Vučićeve pulene u Ukrajini proglasili teroristima!

Razgalamili su se srpski ratni i poratni zločinci. Ne zna se tko je glasniji u svakodnevnim prozivkama Hrvatske i slanju otrovnih strelica ka Zagrebu iz reda srpskih političara na vlasti. Je li to Aleksandar Vučić u njegovome uzaludnom očekivanju odgovora goluba pismonoše na povratno pismo iz sjedišta Europe na lažne srpske optužbe na račun  Hrvatske oko zatvaranja graničnih prijelaza… Ili je to Ivica Dačić sa tlapnjama vezanim za samo Srbima znani trgovinski rat protiv Srbije… Ili možda srbijanski državni ministar trgovine Rasim Ljajić, muslimanski Srbin po profesionalnoj dužnosti, u replici hrvatskom ministru unutarnjih poslova na regionalnoj N! televiziji kako “ne može Hrvatska Srbiji dijeliti lekcije kako se treba ponašati.” I sve to dolazi iz usta čovjeka koga njegovi sugrađani u Novome Pazaru optužuju za dugogodišnje naručenje serijskih otmica i ubojstava u Novome Pazaru i diljem Sandžaka. On za to nikad nije kazneno odgovarao, usprkos obilju dokaza svjedoka, ali kao višestruki kriminalac i mafijaš taj musliman albanskog podrijetla, što mudro krije, izigrava i većeg Srbina od čistokrvnih Srba. I od fiktivnih i kozmetičkih promjena u politici Srbije od 2000. naovamo on je redoviti ministar u svim srpskim vladama, kao srpski fikus pred vanjskim svijetom i lažni dokaz da i jedan nesrbin i musliman u srpskoj demokraciji može biti petanest godina na ministarskim dužnostima u Srbiji. I nije jedini, jer još jedan posrbljeni Albanac Bratislav Gašić, kako vele u njegovom rodnom Kruševcu iz albanskoga plemena Gaši, također neumjereno srbuje i soli pamet nesrbima, kako bi se dokazao gazdi Vučiću. Povrh toga je i nestručan za posao ministra obrane kao kvalificirani keramičar po struci.

Kakvi su srbijanski ministri, takvi su i narodni zastupnici, mnogi među njima i kandidati za buduće ministre. Jedan od svakako najnevjerojatnijih izdanaka škole Vučićeve političke demagogije i licemjerja je i Vladimir Đukanović, pravnik po obrazovanju, dugogodišnji novinar mnogih velikosrpskih redakcija u Beogradu, ali u mladosti i pravni savjetnik koncerna igara na sreću kladionica “Mozzart” i “Meridijan.” To mu je iskustvo bilo preporuka Vučiću da ga promakne na dužnost predsjednika Državne lutrije Srbije, odakle je netom nakon postavljenja na položaj čelnoga čovjeka, sa skupinom bliskih stranačkih prijatelja još 2013. godine tri sata poslije ponoći iznio iz prostorija  državne lutrije ogromne količine novca lutrije, spakiranih u crne torbe i izravno oštetio državnu kasu kao njezin politički dužnosnik. Pod okriljem noći Đukanović i njegovi suradnici u pljački koristili su i ljestve, a da bi se kamuflirali pred pozornicima na ulici u blizini zgrade lutrije i radnicima osiguranja unutar zgrade, ponijeli su i farbe i molersku opremu, izmišljajući da su kao radnici došli u tri sata po ponoći raditi molerske poslove u zgradi državne lutrije. Za ovaj nezapamćeni i nezabilježeni skandal Vladimir Đukanović nije kazneno odgovarao, jer ga kao i sve druge srbijanske dužnosnike od dizanja optužnice i procesuiranja štiti politički imunitet. To ga je ohrabrilo, te je nastavio sa svojim istomišljenicima glumiti supervizora i kontrolora  na divljim samoproklamiranim izborima ukrajinskih pobunjenika u Donjecku i Lugansku polovicom 2014. godine. Na tome putu na istok Ukrajine po pozivu ukrajinskih separatista, pridružio mu se i stranački kolega Branislav Blažić, kao i Đukanović zastupnik Vučićeve i Nikolićeve SNS u Skupštini Srbije. Izbio je veliki skandal, Ukrajinci su prosvjedovali, Vlada u Kijevu i predsjednik Petro Porošenko su i preko veleposlanstva u Beogradu uputili najoštriju prosvjednu notu, dok su na sve to Vučić i Nikolić mudro šutjeli i time davali otvorenu potporu Đukanoviću i Blažiću. Ukrajincima nisu ni Vučić, niti Nikolić poslali bilo kakvu  usmjenu ispriku, niti obavijest diplomatskim kanalima za gestu svojih zastupnika. Naravno, nisu se ogradili bilo kakvim lsužbenim priopćenjem ni u javnosti Srbije preko svih medija pod njihovom paskom. Čak je Ivica Dačić odmah nakon toga otvorenog srpskog izazova Kijevu, upravo Ukrajincima ponudio da Srbija bude u njegovome mandatu predsjedavajućeg OEBS-om posrednik i politički medijator u stišavanju sukoba Ukrajine i Rusije. Srbi su Ukrajince tim drskim i pokvarenim potezima pokušali raditi budalama, kao što ovih dana to pokušavaju činiti i sa Hrvatskom u sporu oko graničnih prijelaza i obustavi prometa roba teretnjaka iz pravca Srbije od strane države Hrvatske. Zajednički imentitelj u oba slučaja je da su Srbi svjesni kako se služe prljavim sredstvima, samo su u obje situacije očajni i ogorčeni što su Kijev i Zagreb te igre prozreli na vrijeme i reagirali na srpske nasrtaje.

