Spektakl je danas prisutan svuda oko nas kao društvena paradigma koja oblikuje naše živote putem masovnih medija i suvremene kulture, gdje smo neprekidno izloženi golemoj količini informacija posredstvom medijskih slika, napravljenih da programiraju naš um, navike i ponašanje u cilju održavanja te iste kulture i njezinih dominantnih potrošačkih vrijednosti.
U svom djelu ”Društvo spektakla” ( 1967. ), francuski filozof i pisac Guy Debord zapisao je: ” U svim posebnim aspektima – vijestima, propagandi, reklami, zabavi – spektakl predstavlja vladajući oblik života. To je sveprisutna afirmacija već napravljenih izbora, kako u oblasti proizvodnje, tako i u oblasti potrošnje vezane za tu proizvodnju. I oblik i sadržaj spektakla služe kao potpuno opravdanje uvjeta i ciljeva postojećeg sistema. Spektakl je i stalno prisustvo tog opravdanja, jer on uspostavlja monopol nad najvećim djelom vremena koje ljudi provode izvan sâmog procesa proizvodnje. ”
U takvom društvu, umjetnik također postaje kotačić u sistemu koji održava privid idealizirane stvarnosti, udaljene i odvojene od čovjekove prirode i njegovih osnovnih potreba. Društvo Spektakla naime neprekidno proizvodi nove ovisnosti, uz pomoć kojih kontrolira svoje konzumente, pa tako čak i kad se bavi tzv. ” angažiranom umjetnošću ”, umjetnik tu samo može reciklirati već postojeće sadržaje dnevne politike, bez pravog propitivanja njihovih dubljih uzroka i posljedica.
Primjer za to su čak i neke banke i korporacije, koje danas financiraju izložbe ” angažirane umjetnosti ”, ili umjetnik koji napr. radi ” angažirani ” video rad o ljudima koji po kontejnerima skupljaju plastične flaše, te pri tom od tih istih ljudi bez imena i identiteta stvara glumce na pozornici, da bi se u javnosti stvorio privid kako netko brine o tim ljudima tako što njihovu nevolju zapisuje kamerom, iako se na taj način opet samo proizvodi novi niz površnih medijskih slika, bez kritičkog propitivanja društvenih odnosa moći, koji su te skupljače flaša i doveli u situaciju da njihovo preživljavanje ovisi o količini plastičnog smeća, koje su skupili na nekom otpadu.
Pri tom taj ” angažirani ” umjetnik sam neće skupljati nikakve flaše na raznim otpadima, nego će vjerovatno dobijati i državne potpore kulturnih institucija, koje će nagrađivati njegov socijalni ” angažman ” i sa tim potporama će si dalje nabavljati skupu tehnološku opremu za proizvodnju novih medijskih slika, namjenjenih manipuliranju, a nipošto ne osvještavanju javnosti, kako to ” angažirana ” propaganda često pokušava prikazati.
Za pravi društveni angažman tako je ipak potrebno oštroumnije, temeljitije propitivanje, za koje mnogi današnji umjetnici nemaju vremena, jer se od njih očekuje da oni neprekidno budu aktualni, da bilježe, reproduciraju i recikliraju sadržaje za održavanje društvene iluzije, da kreiraju događaje koji će također potvrditi legitimitet već postojećih društvenih odnosa, da trče sa izložbe na izložbu, posebno pazeći da se zateknu na onima prepunim društvene kreme i razne estradne ” elite ”, da fotografiraju nizove anemičnih lica po raznim otvorenjima, što će onda prezentirati i na društvenim mrežama, skupljajući ” lajkove ” kao reducirani oblik komunikacije između autora i njihove publike.
Svaki dan jedan novi događaj……važno je biti zapažen po svaku cijenu, prezentirati se svijetu sa photoshopiranim imidžom, biti medijski popraćen, biti u društvu ” urbanih ” političara, koketirati i sa ” anarhizmom ” i sa lijevim idejama, ali opet nipošto ne preduboko, i općenito ništa ne treba raditi preduboko, jer u društvu Spektakla svaka dubina je zabranjena. 
