Urnebesna francuska komedija iz 1980. pod nazivom “Mangupi polažu maturu” nasmijat će gledatelje do suza. Legendarni film doživio je interpretaciju jednog od najsmiješnijih srpskih filmova nazvanom “Lajanje na zvijezde” snimljenom 1998. godine. Radnja filma smještena je u srbijanskoj provinciji, gdje se na relaciji srednjoškolaca i njihovih profesora odvija vesela komunikacija. U središtu pozornosti su dva brata, karakterom dijametralno suprotna i zaljubljena u istu djevojku. Prvi je odličan učenik, dok je drugi vagabund, oličenje pravoga mangupa koga škola nimalo ne privlači, jer ima zabavu i umjetnost kao svoju glavnu preokupaciju. Tu je i boksač u pokušaju koji na kraju filma na opće razočarenje razreda biva nokautiran i u začetku karijere spušten na zemlju, te ga surovi nokaut vraća pred maturu u svijet realnosti. Na koncu, tu je i lik poslušnoga učenika, prave profesorske ulizice iliti “štrebera”, neomiljenog među momcima i djevojkama u razredu, ali zato miljenik profesora. Ova neopjevana srpska komedija spada u red najboljih srpskih filmskih ostvarenja novije kinematografije, a u glavnim ulogama glumaca odlično su se ostvarili Nikola Đuričko kao propali boksač, te dva rođena brata Kneževića po scenariju filma u izvedbi glumaca Dragana Mićanovića i Igora Pervića.Dojam je kako je nadasve duhoviti, proslavljeni jugoslavenski i srpski košarkaš, kasnije i trener Zoran Slavnić previše gledao ove dvije fantastične komedije, te se uživio u sadržaj filmova i filmsku fabulu prenio u svom prepoznatljivom stilu u komentar vrijednosti i individulane i kolektivne kvalitete hrvatske košarkaške vrste. Nije upitna Slavnićeva dobronamjernost prema hrvatskom sportu, napose košarci, neovisno od njegovog osebujnog humora što ga mnogi ne shvaćaju na pravi način. Samo, košarkaški rečeno, pogriješio je u koracima, poredeći kvalitetu hravtske i srpske reprezentacije. Tvrdi prokušani košarkaški matador kako srbijanski košarkaši imaju urođeni feeling za pobjedu i pobjednički mentalitet, jer, veli Slavnić imaju vođu u momčadi Miloša Teodosića, koji zna stisnuti “petlju” kad je najpotrebnije i pogoditi, ponekad čak i šutem iz očaja s velike distance. Ovakva tvrdnja je više govor iz beogradske ulice Zmaja od Noćaja, nego elaboriranje o pobjedničkom šutu Teodosića iz “očaja”, kako je to nekad u dva navrata uspio u karijeri napraviti i sadašnji izbornik Srbije saša Đorđević, jednom u finalu Kupa prvaka Partizan – Juventud, kad je tricom donio naslov europskog prvaka Partizanu, a drugi puta 1997. kad je na EP u Španjolskoj u posljednjoj sekundi Srbija i Crna Gora pod imenom Jugoslavije samo pukom srećom pobijedila Hrvatsku. Previše Srbi mistifuiciraju i slučajnu tricu Dušana Kecmana u finalu ABBa lige Cibona – partizan. Takve stvari dogode se jednom u stotinu godina. Malo rjeđe nego pojava halejeve komete, što je pozdravila dolazak i odlazak iz zemlajskog života glasovitoga pisca Marca Twena. neprijeporno je da Srbija ima vrlo kvalitetnu momčad, no ona je, pokazalo je to svih pet dobivenih utakmica u skupini, sklona velikim oscilacijama u igri. Toliko hvaljeni Teodosić protiv Španjolaca i posebice protiv Nijemaca nije se vidio na parketu, ali u srpskim redovima bljesnuo je NBA igrač Nemanja Bjelica protiv Španjolske, te centar Raduljica u dvoboju s Italijom. No, niti oni kao ni ostatak momčadi nisu imali kontinuitet u svih pet susreta. Posebno je podbacio talentirani branič Bogdan Bogdanović, izraziti šuter, “meke” ruke, možda i većeg osjećaja za koš i od Teodosića.