Predsjednik Ukrajine Petro Porošenko je prije samo nekoliko dana predsjedničkim ukazom objavio dulji popis od 388 imena ljudi iz politike i gospodarstva Makednoje, Grčke, Francuske, Španjolske, Velike Britanije i Srbije kojima se trajno zabranjuje ulaz na teritorij Ukrajine. Razlog je njihova otvorena potpora naoružanim pobunjenicima na istoku Ukrajine u sprezi sa vlastima u Rusiji i tamošnjim liderom imperijalnih ambicija Vladimirom Putinom. Od Srba na listi doživotno nepoželjnih osoba u državi Ukrajini su pored spomenutih Vladimira Đukanovića i Branislava Blažića, kao samozvanih kontrolora neregularnih secesionističkih izbora u Donjecku i Lugansku, još i novinar “Politike” Slobodan Samardžija, samostalni zastupnik u Skupštini Vojvodine Stevica Deđanski, politolog i organizator srpski paravojnih postrojbi u Hrvatskoj i BiH i neosuđeni ratni zločinac Dragoslav Bokan, bivši visoki dužnosnik Dačićeve stranke SPS Vladimir Kršljanin, poznat kao pljačkaš još iz vremena tiranina i fašiste Slobodana Miloševića, te predsjednik srpske dijaspore Dragan Stanojević. Ime ovoga potonjeg ukazuje da su i srpski iseljenici aktivno uključeni u podrivanje državnog ustrojstva jedne međunarodno priznate, suverene i samostalne zemlje kakva je Ukrajina. Time se pokazuje da se visokopozicionirani srpski političari bave i međunarodnim terorizmom. To je tako definirao u obrazloženju odluke o zabrani ulaska spomenutim ljudima i ukrajinski predsjenik Porošenko. Đukanović se, iako uhvaćen na djelu, poslije reakcije KIjeva, ponašao bahato, oholo i prepotentno i stao je sa Blažićem soliti pamet Ukrajincima, kojima je spočitavao da su ugrozili njegovu sugurnost i sigurnost njegove obitelji objavom podataka o njegovom adresi stana i ulice u Beogradu. Nije ostao dužan Ukrajincima niti Blažić, rekavši da demokracija, izgleda nikad neće zakoračiti u Ukrajinu, sve uz zajedničke srceparajuće poruke Ukrajincima da su oni istodobno i ruska i srpska slavenska braća i kako se ne trebaju tući. Bezočno je lagao da je zajedno sa Đukanovićem imao uredan i regularan poziv ukrajinskih vlasti za nadgledanje izbora u svojstvu stranih promatrača.Tu su nazočni Srbi da Ukrajincima  preko Vučićevih i Nikolićevih izaslanika izvoze dvojicu pregovarača i prijatelja odmetnika pod paskom Putina i njegovoga režima. Srce im je stalo od tuge što Ukrajinci nisu nasjeli na ovakve jeftine trikove. Još su se dosjetili optužiti neimenovane nevladine udruge u Beogradu kako su vlastima u Kijevu dostavili podatke o Đukanoviću i Blažiću, kao da živimo u srednjem vijeku, pa se Ukrajinci nisu mogli i sami infromirati tko su i što su spomenuta dvojica ponagača ukrajinskih separatista. I tako srbijanska vlast na najbrutalniji način sponzorira međunarodni terorizam i kao saveznik Putinove Rusije pokušava podijeliti i uništiti ukajinsku zemlju. Nekad su balvan revolucije izvozili samo u okruženju Srbiji susjednih republika bivše Srboslavije, a sad su sa izvozom balvan revolucije krenuli i preko sedam mora i sedam gora i nekoliko tisuća kilometara podalje od granica Srbije.Neumorni su u nastavljanju zločina i niti jedan vojni i politički poraz ne može ih dostatno raspametiti i upristojiti ih u pokušaju resocijalizacije u okvire normalnoga svijeta.