A ipak, neke tradicionalne, arhetipske umjetničke discipline podrazumijevaju jedan samotan proces sazrijevanja drugačijih slika, koje nisu automatizirane u nizovima banalnih prizora koji nam nude informacije o tome šta je tko obukao na nekom događanju, već te drugačije slike pokušavaju procesom postupnog sazrijevanja iznjedriti individualnu osobnost nekog umjetnika i njegove jedinstvene nade, želje i snove. U srazu sa popularnom kulturom ili baš uprkos njoj, slike nastale iz unutrašnjosti bića iskrenih umjetnika posjeduju životniju i upečatljiviju kvalitetu, pa osim što se one mogu vidjeti, također se mogu i osjetiti, jer stvarajući takve slike, umjetnik je morao osjetiti samog sebe, i upravo u takvoj vrsti intimne povezanosti, uspio je osjetiti i svijet ispod njegovog blještavila, buke i brzine, ispod dramatičnih prizora namjenjenih otupljivanju naših čula, te uprkos svemu, još uvijek i danas mogu nastajati takve slike koje nas ne uspavljuju, nego nas razbuđuju u našim dubinama i tjeraju na razmišljanje.
Umjetnik u društvu Spektakla ako bar donekle želi zadržati svoju unutarnju kreativnu autonomiju, trebao bi se odmah na početku riješiti opsesivne adrenalinske potrebe da uvijek bude ” aktualan ”, primjećen, angažiran ili potvrđen na bilo koji način od vladajuće pop kulture, koja je gladna neprekidnih vanjskih podražaja za punjenje velikih unutrašnjih praznina. Kreativnost je proces koji mora teći postepeno, od sjemena ideje preko njezinog rasta u tišini, a zatim i kroz metaforičko odstranjivanje korova: kada se suočavamo sa raznim ograničavajućim obrascima i uvjerenjima, koja smo automatski upili posredstvom kulturnih i medijskih upliva.
Nadalje, iskreni socijalni angažman umjetnika – prije nego li on krene spašavati ostatak svijeta – mora se ozbiljnije pozabaviti socijalnim položajem samih umjetnika u današnjem društvu, i da kroz kritičku samo – refleksiju umjetnici preispitaju svoje vlastite umjetničke i strukovne krugove, te perspektive koje im se trenutno nude u Hrvatskoj. Danas vlada takav trend da umjetnike treba pretvoriti u obrtnike, u ” kreativne industrije ”, u proizvođače koji će svojim poreznim davanjima puniti državne kase, i dok će umjetnici tako ” kreativno ” proizvoditi, netko drugi će zarađivati umjesto njih, ali i na račun njih i njihove umjetnosti.
Naime, kad je u pitanju likovni umjetnik u Hrvatskoj, u cijelom tom lancu ” kreativnih industrija ”, jedino će on besplatno raditi i proizvoditi razne kulturne sadržaje svojom izlagačkom djelatnošću, a pri tom čak neće moći ni legalno prodati svoja djela, jer mladim umjetnicima danas kad završe svoje akademije i odu na razne porezne uprave pitati kako mogu prodavati svoja djela – svi će savjetovati da si otvore obrt ili kućnu radinost !
Da sažmemo: kada se organizira neka izložba, svi će tu biti plaćeni – u samoj galeriji kustos državne galerije na državnoj plaći definitivno, te ostali plaćeni djelatnici te institucije, od čistačice, preko tajnice i tehničara do ravnatelja/ice. Biti će plaćen i grafički dizajner koji priprema publikaciju ili katalog izložbe, štampar koji je štampa, također i osoba koja je pisala recenziju za katalog, i najvjerovatnije i fotograf koji je fotografirao radove umjetnika. Biti će plaćen i novinar koji će u medijima popratiti izložbu, no likovni umjetnik za svoju izložbu neće biti honoriran, a ni svoja djela neće moći prodati ako nema osnovan obrt ili kućnu radinost, a kako nam to lijepo danas tumače neki poreznici, pod novim zakonom o fiskalizaciji bivšeg ministra Linića.
I kako sad tu umjetnik da uopće i bude ” angažiran ” oko spašavanja svijeta i zemaljske kugle, kada je u Hrvatskoj i njegovo vlastito preživljavanje dovedeno pod veliki znak pitanja ??
Mi naravno u Hrvatskoj imamo i neke strukovne likovne udruge – ako mladi umjetnici budu mirne naravi i bez konfliktnih kritičkih propitivanja, moguće je da će im tamo dati godinu dana stažiranja na minimalnim primanjima, gdje će od jutra do mraka raditi razne poslove za koje se uopće nisu ni školovali, i pri tom će spuštati cijenu rada svojim starijim kolegama, pa će na kraju svi raditi jako puno i za premalo novaca, i još će biti sretni da nekog posla uopće ima. Strukovne likovne udruge financiraju se prema svojim projektima i u njima stoga vlada panična prisila da tih projekata mora biti što više u što kraćem vremenskom razdoblju, a iz njih proizvedeni spektakl mora što glasnije odjeknuti u medijima, dok su autori tu posve gurnuti u drugi plan, i kad ih galerije jednom izgustiraju, stalno se traže novi, mlađi, aktualniji i naravno – jeftiniji umjetnici i prizvođači kulturnog Spektakla.
A sve ovo nikad nećete ni vidjeti, ni čuti na nekom ultra-glamuroznom umjetničkom događanju, jer u društvu Spektakla zabranjeno je govoriti i o socijalnim i o radnim pravima, i o nestašici novca jednako kao i o nestašici posla. Kao i za mnoge druge profesije, tako je i za likovne umjetnike društvo Spektakla iskreiralo jedan vrli novi svijet, u kojemu ne postoje umjetnici pod ovrhama i o kojima ne brinu čak ni njihove strukovne udruge, nego postoje samo neprekidna događanja, prepuna preko noći stvorene nove tranzicijske ” elite ” i trenutno popularnih političara, koji će se hvaliti kako su, eto, upravo oni zaslužni za taj procvat kulture i umjetnosti u Hrvatskoj…
U društvu Spektakla, tako će svake godine iz svake pojedine generacije biti sve manje i manje umjetnika na likovnoj sceni, napr. kroz pet godina otpast će nekolicina iz jedne akademske generacije, kroz deset godina – polovica, a kroz dvadeset će ostati možda 2 – 3 veterana koji su preživjeli i još uvijek sa nepopustljivom tvrdoglavošću i starim žarom pokušavaju nešto stvarati.
Sve su ovo realistična pitanja i prizori sa kojima će se umjetnik u društvu Spektakla suočavati na svom putu prije ili kasnije ako je iskren sam prema sebi, i kako godine budu prolazile, puno puta će mu se činiti da je ta staza koju je odabrao jedna potpuno promašena stranputica, koja umjesto u obilje i kreativnost, vodi u tamne i nepoznate predjele, jer na toj stazi on neće imati puno prijatelja. Naši umjetnički ” hramovi ” hladne su i prazne građevine, mjesta gdje će vam dati do znanja da nikad niste dovoljno dobar umjetnik, kao onaj umjetnik koji se uspio smjestiti uz skute nekog političara, postati njegova Dvorska luda i da onda jednom i sam zasjedne na čelo nekog takvog umjetničkog Hrama, u kakvima su lukavi Trgovci oduvijek prodavali lažnu Svetost i lažnu stvarnost.
U društvu Spektakla, domaći umjetnik trenutno prolazi kroz inflaciju smisla, kroz tegobna suočavanja sa ništavilom koje zjapi iza primamljivih korporacijskih privida. On zna da više ne može pristajati na slike uljepšane realnosti, jer je vidio dalje i dublje od njih, ali ne može više ni revolucije podizati, jer ga je povijest već naučila da su revolucije prvo pojele vlastitu djecu, i da je i moderna revolucija također danas još jedan oblik medijske predstave koja se lajka na društvenim mrežama, pa se u svemu tome čini da uopće i ne postoji nikakav izlaz iz te virtualne realnosti.
Međutim, umjetnik ako je stvarno autentičan, ako njegova umjetnost nije samo pomodna egzibicionistička poza za reprodukciju starih dogmi u novome ruhu, izlaz ipak može pronaći – kroz prividno odustajnje i napuštanje svijeta Spektakla, da bi ponovo otkrio čistije izvore imaginacije u sebi samome. Kroz utišavanje i centriranje svoga bića, daleko od buke i sjaja reflektora, kreativni um ima moć da prozre krhke imitacije stvarnosti, te da ih oljušti sa lica suštine i ponovo pokuša iznjedriti vizije nekog humanijeg društva, gdje više neće biti važno samo to kako izgledamo u medijima i na društvenoj mreži, već će puno važnije biti kako se stvarno osjećamo iznutra i koliko iskreno o tome možemo komunicirati sa svojim bližnjima
Krešimira Gojanović
Izvor: portal Zagrebački likovni umjetnici