Realno, Srbija u srazu sa Hrvatskom uopće ne slovi za favorita, kolko god se Srbi tradicionalno, prema svome mentalitetu i temperamentu razmetali neosnovanim optimizmom. Slavnić koji je otkrio i u svijet košarke lansirao mnoge velike asove poput Dražena Petrovića, Kukoča, Rađe, Divca i Đorđevića. svoj posljednji dragulj izbrusio je u liku Miloša Teodosića. kad je Srbija nakon krah na EP u Beogradu 2005. imala smjenu generacija 2007. vrući kesten rada s mladima predat je Slavniću koji je neslavno prošao na EP 2007. u Španjolskoj. Srbija je izgubila sve tri tekme protiv Grčke, Letonije i Izraela i završila natjecanje u skupinama poslije prve runde turnira. Bio je to njezin najslabiji plasman u povijesti. Ceh je platio Slavnić, iako je to bila njegova najmanja krivnja, jer je momčad bila neiskusna i vrlo mlada, te bi se takav kiks sigurno dogodio i bilo kom drugom treneru s tom selekcijom Srbije u tome trenutku. No, nakon toga ta generacija je stasala i Srbi su ponovno digli nos u košarci, ali neutemeljeno jer ova generacija nije niti sjena nekih prethodnih srpskih košarkaških selekcija. Zna bljesnuti na jednom turniru, a onda podbaciti na sljedeća dva ili tri, pa opet zablistati i tako u krug. Otkako se osamostalila 2006. godine na svim velikim natjecanjima u košarci u ovih devt godina Srbija je osvojila samo dvije medalje i to na EP 2009. srebro poslije ubjedljivog poraza od Španjolske u finalu, te još jedno srebro lani na SP u Španjolskoj. Tamo su u finalu uvjerljivo bolji od Srbije bili američki profesionalci iz NBA lige. I to je sve, izuzimajući još jedan jak domet sa SP 2010. u Turskoj kad je domaćin Turska u burnoj završnici i poslije drame i pritužbi i prosvjeda Srba zbog suđenja izborio pobjedu s pola koša razlike i otišao u finale, a Srbija ostala bez odličja. U međuvremenu, Hrvatska je imala samo jedan uzlet među četiri najbolje momčadi 2013. na EP i četvrto mjesto, ali Hrvatska je još nekoliko puta igrala u četvrfinalu EP i SP, a jednom je sudjelovala i na Olimpjskim igrama 2008, upravo koliko i Srbija koja ima jedno sudjelovanje 2012. godine. Parametri su više nego ujednačeni, a bili bi još ujednačeniji da Srbija nije sretno i spretno došla do pobjede 73:72 u posljednjim trenucima igre u osmini finala S u Španjolskoj. Poslije je sretno tricom dobila i Španjolce u zadnjoj sekundi četvrfinala. Ali, u sportu se kolo sreće okreće, a to Srbi zaboravljaju. Misle da su oni vječni pretplatnici na lutrijske zgoditke. samo tako se mogu protimačiti prepotentne izjave što dolaze ovih dana s brojnih srbijanskih portala. navijači kao navijači obično i ne vide realnost.
A realnost kaže da hrvatski problem nije u lideru i u nedostatku bezobrazluka i drskosti, koje potencira Slavnić, a koje ne prolaze kao životna afirmacija niti u komediji “Lajanje na zvijezde”, jer mangup na kocu biva lažnjen i pretučen. U sportu scenariji ne preferiraju poput filmskih tučnjavu, nego viteško nadmetanje. U srazu s momčadima s eks YU prostora Srbija od osamostaljenja nije bila niti malo učinkovita. Tako je 2009. izgubila na EP od Slovenije 80:69, da bi je u izlučnoj utakmici na turniru pobijedila u produžecima 96:92. To je jedini srpski trijumf nad Slovenijom od osamostaljenja na Europskim prvenstvima. Izgubila je od “zmajčeka” još dva puta 2011. sa 72:68. i 2013. sa 92:74, a na tome turniru 2013. Srbiju su pobijedile i makedonija sa 89:75 i Crna Gora sa 83:76. Nekoliko godina prije toga Crna Gora je u prepunoj “Areni” u Beogradu u kvalifikacijskoj utakmici za SP pobijedila Srbiju košem u zadnjoj sekundi s polovice igrališta. kako Srbi filozofiraju da su rođeni pobjednici, jedini rođeni pod sretnom košarkaškom zvijezdom kad je i 2014. Cedevita tukla Partizan u polufinalu ABBA lige u Beogradu u zadnjoj sekundi s pola terena, dok je Cibona predvođena trenerom Slavenom Rimcem, koga je Slavnić potupno ispustio iz vida, pobijedila je Zvezdu u polufinalu u dramatskoj završnici. tada je meč riješio Dario šarić, kao i finale sa Cedevitom, a Slavnić veli da šarić nije igrač odluke!? Isto vjerojatno misli i o Mariju Hezonji koji je igrao fantastičnu sezonu i nizao trice u klupskom dresu, a sad se otisnuo u profesionalce. Stari košarkaški vuk Slavnić je jedan od rijetkih Srba koji je u košarci blagonaklon prema hrvatskoj košarci. Mirko Novosel mu je svojedobno dao šansu u reprezentaciji i to je objeručke iskoristio i dokazao Ranku Žeravici da ga je bespotrebno ignorirao. Kao trener afrimirao se najprije u Šibeniku i on to ne zaboravlja. Sve ovo što je kazao je u funkciji dizanja samopouzdanja, spo0rtskog morala i hrabrenja srpskijh košarkaša, jer oni znaju da će sa Hrvatskom teško izaći na kraj. Jer, Srbija je prijašnjih godina gubila i od Slovenije, Makedonije i Crne Gore, koje su listom lošije od Hrvatske. sad je, po svemu sudeći došao red na Hrvatsku da pobijedi Srbiju, kad su to mogle već sve pobrojane momčadi. Ovakva doza potcjenjivanja hravtsklih košarkaša samo će podići motivaciju reprezentaciji Hrvatske, kojoj prije nedostaje jedan dobar sportski psiholog, što ga imaju i mnoge vrhunske selekcije u raznim sportovima, nego stvari koje potencira Slavnić. Upravo hrvatski košarkaši oduvijek imaju najveći i najjači pobjednički duh, jer nerijetko uspijevaju u prošlosti u navijačkom paklu i grotlu beogradskih dvorana pobijediti srpske sasatve kojima su navijači doslovno šesti igrač, a u prošlosti nekad i suci kao u finalima EP 1995. protiv Litve i na SP 1998. protiv Argentine.
Dragan Ilić
iz Beograda