Vrijedi istaknuti još i pojedinosti vezane za imena nekih poznatijih ruskih uzvanika kojima je Ukrajina trajno zabranila ulaz na njezin teritorij zbog trajnog narušavanja ukrajinskog suvereniteta i integriteta. U društvu Đukanovića i Blažića našli su se i ruski ministar obrane Segej Šojgu, predsjednik državne Dume Sergej Nariškin, čelnik republike Čečenije Ramzan Kadirov, savjetnik predsjednika Rusije Sergej Glajzev i generalni direktor MIA “Rusija segodnja” Dmitrij Kiseljov. Impozantan popis, nema što. Srbija je bez ikakve dvojbe odabrala stranu, a ove verbalne akrobacije priopćenjima za srbijansku i inozemnu javnost glede pograničnih slučajeva sa Mađarskom, a sad i sa Hrvatskom samo su usputne i prolazne točke Srbiji ka njenom konačnom i trajnom putu u čelični zagrljaj velikog ruskog brata. Iz njegovih pandži, teško da će se lako izvući i kad skuže ono što u najnovijem broju izdanja Newsweeka u srpskoj inačici u Beogradu piše ekskluzivno za najnovije planove ruskog silnika Vladimira Putina. Tako tjednik Newsweek iz Beograda tvrdi, pozivajući se na američke izvore iz Washigtona, da se Vladimir Putin sprema za početak rata i ruskog napada na Zapad. To bi se, prema navodima neimenovanog američkog generala, moglo dogoditi najkasnije u sljedeće dvije godine. Povod nagovještenom ratnom sukobu i Putinovom ratu protiv Amerike i Europe, prema mišljenju bivšeg šefa CIA Davida Petreusa, mogao bi biti prije svega ekonomske prirode, jer Rusija pati zbog nedostatka gotovinskog novca. No, to bi u svakom slučaju, po Petreusu, bio potez očajnika jer Rusija, nakon po nju iscrpljujućih sankcija Zapada ima samo 200 milijardi dolara u zalihama, a to je premalo za vođenje globalnoga rata. Ona se, nadalje, prema stajalištu Petreusa, nema načina zadužiti i financirati agresivnu politiku, te je u sklopu globalne politike, prema istome analitičaru i ruska intervencija u Siriji u širem kontekstu pokušaj političke obnove i nove uspostave državnoga zajedništva zemalja bivšega SSSR-a. Nije nepoznato da su neposredno pred NATO intervenciju 1999 protiv Srbije, tadašnje vlasti Srbije, koji se kao i 1999. godine, sad pod novim imenom napredne stranke i sad nalaze na vlasti sa socijalistima, predlagale Rusiji i Bjelorusiji sklapanje političkog i vojnog saveza i osnutak političke federacije te tri zemlje. Boris Jeljcin koji je bio kudikamo razumniji od Putina, taj je prijedlog samo arhivirao, ali ga niti on nije izrekom odbacio. I onda i sada u Bjelorusiji stoluje luđak i lokalni diktator Aleksandar Lukašenko, bliski prijatelj Tomislav Nikolića. Srbija se svrstala odavno, tako da će sve njene prijetnje i ucjene Hrvatske što se mogu čuti ovih dana, u očima Europe mogu shvatiti samo kao pucanj u prazno deklariranog ruskog sateltita na Balkanu, a to je Srbija. A tko je prijatelj zapadnoga neprijatelja Rusije, taj mora biti automatski i neprijatelj Zapada i to zna Srbija i dok pokušava voditi dvostruku politiku prema Istoku i Zapadu. Jedino u čemu su se Srbi, kao i obično preračunali, vezano je za sami njihov odnos sa Rusijom. Prema jednoj nepristranoj anketi “Levada centra” iz Moskve, na upit istražitelja javnog mnijenja Rusije, tko su prijatelji, a tko su neprijatelji Rusije, odgovori su bili porazni i ponižavajući po krive predodžbe Srba o