STRADAVANJE U SRPSKIM KONCENTRACIJSKIM LOGORIMA
( 1991 – 92. godina ) – SREMSKA MITROVICA
Konačno, 29.11.1991. godine, nakon deset dana zatočeništva u ‘Veleprometu’ i ‘kasarni’ i ova posljednja grupa je napustila tada užasni Vukovar i dovezeni smo u večernjim satima u kaznionicu u Sremsku Mitrovicu, u kojoj je ‘jugovojska’ od uprave kaznionica zakupila III. Paviljon i pretvorila ga u logor za zarobljene Hrvate. Sve sobe toga ‘Paviljona’ koje su bile veličine veće školske učionice i bile su prepune zatočenika, vukovarskih branitelja i civila, među kojima je bilo i djece i žena. Po pričama onih koji su došli prije moje grupe, a ni ona nije prošla bolje, svi dočeci u logoru bili su popraćeni tzv. ‘Špalirom’ kroz koji su morali proći zarobljenici dok su po njima pljuštali udarci palica u rukama službenih zatvorskih stražara (plavaca), a batinanja su išla dot le da su mnoge pretučene morali zarobljenici unositi na rukama u sobe.
Odmah po dolasku u logor naređeno nam je da skinemo sve sa sebe i obučemo tzv.’SMB-uniforme’ njihove jugoslavenske vojske. U sobama se bukvalno gušilo i do sto pedeset zatočenika, koji nisu imali nikakve uvjete za održavanje osobne higijene, pa čak nam nisu davali ni toaletni, niti bilo kakav drugi papir koji bi mogao poslužiti u te svrhe. Svi smo bili obrasli u brade i kose, nokte smo smanjivali kako smo znali i umjeli, a naglo smo gubili na težini, jer ono što smo dobivali jesti bio je kvalitativno i kvantitativno takvo i toliko da je bilo pitanje hoćemo li izdržati ako zatočeništvo dulje potraje.
Za doručak i večeru dobivali smo krišku crnog višednevno suhog i često pljesnivog kruha (vjerojatno ostaci i otpaci osuđenika kojih je tu na tisuće izdržavalo zatvorske kazne na koje su bili pravomoćno osuđeni), sirovu hrenovku, tvrdo kuhano jaje, komad neosušene slanine koju nismo imali čime rezati već smo je zubima otkidali (tko je imao dobre zube, a tko nije mučio se na razne načine ne bi li bar malo od toga pojeo), komadić salame sumnjive valjanosti, nekuhani, nezaslađeni i ne posoljeni griz na vodi, nekuhani i ne posoljeni kukuruzni ‘šrot’ i sve tako iz dana u dan. Za ručak se dobivala jedna kriška kruha i u tanjuru nekoliko žlica neslane tekućine teško prepoznatljivog mirisa i ukusa o onome što bi u njoj moglo biti kuhano. Bile su to uglavnom bistre tekućine koju bi logoraš popio u dva gutlja ja, a onda bi pojeo suhu i pljesnivu krišku crnog kruha, i to bi bilo sve. Do kraja zatočeništva hrana se nije poboljšala ni kvalitetom ni količinom.
Tortura u logoru Sremske Mitrovice
Ispitivanja uz svakovrsna batinanja i zlostavljanja vršila su se svakodnevno po više sati, za mnoge i u više navrata dnevno. Ljudi su se s ispitivanja vraćali teturajući, a neki su kroz vrata ubačeni u sobu pa su puzili do ležaja. Većina zatočenika, posebno mlađi za koje su pretpostavljali da su nosili pušku i Mupovci’ za koje su znali pripadnost, bili su bukvalno šareni po cijelom tijelu od tragova policijskih palica, a puni modrica, hematoma, oguljotina, razderotina, nagnječenja i drugih ozljeda od raznih tjelesnih zlostavljanja, koja su, u punom smislu te riječi, bila nepodnošljive i rijetko viđene torture.
Začuđujuće je bilo što su fizičke torture i zlostavljanja nerijetko vršili i ‘jugooficiri’. Ne samo da su takve naredbe izdavali stražarima, već su se i sami hvatali palica, a specijalitet im je bio batinanje palicom po golim tabanima logoraša.
