U Srbiji je aktualni ministar zdravlja dr. Zlatibor Lončar poznat po nadimku dr. Mengele, a njegov suborac iz redova suradnika zemunskog klana dr. Miroslav Risović još i pod konspirativnim imenom doktor smrti. Zajedničko obojici je otvorena i dokazana suradnja sa pripadnicima ozloglašenoga Zemunskog klana, sa kojim je u sprezi radio protuzakonite radnje u korist današnjega režima u Srbiji, a u vrijeme kriminalnih djelatnosti tadašnje oporbe. Zlatibor Lončar je među svim ministrima u Vladi Srbije jedan od najvećih miljenika predsjednika Vlade Aleksandra Vučića, kao i predsjednika srbijanske države Tomislava Nikolića. Kad je proljetos nakon tragične pogibije sedmero ljudi u srušenom vojnom helikopteru, politička oporba, kao i javnost u Srbiji zahtijevala neopozive ostavke ministra obrane Bratislava Gašića i ministra zdravlja Zlatibora Lončara, u svojoj prepoznatljivo nekontroliranoj i vulkanskoj reakciji Aleksandar Vučić se izderao na novinare na tiskovnoj konferenciji.Uzeo je u zaštitu obojicu ministara, skoro lupajući šakom o stol tijekom govora. Za bolje poznavatelje prilika u Srbiji, ovakva burna reakcija Vučića nije nikakvo iznenađenje, budući da je Lončar svojim mafijaškim aktivnostima u suradnji sa zemunskim klanom, bliskim, kako sadašnjoj vlasti SNS-a, tako i Vučićevom i Nikolićevom igraču u pričuvi Vojislavu Šešelju, itekako zadužio vrh srbijanske vlasti, da mu se ne mogu nikad odužiti do kraja. To zna on, a znaju i oni koji ga predvođeni predsjednikom države Nikolićem na posebno priređenom koktelu svečano ugošćuju kao najvišeg uzvanika među svim gostima prigodom lanjske proslave izborne pobjede u izbornom stožeru stranke, kao i na svim drugim proslavama i raznim banketima, gdje sjedi obvezno u pročelju stola za gozbom.
LAŽNA TITULA
Lik i nedjelo doktora medicine u čiju istinsku znanstvenu titulu najviše sumnjaju upravo njegove kolege kardiolozi,postao je poznat širem mnijenju 2003. godine nakon atentata 2003. i ubojstva tadašnjega premijera Srbije i lidera tadašnje DS dr. Zorana Đinđića. Netom nakon proglašenja izvanrednog stanja u Srbiji, koje je obznanjeno i prije posljednjeg ispraćaja ubijenog premijera, za dvojicom liječnika Kliničkoga centra Srbije kardiolozima Zlatiborom Lončarom i Miroslavom Risovićem policija je raspisala tjeralicu zbog osnovane sumnje da su mjesecima i godinama imali otvorenu suradnju sa zemunskim klanom, te da su po naredbama vođa klana, poglavito Dušana Spasojevića, zvanog Šiptar, desne ruke Milorada Ulemeka – Legije, ova dvojica liječnika ranjenim pacijentima u Kliničkom centru Srbije ubrizgavali smrtonosne injekcije, nakon čega bi ranjeni vrlo brzo umirali. UBPOK ( Uprava za borbu protiv organiziranog kriminala ) je obojicu kriminogenih liječnika uhitio početkom policijske akcije “Sablja” u ožujku 2003. godine. Risoviću je oduzet pištolj, kao i telefonska kartica, sa koje su identificirani pozivi članovima klana, ako i uzvratni pozivi kriminalaca doktoru Risoviću. No, vrlo brzo ta ista policija ga je pustila, unatoč obilju dokaza koje je posjedovala i koji su ga teško teretili. To je još jedan dokaz povezanosti policije i mafije u Srbiji, ali ne i jedini. Risović je ubrzo emigrirao u Dansku, gdje ga je dočekala supruga, te je pod novim imenom i prezimenom i uz lažni