Rasim Ljajić – ministar trgovine naručivao ubojstva, otmice i trgovinu drogom

Proteklog tjedna u uobičajenoj verbalnoj agresiji srbijanskih političara spram Hrvatske posebno istaknuto mjesto ima ministar vanjske i unutarnje trgovine Rasim Ljajić. Čovjek uz čije ime vrijedi latinska maksima omni presente je taj naziv nezamjenljivog ministra u svim srbijanskim vladama od 2000. naovamo, uspješno se potvrđivao u stalnom poslušničkom dokazivanju srbijanskim političkim poslodavcima. Nebitno je Ljajiću je li oni dolaze iz prijašnje koalicije okupljene oko DS-a, ili ove aktualne oko SNS-a. Jer, njemu je osobni interes uvijek bio i ostao na prvome mjestu. I sukladno tome, lako je objašnjiv vrtoglavi politički uspon Rasim Ljajića u minulih petnaest godina u Srbiji. Za to vrijeme redovito je bio na ministarskim dužnostima. Počeo je nakon listopadskih izbora 2000. kao ministar za nacionalne i etničke zajednice u Vladi ondašnje SRJ, nastavio nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma tada još republičkih Vlada Srbije i Crne Gore u ožujku 2003. u ulozi ministra za ljudska i manjinska prava u vijeću ministara SCG. Zatim se okušao i na mjestu ministra rada i socijalne politike Vlade Srbije i to u razdoblju od 15. svibnja 2007. do srpnja 2008. godine, a na tome mjestu mu je produljen mandat i od ljeta 2008. i nakon rekonstrukcije srbijanske Vlade tijekom ožujka 2011. godine, sve do svibanjskih izbora 2012. godine. Na tim je izborima dotadašnja vlast, barem verbalno deklarirana prozapadno orijentirana DS sa svojim koalicijskim partnerima poražena i ustupila je svoju poziciju maskiranim šešeljevcima pod novim imenom naprednjaka pod vodstvom Nikolića i Vučića. Za očekivati je bilo da njihov dolazak na tron bude i kraj ministarske karijere Rasima Ljajića, kadra prijašnjih prodemokratskih struktura. No, on je lako, bez bilo kakve izvedbe političke mimikrije pred Vučićem i Nikolićem, brzo zadobio njihovo povjerenje i jedini iz kruga ministara prethodnoga režima, ostao ministar i u novoj ministarskoj raspodjeli funkcija. Sad je ministar vanjske i unutarnje trgovine i telekomunikacija, ujedno i potpredsjednik Vlade Srbije.

I sad taj čovjek kameleon koji je od 1990. od svoga ulaska u politiku promijenio mnogo boja, drži moralne prodike Hrvatskoj glede izbjegličke krize i ministru unutarnjih poslova Hrvatske Ranku Ostojiću u debati na regionalnoj televiziji N1 govori kako Hrvatska ne može dijeliti lekcije Srbiji o prihvatu izbjeglica iz Sirije. Međutim, životopis ministra Rasima Ljajića upravo kazuje da je on posljednji čovjek na svijetu koji ima pravo bilo kome biti moralni sudac. Ljajićevo ime je povezano sa najtežim kaznenim djelima za koje ne gine višegodišnja robija. Najteže ga je optužuju njegovi bivši najbliži stranački suradnici iz SDP (Socijaldemokratske partije) za Sandžak Ismet Ramović i Bahrija Beganović. Najprije je u javnost izašao Ismet Ramović, osuđen pravomoćnom presudom za otmicu maloljetnog djeteta Rasima Starčanina,njihovog zajedničkog poznanika, također utjecajnog novopazarskog trgovca teksas robom. Kad je uhvaćen na djelu, Ramović je uhićen i poslije na sudu dobio pet godina zatvorske kazne za počinjeno djelo. Ali, nakon odslužene kazne, on je otvorio dušu sandžačkim medijima i riješio objelodaniti mračnu pozadinsku ulogu Rasima Ljajića u brojnim organiziranjima