Posljednjih dana u medijima se, slučajno ili planski, vrti afera oko bivšeg ministra financija i bivšeg člana SDP-a Slavka Linića. Sam sudionik afere Slavko, jako se uzbudio zbog iste, što nije čudo, tko bi volio biti predmet uskočkih istraga. Ipak, tvrdi da on ima svu dokumentaciju, te da je kod njega sve transparentno. Konvencijom je propisana presumpcija nevinosti, nitko nije kriv, i pred zakonom i ljudima ne može se smatrati krivim, sve dok mu se pravomoćnom presudom ne dokaže da je počinio djelo za koje ga sumnjiče.
Stara poslovica kaže: „Gdje ima dima i vatre!“
Linić je odan svojim prijateljima, kojih se lako ne odriče, a niti oni njega. U vrijeme u kojem živimo imati odanog prijatelja gotovo da je vrijedno poput suhog zlata, ali i odanost jednako tako traži velike žrtve od druge strane. Je li baš sve tako nevino, ili je Linić odanost svojih prijatelja zaslužio posebnim privilegijama koje su isti imali u društvu i u poslovnim odnosima, pokazati će vrijeme. Pretpostavke, a i javno dostupne činjenice upućuju na takvu mogućnost.
Javnost je dobro upoznata sa aferom Ivo Sanader. On je poznata ličnost, bivši premijer RH, a sada vjerovatno jedan od najpoznatijih pritvorenika Remetinca, pravomoćno oslobođen zahvaljujući odluci Ustavnog suda koja je podigla veliku prašinu. Da se oslobađajuća odluka mogla očekivati, oni koji poznaju bar malo pravo mogli su i nagađati. Presuda Sanaderu donešena je na klimavim nogama. Jedini značajniji svjedok protiv Ive Sanadera, koji je u sudskom postupku tvrdio da je Sanader primio mito, iz razloga da bi MOL stekao većinsko pravo odlučivanja u INI je Robert Ježić, Linićev prijatelj. Novac za koji je Sanader osuđen, a sada je zbog istog pred ponovnim suđenjem, uopće nije uplaćen na niti jedan račun povezan sa bivšim premijerom. Ježić, kućni prijatelj Slavka Linića, svojim iskazom pred sudom izložio se kaznenom progonu. Kazneni zakon RH propisuje da onaj tko „prizna“ kazneno djelo svjedočeći pred sudom može biti kazneno gonjen. Unatoč tome Ježić se sam prikazao kao osoba koja je primila mito, čak 5.000.000 eur-a, i koji je zapravo jedini, uz Ivu Sanadara, kako je to izrečeno čitanjem presude, znao za taj novac.
Ježić je u tom postupku ne samo obećao vratiti novac u državni proračun RH, već je presudom bio na isto i obvezan. Do danas to nije učinio, posao razvija u Švicarskoj nakon što je njegov DIOKI neslavno propao.
Turski Caliskan i Ježićev DIOKI
Linić se pokazao kao pravi prijatelj u pronalaženju kvalitetnih poslovnih partnera za DIOKI. Turska tvrtka Caliskan koju je za prijatelja Ježića pronašao Linić, zatražila je za svoje ulaganje na području Republike Hrvatske garanciju Države u iznosu od 5.000.000,00 eur-a. I dobila ju naravno. Linić se nije libio da odmah izda garanciju koja bi pomogla njegovom prijatelju u spašavanju posrnulog poslovnog carstva. Turci, koji su labilno ušli u suradnju i koja im se očigledno nije svidjela, nakon vrlo kratkog vremena odmaglili su u Tursku s naplaćenom garancijom u iznosu od točno 5.000.000 eur-a, koje je Ježić obećao vratiti u državni proračun. Ni Ježić, ni Linić nisu do sada prozvani za nestalih dva puta po pet milijuna eura na teret državnog proračuna, iako bi to u svakoj pravnoj državi bio normalan razlog za kaznenu odgovornost i to bez neke posebne istrage javno dostupnih činjenica.
U predstečajnoj nagodbi DIOKI-ja lažirano 400 milijuna kuna
Početkom 2015 godine Ježićev DIOKI završio je u predstečaju, koji je najprije priznat, a potom je utvrđeno da nema pokrića u poslovnoj dokumentaciji.