identitet nastavio lagodnim životom izvan domašaja zakona za brojna ubojstva koja je počinio u ime klana. O tome su svjedočili i zaštićeni svjedoci, pripadnici klana Dejan Milenković Bagzi, Miladin Suvajdžić i Ljubiša Buha, ali je sud te iskaze samo arhivirao, a Srbija je tek 2010. godine tražila njegovo izručenje iz Kopenhagena. Čak je i tadašnja demokratska vlast oklijevala sa privođenjem pravdi sudionika i pomagača atentatora, jer su očito imali i sami svojih ljudi upletenih u atentat, a kamoli današnja vlast Vučića i Nikolića. I dok je Miroslav Risović, zvani Ris, rođeni Srbin, uz to još i velikosrbin iz Osijeka, od dolaska u Srbiju daleke 1988. imao oduvijek istu političku opciju, njegov najbliži kompanjon dr. Zoran Lončar ili dr.Mengele, ili još bliže “Tibi”, kako su ga oslovljavali mafijaši iz klana, po potrebi političkog trenutka u Srbiji, ponekad bi mijenjao političke opcije. Ali, uvijek je ostajao u svezi sa najtežim kriminalcima i uvijek je imao i ima jaku političku zaleđinu za sve svoje radnje.
Kriminalac Dejan Milenković zvani Bagzi posvjedočio je kako je poslije ranjavanja kriminalca Veselina Veska Božovića 2002. godine, Dušan Spasojević naredio svome doktoru od povjerenja Miroslavu Risoviću da ranjenom ubrizga otrov i da ga time medicinski likvidira. Ovaj je to, poslije dvoumljenja odbio, te se za tu radnju ponudio dr. Zlatibor Lončar, sadašnji ministar zdravlja Srbije i čovjek od najvećeg povjerenja i Nikolića i Vučića. Kao što mu vjeruju bez pogovora sadašnji politički moćnici i gospodari života i smrti u Srbiji, tako mu je s razlogom vjerovao i njihov zajednički prijatelj Dušan Spasojević. Jer, Lončar je čim prije otrčao u Klinički centar i predoziranom količinom injekcije trenutačno usmrtio ranjenog Božovića, koji je tako platio glavom ceh uzajamnih mafijaških obračuna. Medicinsku njegu u Srbiji, usred najvećeg Kliničkoga centra nije mu imao tko ukazati. Hipokratova zakletva je u srpskome zdravstvu očito nepoznanica. To je bilo teško dokazati, jer je bilo nemoguće izvršiti toksikološku analizu i ubojica Lončar, koga ni sudska svjedočenja kriminalaca i suradnika nalogodavca ubojstva Spasojevića nisu bila sudu dostatna procesuirati ga, ponovno se jeftino izvukao kroz iglene uši. Ne niti prvi, niti posljednji puta za slična morbidna ubojstva koja će počiniti, radeći očiglednu zlouporabu liječničkog poziva u mafijaške i kriminalne djelatnosti. Sadašnji ministar zdravlja Srbije Lončar bio je okrutniji čak i od višestrukoga ubojice dr. Risovića koji na duši ima jednak, ako ne i veći broj žrtava, što ih je smrtnonosnim injekcijama poslao po nalogu mafije na drugi svijet. Jer, Lončar je još 2103. godine na stranici svoga facebook profila nacrtao snajpersku pušku iz koje je 2003. ubijen rukom atentatora Zvezdana Jovanovića tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić. Za ovaj internetski ispad Lončara, naravno, znali su i znaju i bivši ministar policije Ivica Dačić, kao i sadašnji ministar policije Nebojša Stefanović, kadar vladajućeg SNS-a. To, dakako, nije nepoznato ni Nikoliću, niti Vučiću. Ali, tim više je takva gesta Lončaru, preporuka više kod aktualnih političkih poslodavaca na vlasti da se na njega uvijek mogu osloniti kao na svoga glavnog džokera i nezamjenljivog igrača.