ubojstava, otmica i trgovine drogom u Novom Pazaru. Na nagovor Ljajića, sam Ramović ulazi u radnje sankcionirane kaznenim zakonom Srbije, uz Ljajićevo obećanje kako će biti njegov patron i nakon eventualnog otkrivanja i mogućeg uhićenja. Kad se to dogodilo i Ramović završio na pet godina iza rešetaka, Ljajić mu je preko tri točno imenom i prezimenom identificirane osobe slao mjesečno po tri tisuće eura i slao pakete u niški zatvor, gdje je izdržavao kaznu. Rasim Ljajić je, prema svjedočenju Ismeta Ramovića pred kamerama lokalne TV Sandžak, otmicu djeteta iz obitelji Starčanin, organizirao kako bi podigao vlastiti ugled kod lokalnih tajkuna u Novom Pazaru, odreda ljudima na ivici ili s druge strane zakona, te zbog pranja prljavog novca od prodaje droge u čemu je godinama glavnu riječ vodio Esad Ljajić, zvani Kero, rođeni brat Rasima Ljajića. Tijekom boravka u zatvoru Ismetu Ramoviću su po nalogu Rasima Ljajića novac i pakete donosili Predrag Stojanović, bivši dekan Pravnog fakulteta u Kragujevcu, zatim stanovita Marija Tošić iz Trstenika i Veroljub “Brada” Anđelković iz Kruševca. Od ovo troje ljudi najgoru životnu fleku imao je bivši dekan fakulteta u Kragujevcu, akter poznate afere “Indeks”, u kojoj je i sam osuđen zbog sudjelovanja u primanju mita od studenata za krivotvorenje lažnih diploma, kao i za primanje mita za namještena ispitna pitanja i dobivanje umjetnih ocjena od profesora i primanje novca za upis brucoša na  spomenuti fakultet u Kragujevcu. Takav profil čovjeka koji u korijenu siječe smisao postojanja visokoškolske ustanove je bio prvi na popisu najpovjerljivijih suradnika Rasima Ljajića za prijenos pozamašnih suma novca zatvoreniku Ismetu Ramoviću.

Ramović argumentirano tvrdi da je Rasim Ljajić u svome međustranačkom obračunu na relaciji njegove SDP i stranke SDA Sulejmana Ugljanina, želio fizički likvidirati svoga glavnog političkog suparnika u Novom Pazaru preko plaćenog ubojice Miljenka Sokoča iz Han Pijeska, koji je imao čin majora u vojsci Republike Srpske, sa kojim je Ljajića preko ljudi iz okruženja Radovana Karadžića i Ratka Mladića imao bliske odnose i suradnju. Sokoč je nekoliko dana po Novom Pazaru pratio u stopu Sulejmana Ugljanina i prema riječima Ismeta Ramovića, bliskog tada Rasimu Ljajiću i stoga upućenom u sve pojedinosti, atentator je trebao ubiti prvog čovjeka sarajevskog ogranka  stranke SDA u Srbiji iz snajpera sa vrha gradskog bedema, smještenog u centru Novog Pazara. No, u posljednjem trenutku organizatori ubojstva su odustali, kao i od alternativnog plana, vezanog za otmicu Ugljaninovog maloljetnog sina koji je tad pohađao školu “Dvadeset osmi novembar” u Novom Pazaru. Dječakovog vjernog pratitelja i  osobnog tjelohranitelja njegova oca Sulejmana su već nagovorili da i sam sudjeluje u zločinu i ostane nekažnjen. Scenarij je bio u dogovorenom napadu na dječakovog čuvara. Trebao je s leđa dobiti udarac pištoljem u glavu, ali ne prejak, no dostatan da odglumi pad i nemogućnost izvršenja zadaće i obrane djeteta od nasrtaja napadača. Time su mu unaprijed osigurali savršeni alibi. I ovdje su iz Ramoviću neznanih razloga, odustali od prvotne zamisli. Međutim, stanoviti Mirza Radonjica iz Novog Pazara nije bio takve sreće. Ubijen je po naredbi Rasima Ljajića još u travnju 2007. godine, a zanimljivo je kako je smrtno stradao isključivo velikom pogreškom atentatora