Ispitivanja logoraša vršili su ‘oficiri za vojnu bezbjednost’ jugoslavenske (srbijanske) vojske, tzv. Kosovci, a prvih mjeseci su im ( ono što ja znam) ‘pomagali’ vukovarski suci i odvjetnici Branimir Majski ( nakon mirne integracije Podunavlja odlukom Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana imenovan je zapomoćnika Ministra pravosuđa Republike Hrvatske,opet valjda za nagradu), Slobodan Kovačević, Slavoljub Sremac, Jovica Ajduković, ali i mnogi drugo Srbi iz Vukovara.
Od navedenih mene osobno su ispitivali Slobodan Kovačević i Jovica Ajduković, te u jednom navratu osobno i tadašnji predsjednik tzv. ‘SAO Krajine’ Goran Hadžić (do rata skladištar u ‘Vupiku’), a u prisustvu njegovog ‘ministra za miliciju’ Bore Bogunovića (do rata radnik vukovarskog ‘Veleprometa’). Ispitivali su me i Darko Bekić i Saša Prekodravac koji su do rata bili pripadnici Službe državne sigurnosti RH, zaposleni u Ispostavi Vinkovci. Ispitivani su morali svojeručno pisati izjave i potpisivati svaku napisanu stranicu poradi autentičnosti prikupljenih dokaza, a najčešće su pod prisilom i batinama morali pisati po diktatu ispitivača i to ono što je on želio da bude ‘istina’ i čime će nekoga optužiti, a na sudu i osuditi.
Ubrzo su počeli one ‘tvrđe’ logoraše i one koji su za njih bili krivlji od ostalih stavljati u samice kojih je bilo nekoliko u podrumu i u kojima su uvjeti boravljenja bili vrlo teški i neizdrživi, te na trećem katu gdje je bilo trinaest samica. Prvih mjesec, dva u samicama su bili samo po jedan logoraš u strogoj izolaciji i pod dodatno strožim i brutalnijim uvjetima i tretiranjima stražara. Kasnije su u samice ‘trpali’ i po tri – četiri logoraša, što je bilo dobro jer je nestalo samoće, ali je bilo teško boraviti tombroju ljudi u tako malom i neuvjetnom prostoru.
I ja sam se vrlo brzo našao u podrumskoj samici, u uskom prostoru iza rešetaka, bez grijanja, na betonu. Tu samicu danas međusobno zovemo ‘Ledara’. U samicu me je bukvalno ‘strpao’ major Nenad Žigić, koji se pojavio na mom ispitivanju želeći, kad mi već nije uspio doći glave u Veleprometu, da mi bar pogorša život u logoru. Nakon svega što je na tom ispitivanju izrekao o meni završio sam u samici, a samičarenje je za mene prestalo 28. svibnja 1992. Godine, nakon punih šest mjeseci koje sam proveo u više samica. Iz samica smo tih šest mjeseci danonoćno slušali jauke i zapomaganja kada su i po nekoliko stražara ulazili u uski prostor samica i svime i svačim i na sve moguće načine, sve dok nisu onemoćali, bezdušno tukli i mučili onoga koji je u samici.
Tukli su nas stražari, ali i osuđenici koji su nam po samicama u nazočnosti stražara dijelili ono što je trebala biti hrana. U samicama su, osim mene, mjesece proveli i Marin Vidić-Bili (Povjerenik Vlade RH za Vukovar), Pilip Karaula (zapovjednik obrane Mitnice), Danijel Rehak ( ratni načelnik Ureda obrane Vukovara i zapovjednik na Budžaku u Borovu naselju, te jedan od organizatora obrane Vukovara), Zlatko Vitić, Željko Đukić, Rafo Alandžak, Vilko Kolak, Ivan Čerević (vukovarski policajci), Ilija Ačkar-Uho, Boris Žuvela-Žuki, Josip Gajski-Pop, Vlado Kovač, Ivan Šoković (dragovoljci iz Zagreba), Ivan Bajtl, Ivan Krznarić (vukovarski branitelji iz Vinkovaca), Zdenko Štefančić, Pero Ostojić, Pero Marić, Željko Marić, Davor Ilić, Mirko Nikolašević, Marko Filković, Zoran Šipoš, Ivan Sabljić, Martin Sabljić, Josip Toma&sca ron;ić-Osa, Mira Donatov, Blaženka ?, Manda ?, Ivica Banožić, Damir Novak-Mrakan, Nikola Ćibarić (vukovarski branitelji), te Kurt Raisner
(austrijski državljanin koji se dragovoljno uključio u obranu Hrvatske na području Osijeka gdje je došao iz Austrije sa svojim prijateljem Hrvatom).