‘ZEMUNCI’ MU DALI AUDI
Zlatibor Lončar je od zemunskog klana u ime dugogodišnje suradnje dobio na dar i automobil Audi 6, kojim je ponosito paradirao voznim parkom ispred Kliničkog centra Srbije. Ulemek, zvani Legija i Spasojević, zvani Šiptar, kao vođe klana nisu ostali dužni ni Lončarevom kompanjonu Risoviću. Njemu su za sve obavljene usluge darivali Golf četvorku. Ipak, jednom prigodom i, naizgled, savršenim egzekutorima zločina Lončaru i Risoviću, dogodila se pogreška. Sve je išlo uhodanim putem i po već viđenom scenariju ubijanja žrtava u krevetu Kliničkog centra, a onda se 2000. godine nakon ubojstva kriminalca Sredoja Šljukića – Šljuke dogodio incident. u uzajamnoj pucnjavi mafijaša, poslije smaknuća Šljukića, teško je ranjen njegov tjelohranitelj i odmah je dopremljen u iznimno teškom stanju u Klinički centar. Znajući kakva sudbina čeka nesretnog pacijenta, tadašnji direktor Kliničkog centra Srbije Brana Stefanović skupio je dostatno hrabrosti, svijesti i savjesti, te je, neopaženo i mimo pratnje Lončarevih i Risovićevih uhoda, policiji telefonom dojavio što se zbiva i što se tek može dogoditi ranjenom pacijentu. MUP je nakon te obavijesti od strane direktora poslao pojačanu policijsku ophodnju, te Lončar sa svojom ekipom ubojica, također kriminogenih anesteziologa, nije mogao imati pristupa pacijentu. Taj je samo igrom slučaja i brzim djelovanjem direktora Kliničkog centra Stefanovića preživio. Ali, nije poživio zadugo. Prebačen je na VMA, a na spomenutoj Vojnomedicinskoj akademiji je unatoč skrbi liječnika preminuo sljedećeg tjedna. Nikad nije utvrđeno jesu li možda kriminalci i tamo imali svoje ljude, tek pacijent je brzo podlegao smrtonsonim ozljedama. Zlatibor Lončar poslije uhičćenja u akciji “Sablja” na dosjetljiv način se nagodio s policijom. Suočen s neoborivim dokazima policije o svome sudjelovanju u liječničkim zločinima, on je, očito korumpiranu policiju, kao i njegov kolega Risović, lako našao na krivoj nozi. Priznao je svoj dio krivnje, ali samo donekle, jer ključno pitanje oko ubrizgavanja injekcija ni za živu glavu nije htio priznati. Ali, posjećivanje sjedišta klana u Šilerovoj ulici u Zemunu, gdje je redovito išao sa Risovićem u pohode mafiji, a uz znanje i odobrenje i Radikalne stranke kojom je upravljao Šešelj je priznao. Čak je Šešelj u slobodno vrijeme igrao i šah sa Legijom i Spasojevićem, dok su se ostali mafijaši kupali u obližnjem, improviziranom bazenu. Nikolić i Vučić, za razliku od Šešelja, po iskazima pripadnika zemunskog klana, izbjegavali su dolazak u Šilerovu ulicu, ali to radi njihovih drugih dokazanih kolaboriranja sa pripadnicima toga klana, ne izuzima od kaznene odgovornosti. Uostalom, Lončara su, znajući za njegovu mafijašku prošlost i za službu u korist klana, upravo njih dvojica promovirali u ministra zdravlja Srbije. Prije toga obnašao je, također, od uspostave, naprednjačke, u biti neoradikalske vlasti, dužnost direktora Kliničkog centra.