ljubavi majke Rusije prema Srbima. Rezultati istraživanja govore da Rusi ne vide Srbe ni među deset najboljih prijatelja, niti među deset najvećih neprijatelja. Jednostavno, za većinu Rusa Srbija i Srbi su daleki, strani i nepoznati i izvan dometa bilo kakve zone interesa. Ovakvi rezultati ankete Srbima su došli kao glogov kolac u srce njihove nakaradne politike, ali su počeli tumačiti pučanstvu Srbije kako je to namještena i montirana anketa zapadnih špijuna u Moskvi i da Rusi zapravo vole Srbe. Što god Srbi mislili i željeli da bude kako samo oni to žele i zamišljaju, Rusi su na upite anketara odgovorili na sledeći način. Na upit o najvećim prijateljima, naveli su da su to redom Bjelorusija, Kazahstan, Kina, Njemačka, Indija, Jermenija, Bugarska, Francuska i Italija. Na listi najvećih i najgorih neprijatelja su Letonija, Gruzija. Litva, SAD, Estonija, Ukrajina,  Afganistan, Irak, Moldavija i Poljska. Znakovito je da Rusi, jednako kao i Srbi među neprijateljima vide uglavnom zemljopisno najbliže susjede, tri baltičke države, te Gruziju i Moldaviju, a tu je i vječiti vjerski suparnik Rusije na zapadu u vidu države Poljske. Srbe je najviše zaboljelo što su Rusi kao četvrtog prijatelja u nizu stavili Njemačku, a ne znaju koliko milijuna NIjemaca živi u samoj Rusiji. I sam bivši predsjednik Rusije Jeljcin imao je i njemačke krvi. Smeta Srbe i činjenica da su Rusi kazali da im je na Balkanu najveći prijatelj Bugarska, što je povjesničarima znano već dva stoljeća, ali još više se čude što su Francuzi, potomci Napoleona , zavojevača Rusije i osobito Talijani, oduvijek za Srbe prvi i glavni stožernici Vatikana bliži srcu Rusa nego Srbi. I tako je u osvit zapleta svjetske političke situacije Srbija i dalje daleko od realnosti i spoznaje da im danomice veliki ruski brat iz Moskve stvalja do znanja da ne želi nikakvu veći ekonomsku razmjenu sa Srbijom, ali glede toga Srbima ne pada na pamet slati prosvjedne note Putinu. Slušaju ga kao dresirani psi dobermani. Zato reže i laju najviše na one koji imaju srazmjerno najviše ekonomskih investicija u Srbiji. Po obimu ulaganja  u Srbiji, Hrvatska je uz bok Njemačkoj i Italiji. Ali, kad su Srbi još mislili da se živi od rada. Srbi žive od mitova i legendi, uživajući u čitanju ruskih bajki za djecu. I kad su u svibnju prošle godine Srbiju pogodile poplave nepojmljivih razmjera, Hrvatska je bila jedna od zemalja što je među prvima pritekla u pomoć Srbiji i ljudstvom u spašavanju postradalih i u tehnici prigodom slanja gumenih čamaca i strojeva za ispumpavanje vode. Srbi ni tada nisu znali cijeniti tu pomoć na pravi način, iako su hrvatske gorske službe spasile mnogo civila u Obrenovcu i Šapcu. Vučić je i tada u svibnju i lipnju prošle godine javno poručivao kako je bolje da nasipi i bedemi puknu u Slavoniji u graničnom pojasu sa Srbijom, nego, recimo, kod Šapca ili Obrenovca, jer to, kako veli Srbiji neće pričiniti nikakvu štetu, nego samo Hrvatskoj. I kako onda prokomentirati hrvatsku pomoć Srbiji, osim u duhu one stare narodne izreke: “Pomozi sirotu na svoju sramotu.” Jer, bijedni duh siromaha poteklog iz opanka i sad zorno pokazuje da bi za pruženu ruku pomoći, u znak zahvale ugrizao ne samo za prst, nego i za cijelu šaku, a ako bi mogao ugristi, čak i do lakta.

Dragan Ilić