Mike Domca iz Prijepolja. Taj unajmljeni ubojica bio je od ranije poznat osoblju i zatvorenicima Kazneno popravnog doma u gradu i sa takvim renomeom izgrednika u povratu, on je nesretnog Mirzu Radonjicu odvezao na Đurđeve stupove. Na toj gradskoj lokaciji, po svjedočenju i ispovijesti Ramovića, došlo je i do pogubljenja Radonjice. Samo je igrom slučaja ubijen Mirza Radonjica umjesto Ramovićevog mlađeg sina Denisa. Zapravo, Denis je već dva tjedna nakon uhićenja Ismeta Ramovića sa svojim starijim bratom počeo raditi i zarađivati za život kao vozač tvrtke Mega taxi u Novom Pazaru. Dan prije ubojstva Radonjice, s njim je dogovorio zamjenu smjena vožnje, te je umjesto prije podne, vozio navečer i tako slučajno izvukao živu glavu. Jer,  meta je bio Ramovićev sin, a razlog je bio lako uočljiv. Već po dolasku u zatvor Ismet Ramović je policiji počeo pričati o ulozi Rasima Ljajića kao njegovog glavnog nalogodavca, jer je vjerovao da mu to može olakšati poziciju i ublažiti i skratiti zatvorsku kaznu. No, Ljajić je preko svojih policijskih doušnika brzo doznao kako se Ramoviću razvezao jezik u zatvoru i želio mu se osvetiti ubojstvom njegovoga sina preko plaćenog ubojice iz Prijepolja Mike Domca, a Ramovićev sin je samo slučajno preživio, jer je atentator imao krivu obavijest o radu smjena taksista i tako je pogubio pogrešnog čovjeka. Teške optužbe na račun Rasima Ljajića izrekao je pored Ismeta Ramovića još i Bahrija Beganović, zvani Lutka. Znakovito je kako je i Beganović, poput Ramovića bio stranački kolega Rasimu Ljajiću u vrhu stranke SDP. Vječni srbijanski ministar Ljajić, prema kazivanju Beganovića u emisiji lokalne TV Prijepolje, nagovarao je njega da na ulici u Novom Pazaru baci Molotovljev koktel na praćene, snimljene i lokacijski određene kamione suprotne strane SDA Ismeta Ugljanina. Nakon eventualnog bombaškog napada, prema Ljajićevom planu, sve je Beganović u policijskom očevidu trebao pripisati ljudima iz SDA i na njih svaliti krivnju, što bi, dakako, policija i lokalno tužiteljstvo i sud u Novom Pazaru, sve pod paskom Ljajića, okvalificirali kao istinu i optužili nevine. Beganović je odbio ponuđeni pakleni Ljajićev plan i istupio iz stranke.

Naintrigantniji dio Ljajićeve kriminalne aktivnosti vezan je za ubojstvo političkog aktiviste i člana SDA Ruždije Durovića 2006. tijekom izborne kampanje. Svjedok i osuđeni akter i izvršitelj Ljajićevih zločina Ismet Ramović u intervjuu za Sandžakpress izjavio je kako je Durovića ubio Ertan Gegić, koji se u vrijeme robijanja u zatvoru hvalio ostalim zatvorenicima riječima: “Neće mene dati moja stranka.” Ali, unatoč njegovom hvalisanju, ostao je dugo iza brave, jer ga je, narodski rečeno, Ljajić pustio niz vodu i prepustio nemiloj sudbini. Premda je Ismet Ramović od policije tražio da postave nadzorne kamere i evidentiraju lica što su donosila novac i pakete zatvorenom Gegiću, to nije učinjeno. Ramović uporno tvrdi kako je sve smišljeno iz vrha centrale SDP na čelu s ministrom Rasimom Ljajićem. Glede slučaja Ertana Gegića u javnosti se s posve oprečnim stajalištem očitovao njegov otac Feriz Gegić. Za razliku od spomenute verzije Ismeta Ramovića, otac Ertana Gegića, osuđenog na 15 godina zatvora zbog počinjenog djela ubojstva Ruždije Durovića iz SDA, jamči da iza ubojstva stoje i Rasim Ljaijić i Sulejman Ugljanin, ali i ono najvažnije. Feriz