Hrvatskog radija, Srbi nisu htjeli čuti, još manje razumjeti. Ne razumiju ni sad četvrt stoljeća kasnije. Prije ili kasnije, Markoviću će postat jasno kamo je zalutao kao gusan kroz maglu. Pametan se uči na tuđim pogreškama. Njegov prijatelj i vršnjak, dr. Srđan Pirivatrić je, također, zbog unutarnjeg procijepa ličnosti i govorenja onoga što politički ne misli, kako sam Marković veli, nervno popustio, te se morao liječiti. Televizijski politički novinar, jedan iz plejade najpoznatijih iz srednje garde novinara, Srđan Đurić je preminuo koncem 2014. godine. Bilo mu je tek 46 godina i iznenada je umro, premda nije kronično bolovao ni od čega posebno. Ipak, nije zgoreg reći da je pokojni Srđan Đurić u mladosti devedestih, jedanko kao i Predrag Marković bio vatreni protivnik Slobodana Miloševića. Nakon 2000. prišao je reinkarniranom Miloševiću u liku Vojislava Koštunice. Tome pravom Šešelju u fraku, Vojislavu Koštunici, pokojni je Srđan Đurić bio predstojnik ureda za odnose s medijima. S kolko se samo prijatelja iz medija zavadio, prenoseći kao Koštuničin glasnogovornik priopćenja u koja ni sam nije vjerovao. Otišao je pod skute Koštunice željan novaca i društvene moći koju nije mogao imati kao novinar. I tu pohlepu i halapljivost za političkom moći, glavom je platio, otišavši na drugi svijet tek sa 46 godina života. On je iznutra pukao, govoreći i radeći ono što zbilja ne misli i došlo je do psihofizičkog pucanja organizma. Teško je biti u sukobu sa samim sobom.Iste porive kao prerano preminuli Srđan Đurić, kojeg je nadživio duplo stariji stranački lider Koštunica, koji mu je po godinama mogao i otac biti, danas ima i negdašnji pobjednik i rekorder “Kviskoteke.” On je sad kvisko ishlapjelom Dačiću, vepru na političkom odstrijelu i na izdisaju. Ne progleda li Marković, možda će se naći na umoru i prije Dačića, osim ako sezona  svinjokolja za Dačićem ne porani.To najbolje zna lovac na vepra Aleksandar Vučić. On je, uostalom,  prvi i otvorio sezonu lova na Dačića i dao nalog srbijanskim medijima da vepra Dačića dobrano isprozivaju za sve svinjarije koje je godinama činio, a za koje su sve vlasti u Srbiji, od Tadića do Vučića godinama mudro šutjele i tajile, iako su sve znale. Bio im je skupa interes da tog divljeg vepra ustrijele baš sad.

Dragan Ilić