Ingrid Runtić: Tulum (iz ciklusa slika Vremeplov), 2006. ulje na platnu, 120×180
U prijašnjim tekstovima sam spominjala čistu umjetnost od koje trebamo razlikovati onu primijenjenu i uporabnu. Čista umjetnost nema očitu uporabnu svrhu, no nakon kratkog razmatranja složit ćemo se da je čovjeku neophodna. Ona mu nije neophodna zbog elementarno-bioloških potreba, već zbog jednako tako duboko u dušu čovjeka ukorijenjene potrebe za lijepim, savršenim, idealnim i oplemenjujućim. Da ta potreba zaslužuje nazvati se osnovnom, vidljivo je već iz toga da postoji oduvijek, otkad postoji i homo sapiens – o sebi, svom trajanju i smislu svjestan čovjek. Recimo da je ta potreba ugrađena u našu duhovnu potku u trenutku u kojem smo primili svijest o sebi, sposobnost sjećanja, povezivanja i uopće, razmišljanja i osjećanja. Isti su korijeni čiste umjetnosti kao i npr. čiste znanosti. U onome tko ju stvara to je želja za višim značenjem, tumačenjem, osjećanjem, isto kao i u publici koja u takvoj umjetnosti boravi i uživa. Čista umjetnost je transcendentalno mjesto, zaštićena zona, područje koje nas spaja s božanskim (što ne mora biti u klasično vjerskom tumačenju), točka koja nas spaja s vlastitim smislom, jedna od glavnih značajki koja od nas čini više od – životinje i pukog biološkog organizma. Sve drevne vrste umjetnosti, a pogotovo likovna, kao jedna od prvih – uspješno su i legitimno svjedočanstvo o božanskom i neprocjenjivo vrijednom u nama. Kada kažem božanskom, ne mislim doslovno, već se približavam pojmu genijalnog – u smislu znanstvenih otkrića i božanske, genijalne iskre u npr. znanstveniku, kao i umjetniku. Ista ta iskra odzvanja i sjaji u svima nama, jer inače ne bi bili u stanju prepoznati blagodati znanosti kao ni blagoslov čiste umjetnosti.
Budući da smo stvorenja od krvi i mesa, prvo zadovoljavamo svoje osnovne, tjelesne, „ovozemaljske“ potrebe da bi mogli stvoriti uvjete za one puno važnije: duhovne. Opet, kada govorim o duhovnim potrebama, to ne znači odricanje od onih prvih, već upravo sklad i upotpunjenost koja podrazumijeva i primarne potrebe. Čista umjetnost nije oprečna već je bliska znanosti i filozofiji i na savršen ih način upotpunjava, jer bez umjetnosti nije moguće obuhvatiti svijet niti njegov smisao u potpunosti. Čista umjetnost ima jednak cilj kao i znanost i filozofija, samu ga postiže s potpuno drugačijih razina i polazišta. Plodna je i isprepletena međusobna suradnja umjetnosti, znanosti i filozofije, duga je tradicija njihove suradnje i nerazdvojivosti, možda najočitija u razdoblju renesanse i renesansnog čovjeka umjetnosti i znanosti – potpunog, svestranog čovjeka. L´art pur l´art (larpurlartizam), u prijevodu `umjetnost radi umjetnosti`, pojam je koji je vrlo indikativno nastao upravo u 19. stoljeću, stoljeću sumnje i preispitivanja vrijednosti od kojeg zajedno s nekim drugim devijacijama što se umjetnosti tiče, nasljeđujemo danas taj isti izraz koji se tumači većinom u negativnom smislu. Sasvim bi nemoguća bila pojava takve negativno intonirane jezične kovanice u renesansi, na primjer. Jer, ne raspravlja se o smislu umjetnosti kada je njena uloga jasna, već samo kada čovjek u određenom društvu sumnja u samoga sebe. Umjetnost postoji onoliko dugo koliko i čovjek, pa bi u tom slučaju mogli i raspravljati i o smislu – čovjeka. Umjetnost ne postoji bez čovjeka, tako da ne može niti biti sama sebi biti svrha. O njenoj svrsi se ne raspravlja, kao što se ne raspravlja ni o svrsi samog čovjeka i čovječanstva. Što se mene tiče, taj pojam je suvišan i opisuje u najbolju ruku beznačajnu umjetnost, onu koja ne donosi ništa nikome, a takvu u startu možemo diskvalificirati kao lošu i nebitnu. Moglo b se reći da u čistoj umjetnosti vladaju elitistička pravila, ili jest ili nie, u njoj ne postoji demokracija. Osrednja čista umjetnost također ne postoji, postoji samo ona vrhunska. Osrednja postaje u najboljem smislu dekorativna i time samu sebe smješta u područje primijenjene.