Gegić dodaje da njegov sin nije ubojica, o čemu je naveo i iskaz svjedokinje ubojstva. Ona je to ponovila i pred sudom i cijeli sudski postupak je ponovljen, ali je novo suđenje izmješteno iz Novog Pazara u Kruševac, premda takva odluka suda nije bila uopće pravno utemeljena jer se suđenje trebalo ponoviti u mjestu izvršenja zločina, a to je Novi Pazar. Sud u Kruševcu je samovoljno, mimo zakonksih regula, proces suđenja obavio bez nazočnosti članova obitelji. Osuđenom Ertanu Gegiću je potvrđena istovjetna zatvorska kazna i na ponovljenom suđenju na prvostupanjskom sudu. Osuđeni Gegić je iz zatvora pisao pisma i Ministarstvu pravde Srbije i osobno ministru Nikoli Selakoviću, kao i pismo adresirano srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću. Oni su tako izravno od osuđenog zaprimili obavijest i svjedočenje iz prve ruke o nalogodavcima ubojstva Ruždije Durovića iz 2006. godine. No, kako osuđeni Ertan Gegić u pismu otvoreno i poimenično spominje kao sukrivce ubojstva i Esada Ljajića, rođenoga brata Rasima Ljajića, te Džemaila Plojovića, također člana Ljajićeve SDP, očito Aleksandar Vučić i njemu podređeni ministar pravde Nikola Selaković nisu reagirali, jer se nisu željeli zamjerati vječnom ministru Rasimu Ljajiću. Još uvijek im je potreban za zajedničke mafijaške i kriminalne djelatnosti i zato su slučaj zataškali, premda je telefonskim listingom dolazećih i odlazećih poziva policija ustvrdila da su Esad Ljajić i Džemail Plojović neprestano zvali osuđenoga Ertana Gegića i nagovarali ga na sudjelovanje u ubojstvu Ruždije Durovića.

Dodatni uteg policiji i tužiteljstvu u ovome slučaju, a olakotne okolnost Vučiću i Selakoviću u vječnom prikrivanju istine o zločinima njihovog kolege i ministra trgovine i telekomunikacija Rasima Ljaijića vezan je za novonastalu okolnost iz 2006. godine. Tada je kralj narkotika Novog Pazara i Sandžaka Esad Ljajić, zvani Kero umro od posljedica gušenja u laboratoriju za preradu narkotika u Novom Pazaru. Ni policijski očevid nije uspio utvrditi je li se brat Rasima Ljajića ugušio od posljedica kemijskih supstanci, ili je smrt nastupila namjernom zamjenom boca s kiselinom ili nekim otrovnim plinom. Izvjesno je samo kako je zbog svojih učestalih kriminogenih aktivnosti koje sežu još od osamdesetih godina prošloga stoljeća, Esad Ljajić postao nepoželjni svjedok suučesništva u izvršenju tih nedjela i onima iz vrha vlasti, sve do njegovog brata Rasima i zato su ga se očigledno otarasili. Esad Ljajić, pokojni Rasimov brat, bio je čovjek izvan, ili točnije rečeno iznad zakona. To ilustrira i epizoda iz 2002. godine kada je skupa sa svojim stranačkim prijateljem Farukom Smajlovićem, rođakom poznatog novopazarskog proizvođača jeans konfekcije, zapucao na Seada Doličanina, tjelohranitelja Ismeta Ugljanina, koji je prije pucnjave izvršio premetačinu u gradskom lokalu u vlasništvu Esada Ljajića, zvanog Kero. Prema policijskom očevidu, vatru je najprije otvorio Sead Doličanin, a napadnuti Faruk Smajlović I Esad Ljajić su mu uzvratili iz vatrenog oružja I tom je prigodom Esad Ljajić ranio metkom Doličanina u potkoljenicu. No, kako je i bilo za očekivati, brat Rasima Ljajića  za ovo nikad nije sudski odgovarao, a posve je jasno kako i zašto. U spomenutome obračunu sudjelovali su ljudi povezani sa nekoliko najutjecajnijih obitelji u Novom Pazaru i Sandžaku. Među