Tortura u logoru Sremske Mitrovice
U devet mjeseci zatočeništva posjećivali su nas predstavnici Međunarodnog crvenog križa i to u pravilu jedanput mjesečno. Donosili su nam pisane poruke od najmilijih i davali nam unificirane obrasce kako bismo odgovorili na te poruke, koje su onda slali u Hrvatsku gdje su uručivane onima kojima su bile upućene. U razgovoru sa nama obično su pitali za uvjete u kojima boravimo, kakva je hrana, zlostavljaju li nas stražari i kako, mada su sve to i sami dobro vidjeli. Poslije njihovih odlazaka torture su bile još veće, što je govorilo da ni ti međunarodni humanitarci nisu mogli baš puno utjecati na ponašanje Srba prema logorašima. U tim posjetama smo od humanitaraca dobivali po kutiju cigareta i to gotovo uvijek banjalučki “Porto” u crvenom i plavom pakiranju i po koju knjigu za čitanje.
Uslijedile su dvije razmjene sa oko 400 logoraša u svakoj, a bile su 27. 03. i 22. 05 1991. godine.
U međuvremenu su uslijedili dolasci u logor istražitelja Vojnog suda iz Beograda i odvođenja grupa logoraša u Vojno-istražni centar u Beograd, a ubrzo i prva suđenja, pa i prve presude. Izrečena kazne kretale su se od 10 do 20 godina bezuvjetnog zatvora, a izrečeno je i više smrtnih kazni.
Nove grupe su i dalje odvođene na ta suđenja i izricane su nove presude, pa su većina logoraša bili u iščekivanju svoga reda za suđenje.
Torture koje su nad logorašima provodili vojni stražari, bile su užasne i raznovrsne. Svodile su se na svakodnevna, svakonoćna, pa i po više puta u jednom danu ili noći, tjelesna mučenja i tučenja, ali i na psihička maltretiranja, prisilno pjevanje njima dragih četničkih pjesama, višesatno stajanje uza zid sa savijenom glavom i rukama na leđima, višesatno čučanje s rukama iza glave, uznemiravanja u vrijeme kada je vrijeme spavanju, organiziranja boks-mečeva između logoraša, tjeranje logoraša da se međusobno udaraju, pa ako to ne čine dovoljno snažno onda bi im stražari pokazali kako se to čini i na stotine raznovrsnih i monstruoznih mučenja.
Nije bilo jednoga dana i noći za vrijeme devetomjesečnog zatočeništva da bi stražari logoraše pustili na miru.
Iako se pred logorašima nisu oslovljavali imenima i stalno su zahtijevali da se u njihovom prisustvu drži ‘glava dolje i ruke na leđima’, ipak su zapamćena imena Laki, Simo, Đole, Saša…….
Tortura u logoru Sremske Mitrovice
Pored svih tortura logoraši su vođeni i na prisilni fizički rad na zatvorsko poljoprivredno dobro, a za koji je ‘jugovojska’ od uprave kaznionice dobivala novčanu naknadu.
Negdje u proljeće 1992. Pod batinama i u mukama podlegao je vukovarski branitelj sa Mitnice Josip Boldiš, a kod ostalih logoraša bilo je i fraktura rebara, glava, ruku i nogu i sve to bez odgovarajuće liječničke njege. Najveće liječnička njega je bila kada su se ‘smilovali’ i dali nekome tabletu ‘bruffena’. Nisu pružali ni liječničku pomoć zatočenicima koji su dovedeni u logor ozbiljno ranjeni i nepokretni, a koje su držali sve mjesece zatočene i ispitivali ih i mučili kao i ostale logoraše.
Teški uvjeti boravka u logoru, stalne tjelesne i psihičke torture, izgladnjivanje, odsutnost održavanja osobne higijene logoraša doveli su do masovne pojave ‘ušiju’, raznih oboljenja, apatičnog i melankoličnog stanja kod logoraša, razdražljivosti i agresivnosti, a samo sačuvana prisebnost kod onih najizdržljivijih spasila je mnoge koji su već imali suicidne primisli.