Prava primijenjena umjetnost također je neophodna u našem svakodnevnom životu jer, kako samo ime kaže, nju primjenjujemo i njome uljepšavamo svoj život i činimo ga ugodnijim i istovremeno praktičnijim. Možda najbolji primjer primijenjene umjetnosti danas, koji je i najšire rasprostranjen i spaja samu umjetnost kao i svakovrsne grane obrta jest – dizajn. Dizajn je vještina kojom određen proizvod ili uslugu možemo učiniti privlačnijom. Jedini vrhunski umjetnik koji je dizajn podigao na razinu čiste umjetnosti je Pablo Picasso. Nažalost, time je otvorio vrata vojsci prosječno talentiranih umjetnika koji su, idući linijom manjeg otpora poželjeli na brzinu slijediti njegov primjer i pobrati brzu slavu. No, ono što je ovom genijalnom crtaču pošlo za rukom nije bilo suđeno njegovim nedostojnim nasljednicima. Svi redom su pali na ispitu vremena, najvažnijem, neumoljivom i najtočnijem ispitu umjetničke vrijednosti koji postoji. Kupiti sliku u skladu s bojom kauča isto je kao i kupiti vazu koja je u skladu s lampom, ili žensku torbicu koja ide uz cipele. Postoji talentiran i vrhunski dizajn, ali on nema ništa s čistom umjetnošću. On ima zato sve s modom, koja je izraz čovjekove želje za mijenom, također legitimne, ali čistoj umjetnosti nezanimljive. Potrebe koje zadovoljava primijenjena umjetnost, sasvim su različite od onih koje zadovoljava čista umjetnost. U pravilu ih lako možemo razlikovati po tome što u primijenjenoj umjetnosti uvijek postoji svrha i naručitelj.
Kao što svako pravilo ima iznimku, tako i ovo pravilo ima iznimku kada se naručuje spomenik ili portret, odnosno neko umjetničko djelo koje opisuje ili obilježava neki društveno važan događaj. Ukoliko je ta narudžba izvršena od vrhunskog umjetnika, ona će nadživjeti svoju svrhu i postati izraz samosvojne, čiste, vrhunske umjetnosti u kojoj nas više ne zanima sama tematika, već genijalnost same izvedbe, odnosno umjetnički izraz samog umjetnika i njegovo djelo. To je klasični primjer u kojem naručitelj i njegove pobude ostaju u sjeni umjetničkog djela i u pravilu tonu u zaborav. Naprotiv, umjetničko djelo izranja i ostaje u našoj svijesti zauvijek. Tako se svi sjećamo Michelangela koji je oslikao Sikstinsku kapelu, a rijetko tko se sjeća imena papa (Julija II i Pavla III) tada svemoćnih poglavara kršćanskog svijeta. Kada spomenemo Sikstinsku kapelu, prvo će nam pasti napamet Michelangelo i njegovo zidno slikarstvo, a vrlo rijetko SIksto IV, papa koji je dao izgraditi kapelu koja čak i nosi njegovo ime. Iz novije hrvatske povijesti možemo kao sjajan primjer izdvojiti spomenik i bistu ozloglašenog vladara Tita, koji je s vremenom zaposjeo svoje pravo mjesto u povijesti kao jedan od zločinaca 20. stoljeća, dok je sam autor tog spomenika Antun Augustinčić uspio čak i zločinca kao što je bio Tito pretvoriti svojim izuzetnim kiparskim umijećem u – heroja! Na kraju priče će se u naše kolektivno sjećanje Augustinčić urezati kao vrhunski kipar, a Tito potonuti u povijesni zaborav.
Akademije čiste umjetnosti koje su u 19. stoljeću nastale iz majstorskih radionica slikara i kipara pogrešno je i vrlo štetno spajati sa primijenjenim strukama, pa tako i s najnovijim izdankom primijenjene umjetnosti dizajnom. Danas smo svjedoci okupacije akademija čistih likovnih struka upravo pomoću angažiranih (konceptualna umjetnost, performans i tzv. novi mediji) koje svakako spadaju u primijenjenu i pomodnu vrstu umjetnosti. O tome će još biti govora.
Posebno mjesto u ovom osvrtu svakako zaslužuje i kič (na njemačkom: Kitsch). Ovdje ruku pod ruku ide želja obuhvatiti što širu publiku i motiv brze zarade uz pomoć što dostupnijih, tj. nekvalitetnih dostignuća koja pretendiraju na naziv umjetnosti. U biti je kič sve ono što pokušava biti nešto što nije, popularno rečeno – lažnjak. Kič se često kamuflira u ukras, a njegovo izvorište možemo pronaći još u srednjevjekovnom pa i u antici zabilježenom „strahu od praznine“ (horror vacui). Kič je brzopotezni odgovor na čovjekovu potrebu za ukrasom i lijepim. Nešto kao „fast food“, ako smijem posuditi taj izraz iz prehrambene industrije. Budući da kič ovisi o brzoj distribuciji i prekriva se lažnom demokracijom kao svima dostupan, on je svoj procvat doživio zajedno s industrijskom revolucijom, a začetke njegovog uspjeha i rasprostranjenosti treba tražiti i u grafičkim tehnikama razmnožavanja umjetnina i tehnikama tiskarstva, odnosno pomagalu zvanom matrica. Zbog toga je kič dugo bio nametnik grafike, te svim oblicima likovne umjetnosti na papiru, o čemu će još biti govora. Oblici kiča su raznovrsni i ugnijezdili su se kao nametnici u svim likovnim umjetnostima, sve do arhitekture, pa i u svim ostalim oblicima umjetnosti izgovorene i napisane riječi, pokreta i slike, pa tako i u kazalištu i filmu. Kič ne preže ni pred kojom formom umjetnosti, on je invazivan i visoko zarazan. Važno je spomenuti da kič potiče još jaču glad za umjetnošću, umjesto da je utaži i upravo u tome se može vidjeti njegova štetnost za ljudski duhovni organizam.
Jeff Koons
Razvojem fotografije i televizije, te ostalih medija pokretne slike nije više moguće govoriti o nedostupnosti vrhunske umjetnosti širokim masama, tako da je uloga kiča postala suvišna, kao i njegova lažna težnja za demokracijom i sveprisutnošću. Vrhunska, odnosno čista umjetnost može danas zaista biti dostupna svakome, a to znači da su mediji koji ju prenose samo tehničko sredstvo, a nikako umjetnost, kako se žele prikazati. Nalazimo se u vremenu u kojem kič doživljava preobrazbu kao poligon televizije i zabavnih sadržaja te se svodi na ono što je oduvijek i bio – a to je besadržajna zabava i razbibriga. Kič treba gledati kao svojevrstan virus, koji je izuzetno prilagodljiv i mijenja svoj sastav ovisno o svom „domaćinu“. Nametljivost kiča kritičari su još davno nazvali vulgarnom, a danas već po toj nametljivosti možemo prepoznati obilježja kiča u performansu i konceptuali. Za razliku od tradicionalnog kiča, ovaj pomodni oblik kiča nije ugodan za oko, nego je samo vulgaran i ružan. Zabrinjavajuće je jedino da se infiltrirao u obrazovno strukovno područje čistih likovnih umjetnosti kao tihi i otrovni uljez. Upotreba kiča kao suvremenog izgovora za umjetnost posebna je i podla vrst prijevare koju čista umjetnost ne podnosi. No i o tome će biti još govora.