najmoćnije se ubrajaju vjerski poglavar, muftija novopazarski Muamer Zukorlić, kao trenutačno najpopularniji čovjek u cijelom kraju. Slijede, dvojica političara Ismet Ugljanin i Rasim Ljajić, te dvojica trgovaca tekstilnom robom, proizvođač jeansa Mirsad Smajlović i kralj trgovine texas robom Rasim Starčanin i napokon nezvanični kralj šećera Bahrija Beganović. Imena ovih ljudi, znakovito je, značajni su akteri cijele  priče o Rasimu Ljajiću, kao i njihovi bliski rođaci. Popisu utjecajnih Novopazaraca izvan Sandžaka treba pridodati i ime proturječnog estradnog menadžera Makse Ćatovića, Srbina rodom iz Novog Pazara, nastanjenog već dugi niz godina u Beogradu, gdje je direktor i vlasnik produkcijske kuće “Komuna” i ima monopol u industriji zabavnog programa i šou biznisa u Beogradu. Iznenadnim nestankom Esada Ljajića – Kere sa životne scene nije se ugasio tajni laboratorij za preradu droge i organizirana distribucija droge koju je pokojni Esad Ljajić još od polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća dopremao iz Turske. Godine 2006., netom nakon njegove smrti, Esadov rođeni brat Rasim preuzima sve konce trgovine drogom u svoje ruke. I kad je srbijanska policija u posebno šifriranoj operaciji pod nazivom “Geto” 2011. godine zaplijenila golemu količinu najtežih narkotika, točnije 125 kilograma heroina, otkrila laboratorij za preradu droge, sad pod paskom Rasima Ljajića, i uhitila troje glavnih organizatora prijenosa droge na relaciji Novi Pazar – Beograd, nastala je u policijskoj postaji scena za sva vremena. Glavni kolovođa jakog narko-lanca je bio Hikmet Hajrović, skupa sa svojom rođenom sestrom i Srbinom Daliborom Ristićem. I poslije uobičajene policijske procedure, na upit policije želi li kontakt s odvjetnikom, uhićeni vođa narko lanca Hikmet Hajrović je samo uzviknuo: “Zovite mi ministra Rasima Ljajića!” Nazočni policajci nisu mogli prikriti sveopće iznenađenje i čuđenje, iako je razvidno da ovdje nema niti govora o bilo kakvom čudu.

Čudo bi bilo da se u pomanjkanju bilo kakve mogućnosti ostvarenja pravde i istine Feriz Gegić,otac na petnaest godina osuđenog Ertana Gegića nije morao obratiti za pomoć  Admiru Muratoviću, novopazarskom predsjedniku Odbora za zaštitu ljudskih prava, kao i Bošnjačkom nacionalnom vijeću u tome gradu. Veli da nema niti jedne bošnjačke stranke u Novom Pazaru koja nije pod nadzorom službi iz Beograda. To uvelike vrijedi i za Rasima Ljajića i njegovog fingiranog oponenta, zubara po struci Ismeta Ugljanina. U neformalnim kavanskim razgovorima, daleko iza kulisa javnosti, obojica vole pred Srbima istaknuti kako su srpskog podrijetla i potomci svetosavaca. Svjesna je toga bila ne samo ova Vučićeva i Nikolićeva vlast, nego i prethodna, tobože prodemokratska Borisa Tadića i njegovog prethodnika Zorana Đinđića kad je Ljajića i Ugljanina držala kao malo vode na dlanu. I zato su ih upravo uoči svibanjskih izbora 2012, godine  kad je došlo do primopredaje vlasti u Srbiji između demokrata i maskiranih radikala, u ime općeg srpskog interesa Ugljanina i Ljajića svečano i zvanično mirili Boris Tadić i njegova desna ruka,  tadašnji ministar inozemnih poslova Vuk Jeremić, Tadićev gimnazijski učenik, ali još mnogo važnije, po majčinoj liniji izravni rod Hamdije Pozderca, Titovog komunističkog kadrovika iz Bosne i Hercegovine. To ne smeta Jeremića u