U sve toplijim ljetnim danima postajalo je sve neizdržljivije u zagušljivim sobama i dodatno je iscrpljivalo već onemoćala tijela devetomjesečnih zatočenika i da nije došlo do razmjene 14.08. 1992. u Nemetinu, pitanje je koliko bi ljudi zauvijek ostavilo kosti u Srbiji.
Kako je to bila razmjena ‘Svi za sve’ razmijenjeni su i svi zatočeni, osuđeni i oni koji su čekali suđenja. U kaznionici je ostao samo austrijski državljanin Kurt Raisner. Pored njega u logoru je bio u američki državljanin Nick Kollton, koji se također dragovoljno priključio hrvatskoj obrani iz ljubavi prema svojoj djevojci Hrvatici Željki.
Srbima nije bilo dovoljno imati u logoru samo dvoje stranca pa su u Beogradu na aerodromu uhvatili dva ‘Crnca’ iz Šri Lanke koji su bili na proputovanju i doveli ih u logor u Sremsku Mitrovicu gdje su bili zatočeni u jednoj od soba zajedno sa Hrvatima. Očito su im trebali stranci kako bi potkrijepili svoju propagandu o sudjelovanju navodnih stranih plaćenika u hrvatskoj vojsci za vrijeme rata.
Razmjena je bila posebna priča, posebno završno bezdušno mučenje ionako već izmučenih živih kostura.
Nakon što su nas oko 3,00 sati 14.08.1992. izveli u dvorište i izvršili prozivku, ušli smo u autobuse (ja sam ušao naglavačke nakon što sam, dok sam se uspinjao na stepenicu autobusa, dobio strahovit udarac vojničkom čizmom u stražnji dio leđa). Čak smo se i u autobuse morali penjati sa ‘glavom dolje i rukama na leđima’.
U prepunim autobusima smo morali sjediti s glavama među koljenima i držeći ruke iza glava, a po zapovijedi dvojice srpskih stražara koji su tu bili sve vrijeme vožnje sa uprtim strojnicama i gumenim palicama za pojasom. Cijelim putem su nas ta dvojica vojnih stražara udarali bezdušno palicama po leđima i tjerali nas da što glasnije izvikujemo ‘Živio Milošević, Bulatović, Srbija, Crna Gora’, a po vrlo izražajnom akcentu bilo nam je prepoznatljivo da su obojica iz Crne Gore. Kada su autobusi prvi puta stali ušlo je nekoliko vojnika i naredili da svi dignemo ruke u zrak. Prošli su kroz autobus i poskidali satove onima koji su ih još imali. Bila je to posljednja srpska pljačka hrvatske imovine.
Nakon više sati čekanja u Sarvašu po nesnosnoj ljetnoj vrućini, iscrpljeni, umorni, gladni i žedni napokon smo dočekali trenutak da iz autobusa izađu srpski stražari i autobus preuzmu predstavnici UNPROFOR-a. Kada su u autobus ušla dva naoružana vojnika s plavim beretkama UN-a nastalo je među nama sveopće veselje.Ali avaj! Tada u autobus ulazi nekoliko muškaraca u plavim odorama sa oznakama ‘Milicija – SAO Krajina’, a jedan od njih nosi veliku srpsku zastavu. U zadnjem dijelu autobusa tjerali su jedinu ženu među nama, Mandu, da ljubi tu njihovu zastavu, a sve su to popratili vrlo ružnim riječima. Izlazeći iz autobusa srpski ‘milicajci’ su nas udarali i psovali, a dvojica vojnika UN-a su to mirno promatrali kao da se to njih uopće ne tiče. Kada su srpski ‘milicajci’ konačno napustili autobus, puni očaja upita li smo dvojicu UN-ovaca, zašto su to dozvolili. Njihov odgovor je bio vrlo kratak i s dozom netrprljivosti prema nama. Jedan od njih je rekao ne pogledavši nas i ne trepnuvši: ‘Mi s njima živeti, jesti, piti! Iako su nam već izgledom nudili odgovor tko su, sada se više nismo mogli prevariti, jer obojica UN-ovih vojnika bili su Rusi, a iskazali su i vrlo jasno svoje bratstvo sa Srbima, ne trudeći se čak to ni prikriti.
logoraš srpskog logora “Sremska Mitrovica“
