Petak, 18. rujna u hodniku na VI. katu Općinskog građanskog suda u Zagrebu ispred sudnice sobe broj 618 sjedili i stajali smo u dva suprotstavljena tabora Markova odvjetnica, Marko i ja, a u drugom taboru Hanžekovićev pulen nadobudni odvjetnik Mateković, njegova mlada pripravnica i naravno njegov štićenik Goran Radman tzv. ravnatelj HRT-a.
Sutkinja Ćurković – Dražić izlazi iz svoje sudnice van na hodnik oko 9:00 sati kako bi “provjerila” jesmo li svi stigli na vrijeme, te zamolila da pričekamo još pet minuta, međutim kada je vidjela Gorana Radmana kako pokunjeno sjedi odmah je došla do njega pružila mu pred svima svoju ruku, te počela s isprikama kako nije trebao on osobno dolaziti! Ja sam odmah osjetio odvratnost i ljigavost u tom činu, te totalno nepoštivanje osnovnog kodeksa ponašanja suca na sudu i to u svojem radnom vremenu, jer se prijateljski i srdačno rukovati sa strankom u postupku kojeg ona vodi i to pred samo suđenje, pa to je samo dno od dna primitivizma i lakrdije koja se podvaljuje za “neovisno” sudstvo i koje bi se trebalo držati samo slova zakona, naravno ovo je sve daleko i suprotno od toga!
Nakon skoro dva sata moga čekanja u hodniku, konačno i mene sutkinja poziva u sudnicu u koju ja ulazim u svojstvu Markovog svjedoka i tada počinje za nju prava “drama” i totalna njena blamaža i potop! Krenimo redom, predajem svoju osobnu iskaznicu njezinoj zapisničarki, dok zapisničarka upisuje moje podatke sutkinja mi pokazuje gdje moram stati ispred njenoga stola u ograđeni dio predviđen za slušanje iskaza i sl., na što odmah joj odgovaram da znam gdje trebam stajati, te da već i stojim na tome mjestu, ona me upita kako ja to već znam na što joj odgovaram kao iz topa da imam već dovoljno iskustva sa sudovima, na što ona upita, a kako to, naravno opet odmah joj odgovaram da je glavni razlog mojih posjeta sudovima ne provedba lustracije u mojoj državi, pa tako i ovo sada je također vezano i za ne provedbu lustracije na HRT-u, pa ne bi bilo niti ovog suđenja! Ona zatečena pokušava zadržati lažnu naviknutu ležernost i svoj autoritet, pa s visoka me onako poluprostački upita, da li ja nisam možda malo premlad za traženje lustracije, misleći da ja kao nisam dovoljno star da bih i ja mogao biti jedna od žrtava titoističke krvave yugoslavije, na što joj uzvraćam odgovorom i komplimentom, hvala Vam na Vašem komplimentu da za Vas tako mlado izgledam, te nastavljam i Vi dobro izgledate za svoje godine, na što ona “skače”, ali i dalje nastoji glumatati lažnu opuštenost, a kipi u sebi, te strogo s lažnim smiješkom me pita, kako ja znam koliko ona ima godina, na što odmah uzvraćam istim pitanjem, kako Vi znate koliko ja imam godina, ona malo sada već i vidno zbunjena pokušava odgovoriti, a ja ju još dodatno hrabrim, nemoj te se zbunjivati, pa mi ona konačno odgovori, pretpostavljam, na što i ja njoj također to isto odgovaram, i ja pretpostavljam, te ponovno ponavljam, stvarno dobro izgledate za svoje godine, mislim u sebi ako ima više od pet “banki”, a vjerojatno ima, mogla bi proći za pet manje, pa čak i za još manje ako je malčice svjetlo zamračeno, ništa “loše” ne mislim! Sada me ispituje njezina zapisničarka osnovne podatke, od nadnevka rođenja, preko godine i mjesta, te sada sutkinji kažem, eto sada znate koliko imam godina, okruglo pedeset plus koji mjesec, sutkinja više ništa “hrabro” ne dobacuje na to, jer očito je stvarno mislila da ja imam deset manje, možda i još koju niže, pa joj je sada jasno da joj je bolje da se ne upušta više u priču oko lustracije sa mnom, jer će to još samo više ići na račun nelustriranog Gorana Radmana i nelustriranog udbo-mafijaškog HRT-a koji nas zajedno upravo i radi te tvrdnje i istine tužakaju na udbo-sudovima u Zagrebu i sude u njihovu korist! Sada sutkinja nakon upisanih mojih podataka i naravno moga “oiba” pita mene službeno kao Markovog svjedoka, jesam li ja što u srodstvu s optuženim Markom Franciškovićem, odgovaram, nisam, te nju sada odmah isto to pitam za Radmana, jer smo ju svi vidjeli da se u hodniku bez srama s njime srdačno pozdravlja, ispričava i rukuje, to kod nje izaziva pravi šok i nevjericu kako netko nju to uopće može tako izravno pitati kao sutkinju (malo umišljeno režimsko “božanstvo”), sada mi odgovara već jako drsko ali i izgubljeno, te se komeša na svojoj sudačkoj fotelji, ali ne radi neke male ili velike “nužde”, nego radi moga izravnog pitanja koje ju totalno razotkriva, jer u dva sata već trajanja te Markove i HRT-ove rasprave nitko ju nije tako pozvao na red u svezi njezinog rukovanja s Radmanom, a to je propust Markove odvjetnice koja je upravo trebala tražiti da to uđe u zapisnik i na temelju tog prisnog i neprofesionalnog odnosa s Radmanom tražiti njezino izuzeće, ali Markova odvjetnica je zakazala, ali Natko ne zakazuje, pa sada sutkinja se totalno blamira kao zadnja bahata kumica s placa koja je uhvaćena na varanju na vagi, te joj u pomoć sada “hrabro” skače Radmanov odvjetnik koji krešti kao moja papiga Kakadu kada ju nešto uplaši, pa on oholo njoj sugerira da me ona mora prekinuti i da mi više ne dozvoli dalje govoriti, jer sam po njemu “uvrijedio” malo umišljeno režimsko “božanstvo”, ali znaju svi dobro da sam ih raskrinkao do kraja, pa još nastavljam dalje bez obzira na njegovo uspaničeno kreštanje uspaničenog Hanžekovićevog “Kakadua”, te opet izravno pitam sutkinju tko je njoj televizijski urednik Dražić misleći na Olivera Dražića urednika dnevnih informativnih emisija HTV-a, jer sutkinja nosi isto prezime, jest na drugom mjestu, ali ga ima, ona tada totalno sva izbezumljena kao mali Ivica uhvaćen u krađi u dućanu s čokoladom ispod majice naravno ne daje svoj odgovor, nego kao svaki raskrinkani prijestupnik traži bilo kakvi izgovor za prekid daljnjeg ispitivanja, jer sada se ona vidljivo znoji, više to ne može sakriti, fotelja joj je postala premala i pretijesna, a svaka slijedeća njezina rečenica je smiješna i bezvrijedna, te kaže meni da se ona sa mnom ne želi “nadmudrivati” i da ja više ne mogu biti Marku svjedok, na to se Hanžekovićev “kakadu” odmah smiruje kao da je konačno dobio svoj obožavani lješnjak u ljusci, a Marko s osmjehom od uha do uha me zadovoljno pogledom ispraćuje!
Odlazim van s velikim i glasnim pozdravom, doviđenja gospođo Dražić, ponavljam, doviđenja sutkinjo Dražić, naravno nema njezinog odzdrava, potopljena je do kraja, a čim sam zatvorio vrata za sobom, odmah je ista glasno “zaključila” da je Marko ostao bez svjedoka koji je “mogao” njemu pomoći, a ovako ništa! Mož mislit! Suđenje i suđenja se nastavljaju u udbaškoj Republici Hrvatskoj!
Natko Kovačević
