Ubojstvo Stjepana Đurekovića tragedija je, naročito iz razloga jer je sve oko njegovog ubojstva obavijeno velom tajne, dokumenata često uopće nema, a kad ih i ima, ne može se znati jesu li autentični. Mogli su biti krivotvoreni u bilo kojem trenutku od događaja koji opisuju do danas, od raznih ljudi i iz raznih motiva.
Što se svjedočenja tiče, čak i ako se govori o bezazlenim događajima iz prošlosti, svjedoci gotovo nikad nisu pouzdani. Ljudi se često pozivaju na svjedoke, dok stroži znanstveni proučavatelji povijesti uopće se ne obaziru na svjedočenja, nego vjeruju samo dokumentima.
Svjedoci mogu griješiti;
– jer su u vrijeme događaja imali pogrešne informacije,
– jer su imali samo djelomični uvid pa ga automatski dopunjavali pretpostavkama (nakon nekog vremena ni sami ne razlikuju što je znanje a što pretpostavka),
– jer ih pamćenje vara
– jer prepričavajući nesvjesno uljepšavaju svoju ulogu u događajima, žele cijelu priču učiniti dramatičnijom ili značajnijom i sl., te
– jer iskrivljavaju svjesno, tako da nešto preuveličavaju, nešto umanjuju, nešto prešućuju a nešto pridodaju.
Konačno, svjedoci mogu i otvoreno, svjesno lagati i davati posve pogrešne informacije, jer ne samo da su tada imali neki posebni interes da stvarnost pokažu drugačijom, nego ga imaju i sada. A u ovakvim slučajevima to je neminovno.
Plasiranje pogrešnih obavijesti i podmetanje krivih dokaza dio je obavještajnog posla. Pojedini udbaši rade to i danas da bi obranili sebe od optužbi, neki rade kako bi optužili nekog drugog, a netko iz puke navike.
Suradnici jugoslavenski tajnih službi vjerojatno je kao jednu od svojih zadaća imao optuživati druge da su suradnici.
Od 1945 godine do danas nerazjašnjena su brojna ubojstva za koja je teško vjerovati da će ikada biti razriješena.
UDBA je angažirala veliki broj ljudi „u narodu“, pa i među političkom emigracijom koji su imali zadatak surađivati s jugoslavenskim tajnim službama, koje je UDBA nadgledala. Neki su to radili zbog novca, neki da izbjegnu optužbe za pravi a ne politički kriminal te da ne bi dospjeli na listu Interpola. Tajne službe redovno se koriste običnim kriminalcima koji za njih obavljaju prljave poslove. Brojni su morali surađivati jer su bili ucijenjeni, a neki emigranti su postigli dogovor sa tajnim službama i željeli su mir i oprost. Bilo je i onih koji su djelovali kao dvojni ili trojni agenti, koji su često mijenjali stranu.
Još 1945.-1946, u operaciji “Gvardijan”, jugoslavenske tajne službe su pokazale da su učinkovite. I tijekom slijedećih 40-ak godina, postoji mnogo dokaza da su neprijateljsku emigraciju uglavnom uspješno držale pod nadzorom, pa i kontrolom.
Njihov cilj bili su ;
– prvo izbjegli ustaški vođe, zatim
– oni koji su organizirali terorističke akcije
– oni koji su surađivali s tajnim službama drugih država, kao i
– oni koji su odbacivali teror a bili politički opasni
Danas se s djelovanjem UDBE najčešće povezuje samo ovaj posljednji razlog, s implikacijom, da su sve žrtve među hrvatskom političkom emigracijom bile nevine žrtve terora jednog totalitarnoga režima. Godinama se vodio prljavi, podzemni, globalni rat između tajne službe jedne države i ilegalne organizacije koja se bori protiv te države. Potonji mogu biti označeni kao teroristi (ili banditi i sl.), ili pak kao plemeniti borci za slobodu, ovisno o političkome stavu.