ZAŠTITA VLASTI
On je oduvijek, zaslugom sadašnjeg političkog vrha režima u Srbiji, prolazio kao pas kroz kišu. Od 2003. kad se nakon priznanja svoje uloge u radu sa klanom, ponudio za policijskog agenta, što su u policiji drage volje i prihvatili, do današnjeg dana, kad je izuzet od kaznene odgovornost i za brojne makinacije koje radi kao ministar zdravlja. Iz vrha MUP-a nikad nije niti potvrđeno, niti demantirano, da je Lončar uistinu bio suradnik sugurnosnih službi, ali on se sam hvalio da su mu upravo iz policije osigurali namještenje za direktora Urgentnog centra. Njemu se cinkanje, očigledno, potkupljivom generalu policije Sretenu Lukiću isplatilo. Taj je general formalno bio u službi prethodnoga režima tijekom akcije “Sablja”, ali je jasno da je iz potaje radio za nalogodavce ubojstva tadašnjega premijera Đinđića, a to su Šešelj, Nikolić i Vučić. To ga nije spasilo haške tjeralice, te je završio iza rešetaka u inozemnom zatvoru u Nizozemskoj zbog drugih još težih grijeha u vidu ratnih zločina. Neki što su poput njega, u dosluhu sa radikalima, glavnim, ali ne i jedinim naručiteljima ubojstva Đinđića, također u potaji radili za radikale i u vrijeme akcije “sablja” 2003., od srbijanske javnosti skrivane inspiratore i nalogodavce ubojstva, prošli su bolje od Sretena Lukića. To su generali policije Radisavljević, zvani Guri i Momir Stojanović, oba kadrovi SNS-a, koji su, također dobivali pozive Tribunala iz Haaga da se jave na saslušanje od svome sudjelovanju u ratu na Kosovu 1999. godine. Nisu mogli biti procesuirani, jer je za haško procesuiranje završna bila kalndarska 2007. godina. Ali, Aleksandar Vučić ih je dolaskom na vlast SNS-a 2012. godine kao pripadnike njegove stranke osobno zaštitio od međunarodnog zakona i spriječio njihov odlazak u Haag na svjedočenje, jer zna da bi pritješnjeni uza zid tamo imali štošta ispričati o aktivnostima srpskih vojnih i paravojnih formacija u tome ratu i i političkoj logistici SRS-a i SPS-a, koji su 1999. bili na vlasti u Srbiji, kao i sad, ali pod drugim, lažnim imenom Napredne stranke. Koliko su Vučić i Nikolić u svojoj biti patološki kriminalci i po teoriji kaznenoga prava sangvinici i kolerici, ilustrira i njihova znakovita šutnja glede Risovićevog skrivanja u Danskoj. Premda je još prijašnja vlast u Srbiji u vrijeme mandata bivšega predsjednika Borisa Tadiića zatražila 2010. godine od Kopenhagena izručenje Risovića, on se do današnjega dana, uz posve novu fizionomiju, izmijenjenu i fascijalnom operacijom, te uz novu osobnu iskaznicu i putovnicu na novo, lažno ime i prezime, uporno skriva od danskih vlasti. Već punih pet godina ne uspijevaju ga uhititi Danci, ali na njegovome privođenju sadašnja vlast SNS-a predvođena Nikolićem i Vučićem i ne insistira osobito. Jasno je i zbog čega. Ako bi nekad i bio prebačen iz Danske u Srbiju i ako bi ikad izašao pred srpski sud, mogao bi, moguće u paničnome strahu od prikupljenih dokaza protiv njega osobno, istoga trena gurnuti u ponor svojim svjedočenjem i Nikolića i Vučića kao saučesnike i glavne naredbodavce klana. Najmanje bi Vučića i Nikolića zaboljelo to što bi Risović na nekom mogućem sudskom procesu u Srbiji izgovorio i priznao da je po njegovoj zamolbi Spasojeviću i Ulemeku, klan jednom prigodom poslao plaćenoga batinaša u Klinički centar da teško isprebija tadašnjega direktora Kliničkog centra Đorđa Bajeca. Taj beogradski Slovenac tad je kao direktor ustanove bio kadar Demokrastke stranke. Svjestan da je i onda i pogotovo sad bez policijske zaštite, jer policijom stoluje velikosrpski kadar, Bajec se nikad nije javno potužio zbog batina koje je pretrpio. Znao je da se nema kome žaliti, jer je policija i u vrijeme vlasti demokrata štitila samo radikale i ostale velikosrpske pristaše.