Slučaj je otkrila riječka Porezna uprava uvidom u dokumentaciju nekoliko poslovnih subjekata u sklopu poreznog nadzora. Poreznim nadzorom utvrdili su napuhavanje uvjetnih tražbina po sudužništvima i jamstvima od strane dva povezana društva grupacije Dioki kojoj pripada Dina, kao i same Dine, točnije Diokija, koji je za nju tada obavljao kompletne financijsko-računovodstvene poslove. Pogreška u prijavi tražbina utvrđena je češljanjem dokumentacije tvrtke „Ćuf“ d.o.o. koja je zainteresirala javnost zbog svojeg vlasništva nad strateškim zemljištem za LNG terminal, kao i tvrtke Piros d.o.o. Riječ je o tvrtkama koje raspolažu vrijednim nekretninama a koja je svoje probleme sa vjerovnicima riješila zaključivanjem predstečajne nagodbe. Istovremeno pada u oči da je to strateško zemljište opterećeno kreditom Hypo banke. Iste one Hypo banke zbog koje je opet – osuđen Ivo Sanader. Uplatnice koje su poslužile kao navodni dokaz da je Sanader primio mito u aferi Hypo Bank, prema provedenom dokaznom postupku, nemaju potpis Ive Sanadera. Na njima su potpisi osobe koju zapravo nitko nije upoznao niti prepoznao. Tijekom sudskog postupka sud nije potpisnika uplatnica pronašao, kako bi isti dao svoj iskaz pred sudom ili kako bi se provelo grafološko vještačenje. Točnije, ne zna se tko je sporne priznanice potpisao i novac primio.
S druge strane, u predstečajnoj nagodbi Ježićev DIOKI na skliskom terenu stoji za čak 400 milijuna kuna od 1,9 milijardi priznatih tražbina Dine, što otvara razna pitanja i daje razlog revizorima da se pozabave dokumentacijom.
Smjena Slavka Linića
Slavko Linić ne odriče se svojih prijatelja. „Jednom prijatelj, uvijek prijatelj!“ to je javno izjavio. Je li ga prijateljstvo koštalo funkcije pokazati će vrijeme, jer nakon prošlotjedne izjave ministra MUP-a da PNUSKOK nije pronašao nikakvih ozbiljnih razloga za procesuiranje Slavka Linića, mnogi su bili nezadovoljni takvom izjavom i za očekivati je da će biti novih kaznenih prijava.
Linić je smijenjen zbog ozbiljno narušenog povjerenja, te političke odgovornosti, u slučaju predstečajne nagodbe vinkovačke „Spačve“ u kojoj je za namirenje poreznih dugova, temeljem Linićeve potpisane odluke, uzeto zemljište čija je vrijednost prema procjeni Porezne uprave šest puta manja nego što je „država uzela pod račun“.
Naknadna istraga pokazala je da Linić niti u ovom slučaju nije pogodovao „Spačvi“, no je li pogodovao svojem prijatelju Jozi Kalemu koji je direktno povezan sa ovim slučajem?
Naime, do sporne predstečajne nagodbe između Spačve i Ministarstva financija vjerovatno nikad ne bi došlo da se Česma nije prodana upravo Jozi Kalemu. Da bi razumjeli ovaj slučaj nužno je pojasniti određene poslovne aktivnosti Spačve i Česme iz prošlosti. Česma se još prije 2007 godine našla u financijskim problemima zbog čega je Spačva preuzela Česmu 2007. godine za samo 39,3 milijuna kuna. Spačva nakon toga nije uložila niti lipe u razvoj Česme i konstantno je poslovala s gubitkom. Onda su 2013 godine Hrvatske šume (čitaj Linić) dali velikodušnu ponudu da preuzmu Česmu koja je u međuvremenu nagomilala gubitke, ali ju kupuju za dvostruko veću vrijednost od one koju je za vlasništvo nad Česmom navodno platila Spačva. Hrvatske šume „prebile“ su dugovanja sa Spačvom u iznosu od 73 milijuna kuna i to za zatvaranje Spačvinog duga prema Hrvatskim šumama.
Kako postojeći dug nije bio tako visok, Hrvatske šume su razliku od 10 milijuna kuna dodatno zatvorile isporukom novih trupaca??
Ono što je najčudnije u cijelom tom poslovnom aranžmanu je činjenica da se Hrvatske šume ne bave pilanskom proizvodnjom već prodajom trupaca i da njima jedan takav pogon poput Česme uopće nije potreban. Stoga su ga dali u prodaju. Na natječaj se javio Linićev prijatelj Jozo Kalem s ponudom od 70 milijuna kuna. Kako su Hrvatske šume državna tvrtka u startu je proračun uskraćen za tri milijuna kuna. No to je zapravo samo privid, jer je cijela priča daleko teža pa gotovo i zapanjujuća.
Jozo Kalem zapravo je kupio Česmu bez novaca
Nikom još nije jasno zašto su Hrvatske šume platile Česmu dvostruko veći iznos nego li je vrijedila (prema cijeni koju je za Česmu platila Spačva) kad Spačva u Česmu nije uložila niti lipe. Logično bi bilo da je Spačva uložila u razvoj Česme, pa da joj je vrijednost povećana, međutim o tome nema niti govora. S druge pak strane nesporno je da je Česma bila u još većim dugovima nego prije, pa joj je i vrijednost, naročito s obzirom na amortizaciju građevina i postrojenja kroz proteklih sedam godina mogla biti samo duplo manja. Još je čudniji način na koji su Hrvatske šume prodale Česmu. Naime, Jozo Kalem postao je sretni vlasnik tvornice za preradu drva sa više finalnih postrojenja uz dogovor da za Česmu plati odmah 20 milijuna kuna, a ostatak od 50 milijuna kuna, nakon dvogodišnjeg grace perioda, plaćati će slijedećih deset godina u ratama od po pet milijuna kuna.
Poslovni „uspjeh“ Joze Kalema
Inače, Jozo Kalem tereti se za da je bez plaćanja kupoprodajne cijene uknjižen kao novi vlasnik kamenoloma IGM-a, te da je u tu tvrtku Kalem ušao na temelju kupoprodajnog ugovora s preuzimanjem dugova koje nije vraćao, a upravljao je tj. eksploatirao kamenolom sve do stečaja tvrtke. Ukupan iznos koji je Kalem trebao namiriti bio je 103 milijuna kuna da bi postao vlasnik tvrtke, ali je prvostupanjskom presudom na Trgovačkom sudu u Rijeci dokazano da nikada nije platio ništa, pa ni 46 milijuna kuna Modibitu iz Ozlja, dobavljaču goriva, iako je u knjigama tvrtke bilo prikazano da je dug vratio, rekao je za medije stečajni upravitelj IGM-a Dabelić.
U kaznenoj prijavi protiv Kalema navodi se da je na temelju tog nevjerodostojnog ugovora, kao predsjednik NO drugog trgovačkog društva s ogulinskog područja, naložio provođenje te dokumentacije kroz poslovne knjige radi zatvaranja međusobnih dugova.
Šokantna propast generala Pavla Miljavca
Kalem je i vlasnik tvrtke Tehno drvo d.o.o. iz Ogulina, i tvrtke Ligneus d.o.o. Tehno drvo je locirano u Poduzetničkoj zoni II. u Žegaru gdje se bavi proizvodnjom visokokvalitetnog troslojnog parketa, sa sušarama, a planira i proizvodnju peleta od otpada.
Kalem je svoje drvnoprerađivačko poslovno carstvo izgradio na „porušenim poslovnim temeljima“ Miljavčeva obrta PM Lignum koji je otišao u stečaj zbog kredita od 45 milijuna švicarskih franaka. Sva imovina našla se na javnoj dražbi gdje se prodavala njegova obiteljska kuća, te proizvodne hale i strojevi pilane u Maletićima nedaleko od Karlovca ukupne procijenjene vrijednosti 13,6 milijuna kuna. Za zatvaranje duga prema Hrvatskim šumama Miljavac je ponudio svoje već prethodno založene nekretnine. Banke, leasing društva, dobavljači i ostali vjerovnici koji su od Pavla Miljavca potraživali više od 200 milijuna kuna ostali su najvjerovatnije bez svojih potraživanja. 27 milijuna kredita odobrila je i ugašena državna Agencija za razvoj i zapošljavanje, te stotine tisuća kuna bespovratnih sredstava koje je isplaćivao Ćobanković dok je bio na čelu Ministarstva regionalnog razvoja.
Za Pavla Miljavca izlaz se nije nazirao sve dok se nije pojavio spasitelj Kalem
Kalem je zahvaljujući ugovoru o najmu njegovog poduzeća Ligneus već bio u posjedu Miljavčevih pogona, tako da se sva imovina koja je prodavana na javnoj dražbi zapravo bila u posjedu Ligneusa. Ligneus je u Miljavčev posao ušao 2010 godine kada je on bio u bezizlaznoj situaciji, i kad su mu Hrvatske šume zbog 20 milijuna kuna duga odbile isporučivati sirovinu. Leži li dug Spačve prema Hrvatskim šumama u iznosu dvostrukom većim od vrijednosti Česme upravo u činjenici da je i Miljavčev obrt, u čijim pogonima posluje Kalemova tvrtka, dugovao Hrvatskim šumama, te da je i taj dug od 20 milijuna kuna trebalo na neki način zatvoriti?
Upravo je Jozo Kalem potpisao Ugovor sa Hrvatskim šumama o vraćanju Miljavčevog duga, a istovremeno je prema nekim informacijama opskrbljivao Hrvatske šume gorivom preko svoje treće tvrtke Ri-Petrol.
Iako je Pavle Miljavac financijski propao zbog čega se sva imovina iz obrta našla na bubnju, u vlasništvu cjelokupne imovine već je tvrtka Ligneus. K tome, dobar dio vlasništva prenesen je na majku generala Miljavca, i na sina Dubravka, između ostalog i pristupni put koji vodi do nekretnine koja se prodavala.
„Sreća što je Ligneus (Kalem) uletio jer nam je dao ono što nismo imali, obrtna sredstva, a to je značilo kontinuitet proizvodnje, i tvrtka se stabilizirala“ – rekao je Miljavac prije nego što je obznanjena potpuna propast njegovog obrta i prije nego li je Kalem u potpunosti preuzeo svu imovinu.
„Imali smo blokiran račun, a kod Hypa smo imali 54 milijuna kuna u švicarcima“ rekao je Miljavac. Tako je taj nesretni Hypo, koji je nekako umiješan kroz sve značajnije poslovne afere Linićevih prijatelja opet skrivio da je Kalem postao vlasnik imovine PM Lignuma.
Stečajni upravitelj PM Lignuma Marinko Paić kaže da je Pogon u Ogulinu prodan u predstečajnoj nagodbi za nešto više od 8 milijuna kuna i to nekretnina. Pokretnine se uglavnom odnose na glavnu liniju za proizvodnju koja je u vlasništvu Hypo leasinga. Vrijednost linije koju je uzeo u vlasništvo Hypo leasing mogla bi biti 100 milijuna kuna, rekao je Paić.
Kupac Miljavčeve hale u Ogulinu je RI-Petrol u vlasništvu Joze Kalema
Neposredno prije ovog ljeta, pogone Tehno drva (RI-Petrol) u Ogulinu i Tehno drva u Česmi posjetio je švicarski proizvođač troslojnog parketa zainteresiran za investicijsko ulaganje na području Hrvatske. Ovaj investitor jedan je od značajnijih proizvođača troslojnog parketa u Europi i svoju prozvodnju i tržište želi razviti u području Hrvatske ili Litve. Njegovom posjetu Hrvatskoj, prethodio je susret Roberta Ježića, Joze Kalema i investitora u Švicarskoj.
Prema bliskom izvoru iz kruga Kalemovih suradnika doznajemo da Jozo Kalem svoju tvrtku Tehno drvo zajedno sa pogonima u Ogulinu i Bjelovaru prodaje Švicarcima za 50.000.000 eur-a. Ukoliko prodaja uspije Kalem će odlično unovčiti nekretnine za 50 milijuna eura, a koje je sveukupno (prema ugovorima) dužan platiti tek kroz narednih deset godina u iznosu od 80 milijuna kuna.
Uzevši u obzir činjenicu da Česma uopće nije plaćena i da niti nije vlasništvo Kalema već Hrvatskih šuma, a da je pogon u Ogulinu prema javno dostupnim informacijama kupljen za svega 8 milijuna kuna, reklo bi se da bivši ministar financija Linić odradjuje odličan financijski plan za svoje prijatelje. Cijela priča olakšana je s „malo vitra“ na Linićevoj jahti ovo ljeto. Ivo Sanader otplovio je s „Malo vitra“ direktno u najpoznatiji hrvatski zatvor Remetinec, gdje će otploviti Linić i prijatelji, pokazati će vrijeme. Nije li Sanader zapravo pokrio ove čudne rabote svojom krvicom?
Igor Drenjančević
hrvatski tjednik
