Epitaf velikanu Hrvatske
Zvonko Bušić je ostao mali čovjek jer bi ulaskom u politiku možda postao žrtvom političkih prijevara i podmetanja, što je on i predvidio, jer je svojim suicidom zapravo spasio svoju dušu i obraz od poludjelih političara koji su pripremili smrtonosnu stupicu za njega. U mojim očima on ostaje div i učitelj za sve vijeke vijekova, jer je izbjegao pakleni plamen hrv.političara njihove lažljive jezike, jednako onako kako su mu oni to pripremali no sa zadrškom i dijametralno suprotno jer je vidio i predvidio sve što mu se pripremalo.
Heroj Hrvata i Hrvatske, koji je svojim djelom pokrenuo srca ljudi i njihovo kucanje, malih ljudi koji su se pekli i dobijali po prstima, svaki put kada su pokušali dati nešto za Hrvatsku. On je otvorio taj portal za nas Domoljube gdje je svaka žrtva, duhovna, dobrodošla i potrebita. Danas nakon toliko godina ovaj čovjek nedostaje jednako kao Bruno Bušić…
Velikani koji će u mom srcu ostati upisani kao DIVOVI veći od moralnih vertikala i ljudi,jer je po svom rođenju bio odmah u smrtnoj opasnosti.Jer zvati se Hrvatom u ono doba i danas te učiniti takav pothvat nije bio jednostavan niti lak. Sužanjstvo je bilo preteško, dugogodišnje, u najstrožem zatvoru.
Zvonko Bušić čvrst kao stijena se slomio kada je vidio kolika nesloga, zavist i jal vlada u Hrvatskom narodu. Kad čovjek takvog kova i karaktera pukne od jada i posegne za novim korakom koji ga je u Hrv.javnosti učinio lomljivim u mojim očima taj čovjek zaslužuje najveću počast i najvece priznanje koje jedan Domoljub moze dobiti.
Zvonko Bušić nije sam. No nažalost njegova sorta je tako rijetka tako divlja na kamenu izrasla da ćemo morati bar 100 godina čekati da se ponovo rodi ljudina kao što je bio Zvonko Bušić. Da li nedostaje Zvonko?
Da…
Ako meni nedostaje koji sam tada bio dijete, i danas, ovaj Hrv. politički velikan, onda mogu zamisliti kako nedostaje svojim voljenima. Zbog čega naši Hrvati imaju toliko jedni protiv drugih?…Zato što imamo previše Juda i izdajica…a mi odbacujemo Heroje a u domove puštamo najgori šljam. Srca nam urasla u korov i ljudsku bijedu,a duše svoje prodajemo Đavolu za novac bogatstvo i uspjeh….
Od jada što nam je narod opljačkan i što su nam najveći Domoljubi i Heroji na groblju, dodje mi da vrištim i da uteknem odavde, no iz inata ostajem ovdje i stajat ću do svog kraja makar stajao sam.I kada me obitelj napusti, i kad me prijatelji ne prepoznaju na kontejneru, i kad kao starac budem na duhove obilazio grobove svojih suboraca, znat ću da ću pored njih imati mjesto ali da ću jednom negdje u nebeskim visinama ipak se zapitati kada ne budem sam, jesu li oko mene oni isti koji su se prodali za šaku juda ili su oko mene se okupili opet oni mali ljudi koji će jednom negdje na nekom drugom kamenom planetu uspjeti pokrenuti pravo Hrvatsko Proljeće.
Jer to dugujemo svima koji su pali za Hrvatsku svim majkama Hrvaticama, svim kćerima i sinovima. Mi smo sami sebi najveći neprijatelji,najkrupnija sol koja može se istresti na ranu jednog siromašnog Hrvata i Hrvatice. Mi smo odbacili ljubav zbog raskoši jala mržnje i drugih loših ljudskih osobina.
Kako ljubiti druge kad ne ljubimo ni sami sebe kad nemamo vremena zastati pored susjeda i pitati kako je?…Taj dan nikada necu zaboraviti kada je stigao u zračnu luku i kada se mnoštvo okupilo oko njega.Većina velika od okupljenih nije bila dobronamjerna i nije bila čista srca tamo…Ta slika mi se nikada neće izbrisati iz glave.
Taj dan je Zvonko bio napadnut, ne znam od kog ali pretpostavljam kako jer sam na sličan način ali u drugom vidu bio i sam napadan. Ne samo ja već i drugi Domoljubi. Taj trend je postao tako jak i snažan da je od fenomena postao svakodnevnica. Umjesto odmora je dobio stres. Umjesto kutka gdje bi proboravio svoju starost dobio je nemiran san i more.
Hrvatska koju je sanjao nije bila nalik onoj iz snova već je postala groblje duša posrnulih kupljenih i preprodanih od naših političara. Istina je da je Zvonko bio Domoljub koji je oteo zrakoplov, i da je u toj akciji poginuo policajac.
Istina je da smo Domoljubi poput njega postali teroristi, a danas kako volim reći-misaoni terorist, ljudi koji se ne kolebaju reći promišljenu rečenicu pred većim skupom ljudi ili svoju misao zapisati na webu kao trajnu ostavštinu za neke druge generacije koje tek dolaze.
Da li na ovom svijetu ili onom? Tko zna…Za sada je ovaj nedovoljan za ostvarivanje sna o slobodnom i sretnom Hrvatskom narodu. Siguran sam jednu činjenicu da će nam Bog svima glave potrgati jer nećemo imati odgovor na pitanje koje je postavljeno…
Što smo učinili sa našom Domovinom i zašto nismo saslušali Zvonka Bušića do kraja, jer imali smo čovjeka koji nas je mogao podučiti kako ljubiti svoj Dom Boga i Obitelj…on je to naučio. Nije trebao puno jer mu je to u njegovom cjelokupnom životu bilo pokušano oduzeti, i vratio je sve to. Ali kada je vidio da se pokušava isto iznova učiniti i to medju svojim sunarodnjacima, kap je prelila čašu, i otišao je. Jer nije htio nikoga vrijedjati kao sto nikada nikoga nije.
Treba nas sve skupa biti sram.
ivan dujmić