Svi ostali, bili su građani drugoga reda, pa i sam bivši demokratski premijer Đinđić koga nisu htjeli zaštiti, jer su iz sugurnosnih službi doznali da kani isporučiti sve osumnjičene za ratne zločine Tribunalu u Haagu. I zato je i ubijen, premda sad posthumno o njemu u Srbiji kolaju glasine o proturječnosti njuegove politike. Velikosrpski portal Telegraf.rs je tako u kolovozu na dvadeset godina od Oluje objavio ekskluzivno da je Đinđić 1995. od Miloševića na zatvorenom sastanku tražio uključenje srpskoga zrakoplovstva usred akcije Oluja, pri čemu je pitao Miloševića kako to Srbija nema stotinu vojnih zrakoplova koji bi bombardirali hrvatske gradove i sela. No, on se 1995. javno očitovao u srbijajanskim medijima da je tad, jasno je od Miloševićevoga režima, imao jednu drugu ulogu, a to je da diplomatskim kanalima preko Amerikanaca, Francuza i Engleza zaustavi hrvatsko napredovanje prema Banjaluci i oslobađanje cijelog zapadnog prostora takozvane Republike Srpske. Đinđić se tih godina u Srbiji hvalio da su upravo on i njegova stranka, očevidno uz znanje i upute Miloševića, diplomatski utjecali da Srbi ne izgube cijelo područje od Brčkog na Savi do Bosanske Kostajnice na Uni na krajnjem zapadu te umjetne srpske tvorevine. Moguće je da je istodobno radio obje stvari i obje u zajedničku korist režima i srpske oporbe, koji su imali iste velikodržavne ciljeve i planove proširenja Srbije na štetu Hrvatske. Kasnije se predomislio i dolaskom na vlast okrenuo je list, želeći da se otarasi nepoželjnih svjedoka srpske umješanosti u osvajačke ratove sa popisa ratnih zločinaca međunarodnoga suda u Haagu. Prekasno se sjetio, kao što se pred smrt i dosjetio pred stranim političkim emisarima da lamentira nad sudbinom “srpske kolijevke na Kosovu”, kako je govorio. I upravo iz ovih razloga, on ostaje u povijesti tek kao kasno osviješćeni Srbin, koji je u ratno vrijme i sam, doduše izvan linija fronte, politički kolaborirao sa Miloševićevom i Šešeljevom idejom, da bi ga njihovi ljudi iz svijeta politike i kriminala na koncu ubili, jer je htio njihov zajednički višegodišnji genocidni trud baciti u vodu isporukom zločinaca sudu pravde. Kakav god pruturječan i nedosljedan Đinđić bio, Srbi do danas nemaju barem netkog tko se poput njega u jednom trenutku odrekao velikosrpske ideje i pokušao europeizirati. Đinđić apsolutno ne zaslužuje bilo kakvo veličanje, ali je jedan od rijetkih srbijanskih političara koji u jednom trenutku shvatio pogubnost politike, čiji je saučesnik i sam bio i prekasno se htio popraviti. Zato je platio glavom. Povijest će ga upamtiti kao nedorečenog političara, što se nije pravodobno riješio velikosrpskih satelita u svome političkom okruženju. Zato je i ubijen. Srbija poslije njega, međutim, nije imala nitkog tko bi prešao u političkom smilsu Rubikon i poklonio se žrtvama srpske agresije, usprkos tvrdnjama velikosrpskog internetskog portala Telegraf.rs iz kolovoza mjeseca ove godine da je Đinđić nakon dolaska na vlast koncem 2000. godine govorio da se Srbija nema potrebe bilo kome ispričavati i izjavljivati sućut za događaje iz ratne prolšlosti i invazije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ako sve to nije stranačka promidžba portala pod paskom Aleksandra Vučića, onda je to najveća posthumna kompromitacija samoga Đinđića i dokaz više da su Srbi smjenama vlasti imali pred svijetom samo dva naličja istog, nepromijenjenog velikosrpskog lica. Što god posthumno bila puna istina o Đinđiću, neprijeporno je zaboravio da tko sa vragovima tikve sadi, o glavu mu se obijaju. To nije skužio na vrijeme i zato je mučki ubijen ispred ulaza u zgradu Vlade Srbije, takorekuć na pragu ulaza svoga radnog mjesta.