neobuzdanom srbovanju, bilo gdje i bilo kada, a tim prije je kao takav pod indigo preslikani prototip Ugljanina ili Ljajića. Svaka srpska vlast ima strateški interes držati pod kontrolom i Ljajića i Ugljanina, jer su svjesni rastućeg ugleda Muamera Zukorlića, muftije novopazarskog. On je utjecajniji lider među sandžačkim muslimanima od bilo kojeg političara, tako da dvostrukim igračima Ljajiću i Ugljaninu prije ili kasnije dolazi kraj roka političke uporabe. I toga se boje u Beogradu, kao i činjenice da muslimani i u Sandžaku i u Srbiji prave otklon od muftije beogradskog Muhameda Jusufspahića i reis – ul – uleme srbijanskog Adema Zilkića, upravo zbog njihovih neskrivenih bliskih veza sa režimom ratnih zločinaca Vučića i Nikolića. Nepobitno je samo to da Srbija kao europska inačica  južnoameričke narko zemlje Kolumbije taj epitet ima najviše zahvaljujući ljudima poput Rasima Ljajića ili Ivice Dačića, koji su među glavnim pokroviteljima organiziranog distribuiranja droge kroz Srbiju i Balkan. Ali, zato se bešćutni srbijanski ministar trgovine i telekomunikacija Rasim Ljajić drznuo da kao nekažnjeni višestruki gangster Hrvatskoj poručuje da ne može Srbiji dijeliti lekcije. On uobražava da on to može govoriti Hrvatskoj, iako to izgovara čovjek koji bi posljednji imao pravo reći bilo što o poštenju, moralu, časti, dostojanstvu. I kad se 1994. izdvojio iz stranke SDA Ismeta Ugljanina, to je napravio želeći postati prvim čovjekom nove stranke SDP, jer mu nije bilo dostatno biti tek genaralnim tajnikom SDA u sjeni predsjednika te stranke Ugljanina, a karakterno su vrlo slični stomatolog Ugljanin i svršeni liječnik sarajevskog Sveučilišta Ljajić koji se nikad nije bavio tom strukom, a njegovi politički oponenti sumnjaju i u vjerodostojnost stečene diplome. Nedvojbeno je samo da ga je još kao sarajevskog studenta upoznao Alija Izetbegović i praktički ga već tad animirao za ulazak u svijet politike, jer je znao da i Ljajić kao i on sam ima potajnu čežnju za srbovanjem. Bilo kako bilo, Rasim Ljajić je ministar kao i svi ostali u sastavu Vlade demagoga i licemjera Aleksandra Vučića. On ih je i birao takve da si udovolji vlastitoj sujeti da ni slučajno ne budu pametniji i sposobniji od njega. Glavni preduvjet svim Vučićevim ministrima je nedostatak pameti, sposobnosti i bilo kakva trunka temeljnih ljudskih vrijednosti vezanih za karakter i moral. U tu se sliku Rasim Ljajić kao provincijski mafijaš i kriminalac sad na asfaltu velegrada Beograda savršeno uklapa. Srbijanski ministar trgovine je ponajviše trgovac ljudskim dušama, ubojica i otmičar i  organizator dopremanja najtežih vrsta narkotika na područje Srbije i Balkana. U europskoj Kolumbiji državi Srbiji Ljajićeva droga je očito dodatni opijum za bacanje u trans narodnih masa, lišenih onda sposobnosti razmišljanja o ekonomskoj i socijalnoj situaciji u kojoj se nalaze. Njega su tolerirali i kao vječnog ministra prihvaćali i tadićevci i vučićevci, iako su i jedni i drugi znali za sve njegove kriminalne djelatnosti. Ali, to je slika i prilika Srbije, koja nije u stanju pronaći neku novu i zdravu političku opciju, potpuno neovisnu od sadašnje vlasti i umjetne oporbe i jednih i drugih ogrezlih u dubokom glibu laži i lopovluka, ali i najtežih kriminalnih djela zaključno sa naručenim ubojstvima.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda