Zagrebačke kraljice noći
Zagreb je nekada po broju kupleraja bio među prvim gradovima u Europi. Tako je bilo do početka Drugog svjetskog rata. Svaka kuća u Tkalči bila je kupleraj. Za razliku od današnjeg zakona, tadašnja gradska vlast izdavala je obrtnice vlasnicima bordela na temelju kojih su se mogli bavili najstarijim zanatom. Sve je bilo legalno i u duhu vremena. Jedno od poznatih okupljališta bila je i Petrova kupelj u Kožarskoj ulici, koja je bila i prvo mjesto za orgije u gradu. Svodnik, koji bi htjeo otvoriti javnu kuću, morao je prvo ići u Gradsku skupštinu koja je odobravala ili odbijala zahtjeve za otvaranjem “ljubavnih kuća”. Onom kome bi se odobrilo, dobio je za to obrtnicu. Da da, službeni dokument s kojim može legalno imati dame koje bi radile za njega ili nju u ovom poslu. No, da bi mogao imati bordel, morao je plaćati gradu i državi porez za obavljanje posla, sve cure su morale imati lječničku zaštitu tj plaćeno zdravstveno.
Njih je doktor obilazio do dva puta tjedno. Mlađi od 17 nisu smjeli u te kuće (tad se smatralo punoljetnim sa 17g.) Dame nisu smjele izać na ulice reklamirati se i pozivati gospodu a kuće koje su bile kupleraji ili bludilišta, nisu smjeli imati napisano da se tu obavljaju ove “uslužne djelatnosti osobnog zadovoljstva”. Ali se zato znalo po nekim sitnicama i detaljima – npr svjetlu ili patuljcima na prozoru. Ako je patuljak bio polegnut – dama je bila zauzeta.
Ivan Hrs je napisao:
“Blok kuća u Tkalčićevoj, bordel do bordela, četiri na okupu. Svaki ima svoju boju svjetla. Najelitniji i najskuplji je onaj ‘Kod zelene lampe’. U predvorju svira pijanist. Tu uglavnom dolaze oficiri i imućniji građani, đaci i studenti boljševika. Vojnici nemaju pristupa. Ženske nisu djelovale samo u bordelima već i po barovima. Najpopularniji bar bio je ‘Pick’, koji je najprije bio u Novoj pivani u Draškovićevoj, a kasnije se preselio na Jelačićev trg 6, na polukat. Imao je najbolji i najskuplji program. A bio je popularan i ‘Klub’ u Ilici, preko puta Bregovite, današnje Tomićeve. Tu su se davale kabaretske predstave, do deset sati, a poslije muzika za ples do pet ujutro. Svi su barovi radili cijelu noć. ‘Ritz’ na početku Petrinjske otvoren je tridesetih godina, u njemu je svirao najpopularniji violinist u gradu, Vlahović, otac Helge Vlahović. Njega su cijenili i najveći glazbeni autoriteti. Kasnije je bio popularan Bego, koji je još šezdesetih godina svirao u Lovačkom rogu. ‘Apolo-bar’ bio je u Ilici, u dvorištu, gdje je danas ‘Kerempuh’. To je prvi bar koji je imao program s domaćim artistima, pa je zbog toga jeftiniji od drugih, ali i skromniji komfor. Imao je tri separea, koji se nisu grijali, tako da su ljubavni parovi bili prepušteni vlastitoj toplini! Na uglu Palmotićeve i Vlaške, gdje se danas na rate prodaju plazme i LCD-i, bio je bar’Bijela lađa’. Tu je svirala madolinska muzika i točila se otvorena vina.bludnice 
A svi barovi su imali svoje stalne noćne dame, koje su goste vabile u separee. U svakom separeu obavezno je stajala boca šampanjca, a separe se nije posebno plaćao, bio je uključen u cijenu pića. Cijena prostitutke je bila po slobodnoj nagodbi.
Barska prostitutka je bila i pet puta skuplja nego “štriherica” ili “štajgerica”, tj. ulična prostitutka, a one su dežurale u Petrinjskoj, Palmotićevoj i Amruševoj. Barska dama je svoje usluge naplaćivala 250 i 300 dinara, a to je bila četvrtina učiteljske plaće” (ovaj citirani tekst je tekst g. Z. Milčeca) Tako su svi imali korist od ovog posla, i svodnici i grad i prostitutke. Zato sam ja za legaliziranje ovog najstarijeg zanata jel to neće nikad moć prekinuti. A onda je bolje staviti pod kontrolu i dobivati dio novca od ovog posla. Zakaj se naši ne sjete toga i ne razmišljaju o tom, nemam pojma.”
U Tkalči morete vidjeti skulpturu “Žena na prozoru” autorice Vere Dajht Kralj. Koja simbolizira ‘noćne dame’ koje su čekale mušterije na svojim prozorima i stavljena je između dva djela Kožarske.
Zagreb je nekada po broju kupleraja bio među prvim gradovima u Europi. Tako je bilo do početka Drugog svjetskog rata. Svaka kuća u Tkalči bila je kupleraj. Za razliku od današnjeg zakona, tadašnja gradska vlast izdavala je obrtnice vlasnicima bordela na temelju kojih su se mogli bavili najstarijim zanatom. Sve je bilo legalno i u duhu vremena.
Ivan Brnčić