Emigranti su znali da među njima ima prodanih, ucjenjenih i ubačenih, ali nikad nisu mogli biti sigurni koji su to. Mnoge tajne neće se nikad moći raščistiti jer pouzdanih pismenih dokaza naprosto nema; niti se može nadati da će nakon 70 ili koliko već godina biti pronađeni u nekoj arhivi.
Navikli na promjene strana i na suradnju sa više tajnih službi, pojedinci koji su radili u jugoslavenskim obavještajnim službama počeli su naslućivati mogućnost raspada Jugoslavije. Stoga su se oni počeli pripremati, igrajući dvije tri uloge paralelno, što valjda nije nikakvo čudo za obavještajce.
Vremena su se počela mijenjati. Vjerni službenici Službe državne bezbednosti počeli su igrati samostalnu igru, s drugačijim ciljevima. Uglavnom su to ljudi koji su cinični, bez načela, bez ikakvih moralnih obzira, kriminalci ili profesionalci, tipovi iz „polusvijeta“
Dio pripadnika UDBE bili su spremni ubijati iz ideala, dok su mnogo opasniji bili oni koji su to činili iz čistog koristoljublja.
Zemlje bivše Jugoslavije u kanđama UDBE
Godine 1990. dolazi do preokreta i ustrojava se nova vlast u Hrvatskoj. U novoj vlasti participira i dobar dio pripadnika UDBE preostalih iz SFRJ. Hrvatskoj prijeti opasnost od Srbije i JNA. Nova vlast pred velikim je izazovom, neprijatelj je nadmoćan. U preokretu koji se događa, vlast ima interes privući na svoju stranu jedan dio neprijateljskih obavještajaca da se bore protiv svojih dotadašnjih kolega. Svi oni koji su tada pristali promijeniti stranu, prijeći sa strane SFRJ u novu vlast Hrvatske, zatražili su i garancije da neće biti progonjeni za djela iz prošlosti. Zbog potrebe za suradnjom, nova vlast im je to i obećala. To je politika.
http://www.hazud.hr/dr-tomislav-sunic-kako-je-udba-stvarala-hrvatsku/
Bivši udbaši uvijek su tu negdje, dio slike. Svakoj vlasti potrebni su ljudi koji su bili upućeni u sve i koji su bili sposobni sve nadzirati. Zato je vlast spremna štititi udbaše svjesna da su im nužno potrebne njihove usluge, njihove informacije, sposobnost praćenja, organizacije podmetanja i dr.
Potrebni su joj ljudi koji će obavljati prljave poslove. Pojavljuje se niz međusobno sukobljenih tajnih službi. Formira se “obavještajno podzemlje”; teško je reći gdje država prestaje a mafija počinje. Usred Zagreba, danju, na ulicama i trgovima, događaju se mafijaška ubojstva, a razni obavještajci su upleteni. Obavještajne službe istovremeno masovno prisluškuju novinare..
Mnogi su pisali o tome da su ubojstvo vršena da bi se sakrila korupcija i kriminal visokih dužnosnika. Za neposredno izvršenje zločina bili su angažirani kriminalci.
Još jedan element je bitno utjecao na suradnju pripadnika UDBE iz svih zemalja bivše Jugoslavije, a to je da kriminalci nemaju domovinu; postoji puno pokazatelja iz kojih proizlazi da su tijekom post-jugoslavenskih ratova hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski i albanski kriminalci često fino surađivali.
Josip Perković je bio jedan od takvih emotivno hladnijih državnih službenika.
Nakon završetka rata taj podivljali udbaški duh ipak je uglavnom vraćen u bocu. Obavještajno podzemlje stavljeno je pod kontrolu. Ratne zločince i ulične ubojice smijenili su suptilniji, ali jednako beskrupulozni lopovi.
http://www.hazud.hr/udba-i-danas-kontrolira-politicki-vrh-hrvatske-srbije-i-crne-gore/
http://www.hazud.hr/udba-reziser-straha
Autor; N.L.