Na kraju, izvršitelju svih političkih naloga zemunskoga klana i mafijaškoj organizaciji nadređenom vrhu Radikalne stranke iz 2003. sa Šešeljem, Nikolićem i Vučićem, skoro se dogodila i osobna tragedija. Prije dvije godine, polovicom 2013. Vesna Lončar, odvjetnica i supruga ozloglašenoga doktora smrti Zlatibora Lončara ostala je sa svojim suprugom Zlatiborom bez trinaest godina uporno čekanog djeteta. Zatrudnila je u 43. godini života i porođaj je obavljen u sedmom mjesecu carskim rezom. Dječaj je bio težak 1900 grama, a djevojčica 1550 grama. No, nažalost, muško dijete je nakon pet dana njege na Institutu za neonatoligiju preminulo, a žensko dijete je hitno prebačeno na kliniku u Beču i uspjelo je preživjeti. Tako je nesretno dijete izgubilo život poslije samo pet dana. Zlatibor Lončar, koji je mnogima umišljajno i namjerno oduzimao živote, doživio je na kraju tešku sudbinu, a ceh je platilo nevino i nedužno dijete koje je na ovozemaljskome svijetu bilo, nažalost tek pet dana. Teško da će i ova osobna tragedija Zlatiboru Lončaru probuditi savjest za zločine što ih je činio drugim ljudima. On je čovjek bez svijesti i savjesti, jednako kao i njegovi politički mentori i zaštitnici Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić. Nije zgoreg reći da je prije godinu dana i Vučićeva druga supruga izgubila dijete na porođaju. Tako ni krive ni dužne, sudbina kažnjava nevine i nedužne i prije nego ugledaju svijet. Takvu crnu sudbinu ostanka bez potomstva nitko ne bi poželio ni najcrnjem i najgorem neprijatelju. I ovdje vrijdi stara narodna izreka: “Zlo rađenje, gotovo suđenje.” Kako su Vučić i Lončar radili i rade zla drugim ljudima, tako je ono najveće zlo pokucalo na njihova vrata. Nisu bebe na porođaju krive za grijehe roditelja i grozno je to što se dogodilo bilo kome, pa i takvim neljudima i nitkovima kao što su Lončar i Vučić. Božja kazna usmjerena je bila na krivu adresu tek novorođenih koje nitko više ne može povratiti u život. Ne zaslužuju nedužne bebe ispaštati grijehe roditelja, jer to spada u kletve pristaša Šešeljeve stranke koji obožavaju bacati zle čini čak i takve najgroznije vrste na političke suparnike. Tako su 2008. Šešeljeve radikalke i narodne zastupnice Vjerica Radeta i Nataša Jovanović bacile kletvu i na Vučićevo potomstvo i to se šest godina kasnije obistinilo.Ali, srž svega je da dva zločinca Vučić i Lončar nisu izvukli pouku iz tih tragičnih slučajeva, niti ih je to uopće potaklo da ispitaju svoju svijest i savjest. Za njih je to druga galaksija. Djeca ne biraju roditelje, pogotovo ne na rođenju i zato su ove dvije smrti velike ljudske tragedije, neovisno od toga što u bolesnom srbijanskom političkom miljeu i danas ima onih što likuju što se takva nesreća dogodila upravo dvojici zlikovaca i njihovim obiteljima. Upravo u tome srbijanskom likovanju se ogleda i sva kronična bolest srpskog društva, nesposobnog da razluči dobro od zla i pravdu od nepravde. Po svim ljudskim o božjim zakonima red je da jednog dana pred licem pravde kazneno odgovaraju za najteže zločine ljudi poput Lončara i Vučića, nikako i nipošto njihovi tek rođeni potomci koji su jedva osjetili čari življenja jednog jedinog i neponovljivog života.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda