Što štrajk danas znači? Je li moguće riješiti problem potplaćenosti neke krucijalno važne društvene djelatnosti štrajkom, kao što to želi sindikat učitelja i profesora? Znači li 200kn više ili manje značajnu promjenu ili politiziranje bez konkretnih rezultata? Svi roditelji koji imaju djecu u osnovnim ili srednjim školama danas pažljivo propitkuju svoj pomladak je li bilo nastave ili ne prošli petak, da li će je biti u ponedjeljak ili ne i koliko će taj cirkus (kojeg pred djecom ne želimo tako nazvati) trajati. Svi poslovi i usluge, a najviše u obrazovanju su danas u Hrvatskoj potplaćeni, pa tako i zvanje učitelja i profesora. Ono što nominalno svi ministri obrazovanja ističu je upravo važnost obrazovanja. Treba li pravim profesorima gorljiva i rječita preporuka političara da dobro rade svoj posao? Ne treba, to je sigurno. Može li se obrazovanje, nastavni plan školske godine staviti na čekanje? Ne može. Pa čime onda to sindikat drži Vladu na kraju mandata u šaci? Ničim.
Kao što ni djeca neće prestati rasti, ni roditelji prestati odgajati svoju djecu, pa ni savjesni učitelji davati poduku svojim učenicima – tako ne možemo staviti ni škole i čitavo obrazovanje na čekanje radi par-sto kuna. Zvuči li vam to malo svisoka rečeno? Ako da, podsjetit ću na mnoge umjetnike, glazbenike, pisce, pa čak i znanstvenike i na sve one koji rade svoj posao prvenstveno zato jer stvaraju nove vrijednosti, a ne zato što ispunjavaju radnu satnicu. Sindikat umjetnika ne postoji, nema nas čak ni na tržištu, masu djela koje stvaramo, financiramo svojim materijalima i sredstvima, ne pitajući nikoga za subvencije. Kada se godinama, mjesecima ili desetljećima kasnije naš rad i odricanje konačno isplati, sretni smo jer je plaćena cijena znak poštovanja, zakašnjelog, ali ipak. Zauzvrat, društvo te iste umjetnike, kulturnjake i prosvjetne radnike drži budalama, jer radimo badava! S druge strane, učitelji ispadaju budale i kad štrajkaju – jer štrajkaju samo radi 4% povišice.
Po mom mišljenju bi se taj posao trebao plaćati ne 4 nego 40% više; dakle – tko od učitelja radi budale u ovom štrajku? Po mom mišljenju upravo njihovi sindikati, koji sa svojim zahtjevom od 4% praktički legaliziraju privid normalnog života i plaće, a koji u obrazovnom sektoru, kao i u čitavoj kulturi ne postoji! Nije stvar u tome da učitelji i profesori ne žele raditi zbog puno premale plaće – stvar je u tome da oni itekako žele raditi svoj posao koji vole i koji ih nadahnjuje, ali da uz to žele biti i pristojno plaćeni, ne 4% više ili manje, nego pristojno, odnosno da žele od svog rada normalno živjeti. Ali, kako je to moguće u državi u kojoj je dobro plaćena samo šaka političkih šarlatana i kriminalaca predvođena ispruženom šakom dežurnog nasilnika i prostaka Milanovića, dok svi ostali jedva spajaju kraj s krajem? Možda je sindikat umjesto ovog štrajka trebao rezervirati prva mjesta oko Milanovića, tik do Grčića i Opačićke, na nedavnom skupu SDP-ovskih zanesenjaka i dobro „futranih“ ljevičara, koji kao pijani bogataši dižu revolucije protiv samih sebe.
Ingrid Runtić
