Zastrašujuće slike potpunog uništenja nakon ratnog razaranja u Kobaneu u Siriji istovjetna su u svojim strahotama sa slikama razorenog Vukovara nakon njegovog pada pod srpsko-četničku vlast. Svi mi koji smo vidjeli taj užas ratne agresije koja je mnogima zauvijek poništila vjeru u ljude i zadala strahovit i (kako smo se pribojavali) smrtonosni udarac Vukovaru i Vukovarčanima, kao i svim Hrvatima, znamo što je to ratno stradanje i neprijateljska agresija, nepravda, posljedice najstrašnijih nasilja i silovanja, smrt nevinih civila u ratu, patnja i stradanja djece, žena, ljudi, boraca, čitavih obitelji…
Hrvati to nisu nikada zaboravili jer su to i sami osjetili na vlastitoj koži, a svijet i same izbjeglice danas se možda čude otkud takva tiha sloga hrvatskog naroda, osobna pogođenost i spremnost pomoći bilo čime i bilo kako, bar malo. Većina nas se sjeća kako je na naše izbjeglice zapadni svijet podozrivo gledao nazivajući ih „jugosima“, onima koji dolaze iz „Juge“, tj. bivše Jugoslavije, ukratko ljudski manje vrijednima. Nitko od naših zapadnih susjeda (osim rijetkih iznimaka) nije sasvim razumijevao zašto se rat dogodio i najradije bi nas prepustio da to riješimo „između sebe“, da se izbjeglice što prije vrate otkud su došle i da ta čitava „stvar oko građanskog rata“ – kako su ga redom skoro svi u Europi tada nazivali – konačno prestane. Neki su pomogli, kršćanski i ljudski, ne tražeći objašnjenje za nastalu ratnu situaciju – i to je bilo dobrodošlo, bili smo im zahvalni. Drugi su poželjeli saznati razloge ratnog užasa u srcu Europe, a treći su se čak priključili obrani Hrvatske, bilo na terenu, bilo politički.
Nitko od nas danas, a još manje od naših nesposobnih političara ne traži razumijevanje svih uzroka ovih ratnih sukoba, niti prosudbu stanja na terenu samog rata. To je stvar svakog pojedinca i njegove osobne znatiželje u informiranju. No ono što je bitno je da se ljudski pomogne ogromnoj plimi izbjeglica koja preplavljuje Europu. Ili bar da ih se ne ponižava i ne vrijeđa gledajući na njih kao na manje vrijedne od nas. Važno je da ih se u medijima skupno ne naziva muslimanima, islamistima, teroristima, ekonomskim migrantima – nego izbjeglicama, ljudima u krajnjoj nevolji, što velika većina njih i jesu. Umjesto da se novinari politički obračunavaju i izvlače poene za sebe na ovoj ili onoj strani, trebali bi shvatiti da ako se izbjeglice došavši u Europu iz onog pakla iz kojeg su uspjeli pobjeći – nasmiješe – da je to znak olakšanja i sreće da su izvukli živu glavu, a ne najava nekog budućeg terorizma ili znak bahatosti. Procjenjivati kakve mobitele imaju i koliko novaca nose, zaista nije relevantno.
To su ljudi u zbjegu koji su ostali bez doma i domovine, a to se ne može nadoknaditi novcem ili mobitelima. Minimalno poštivanje dostojanstva izbjeglica trebalo bi nadjačati bilo kakve sulude teorije zavjera u kojima navodno sudjeluju milijuni ljudi koji su svoj život kao „posvetili uništenju Europe“. Istina je uvijek jednostavnija, a ove fotografije ju prikazuju, u svom zastrašujućem sivilu i prahu ratom do temelja razorenih gradova – Vukovara 1991. i Kobanea 2015. Sa sigurnošću znamo da se rat koji se vodio protiv Hrvatske nije dao izbjeći, dok o ratu na području Sirije koje zahvaća kao plamen sve okolne zemlje znamo daleko manje, ali jedino što je sasvim jasno i vidljivo su stradanja ljudi, rušenja gradova i naselja i masa izbjeglica kao posljedica svega toga.
Ingrid Runtić
