Nije se dugo čeako odgovor Atene na izazivačku ponudu beogradskih vlasti. Već danas srbijanske dnevne tiskovine osvanule su naslovima uz uobičajenu dozu pompe: “Tzipras izdao Kosovo” ili “Tzipras izdao Srbiju!?” kako uopće zdrav razum može pojmiti da, recimo, dnevni list “Blic” iz pera novinarke Ivane Mastilović Jasnić ima pravo stranom državniku iz strane države spočitavati da je izdao Srbiju ili Srbe kad Alexis Tzipras nema srpsku domovnicu, niti srpsku putovnicu i nikad nije u živio u Srbiji. I ne može kao stranac imati nikakve pravne odgovornosti za rješavanje politčkih pitanja Srbije. Ovakvo pisanje srpskih medija je otvoreno miješanje Srbije u vođenje vanjske politike Grčke, što je sa aspekta međunarodnoga prava nedopustivo u bilo kakvom kontekstu korektnih odnosa dviju zemalja. Ali, sve to Srbi znaju, ali ih ne interesira i ne vide i ne primjećuju dalje od svog masnog nosa. Maloumne i plitke stavove često je moguće sresti u razmišljanju srbijanskih političara i pisanju njima podređenih medija. Korijeni ovakve gluposti i ludosti sežu u devedesete kad je Grčka radi svojih strateških i privremenih interesa, skupa s Rusijom i Rumunjskom, najviše kršila sankcije UN-a protiv Srbije zbog njezinog agresorskog i osvajačkog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Grci su strahovali, jednako kao i Bugari od buđenja turskog faktora na Bosforu i upravo radi toga su podupirali Srbe u Bosni. Kao i obično, Srbi su to shvatili na pogrešan način kao iznimnu grčku ljubav prema Srbima i počeli su odjednom Grke nazivati vjekovnom pravolsavnom braćom, iako stoljećima nikakve ljubavi i prisnosti između Srba i Grka nije bilo. Pod krinkom Bizanta preci današnjih Grka su vodili u dalekoj prošlosti mnoge bojeve protiv Srba i obratno, a Srbi sve do početka ratova devedesetih svoje udžbenika povijesti za osnovnu i srednju školu popunjavaju uredno lekcijama o neprijateljski nastrojenim Grcima što su, recimo u Makedoniji potajno cinkali Turcima tajne dogovore srpskih i makedonskih ustanika i izravno izručivali Osmanlijama nesuđene srpke pobunjenike. Tako je po verziji srpskih povjesničara pokret grčkih popova, zvanih fanariota, bio najradikalniji u tome pregnuću i time gušio u startu svaku ozbiljniju pomisao Srba o oslobođenju od Turaka na tome prostoru. U nastavku priče srpskih povjesničara slijedi da su zato Turci i iseljavali Srbe iz Makedonije, na njihova ognjišta doseljavali Albance islamske vjeroispovijesti i tako uz spregu Grka, Albanaca i naravno glavnih gazda Turaka, zajedničkim snagama istjeraše, eto, Srbe iz Makedonije. Grci, opet, ne zaboravljaju da je mnogo prije toga srpski car Dušan u XIV stoljeću okupirao gotovo cijelu Grčku i stigao na tridesetak kilometara od prilaza prijestolnom gradu Ateni. I jednostavno vele da su Srbi osvajali, harali i pustošili Grčku pod Stefanom Dušanom jednako kao nešto kasnije Turci Seldžuci. I tko bi onda mogao uistinu pronaći neku povijesnu nit spajanja Grka i Srba? Zbilja nitko tko iole poznaje opisane odnose iz ljute prošlosti svih srpsko – grčkih zavada i ratova. I tek koncem dvadesetoga stoljeća Srbi i Grci su se iz gore navedenih razloga trenutačnih grčkih potreba našli na istoj strani. Tijekom rata u Bosni tadašnji grčki premijer Konstantin Micotakis pohodio je jednom i Pale, gdje je s ahitkektom srpskih zločina Dobricom Ćosićem nagovarao Karadžića i Mladića da prihvate 1992. Wance – Owenov plan. Misija je bila bezuspješna, ali se srpsko – grčka suradnja uz kršenje međunardnog embarga nastavila u korist režima ratnog zločinca Slobodana Miloševića, posebno za vladavine Andreasa Papandreaua u Grčkoj.
Sad je toj baladi došao kraj. U novim uvjetima diktiranim i novim svjestkim okolnostima, najviše očajnom pozicijom grčke ekonomije, Alexis Tzipras razmišlja bitno drugačije od Micotakisa ili Papandreua prije vise od dva desetljeća. To Srbima nikako ne ide u glavu, niti se trude shvatiti da je Grcima bliža njihova košulja od srpskog kaputa. Uostalom, zorno je Srbiji i prvenstveno Tomislavu Nikoliću pokazao grčki ministar vanjskih poslova Nicos Kocijas da se, ustreba li, može radije ogrnuti i albanskim kaputom, umjesto srpskim. Tako je još 28. listopada, dva dana prije tragikomičnoga Nikolićeva poziva Grcima i Makedoncima na okupljanje u Beogradu, Kocijas pozvao Hashima Tachija i Isu Mustafu, lidere kosovskih Albanaca u službeni posjet Ateni. To bi bio praktički uzvratni posjet, budući da su Grci nedavno bili u Prištini. Oni su mu izrazili zahvalu na dosadašnjoj zavidnoj grčkoj potpori učlanjenju Kosova u europske i svjetske integracije, a naglasak razgovora bio je na insistiranju Albanaca da Grčka bude među prvim zemljama što će pomoći prijem Kosova u Unesco. To se očekuje u najskorije vrijeme, premda iz predsjedničkog ureda Tomislava Nikolića danima i tjednima šalju na razne adrese službena priopćenja u kojima zahtijevaju stopiranje učlanjenja Kosova u bilo kakve europske i svjetske forume, ali cijeli taj srpski trud je uzalud. Jer, Thaci i Mustafa su upravo Kocijasu referirali o tijeku pregovora i potpisanih sporazuma sa Srbijom uz potporu svjetskih posrednika, kao i o reformama što ih provode na Kosovu, sukladno odredbama EU i SAD. Kako im je Grčka glavna spona u komunikaciji s EU i SAD, Albanci su Grle izvijestili i o financiranju obnove kršćanskih spomenika i crkava na Kosovu, jer ne treba zaboraviti da je i među Albancima pored većinskih muslimana razmjerno veliki broj katolika i pravoslavaca, a tema razgovora bila je vezana i oko udjela Kosova u borbi protiv islamske države i suzbijanju njezinog vjerskog fanatizma među stanovnicima Kosova. Grčki ministar vanjskih poslova je uz znanje i odobrenje premijera Grčke kazao da je radi uspostave trajnog mira na Zapadnome Balkanu interes sviju da Kosovo čim prije pristupi svim relevantnim europskim i svjetskim organizacijama i da se u region jugoistoka Europe što prije normaliziraju politički i ekonomski odnosi zemalja.
I kad ovako šturo, ali protokolarno i jezikom diplomacije Grci i Albanci otpozdrave jasno i glasno Srbiji Tomislava Nikolića, ne ostaje da se ne upitamo, čemu igrokaz četničkoga vojvode? Pročitan je i pročitani su svi oko njega, od Vučića do svih ministara kao otvorena knjiga i nitko im ozbiljan u svijetu ne vjeruje. Nakon Crne Gore i Makedonije koje su još 2008. priznale Kosovo, to su sad na putu da učine u Grčka i Rumunjska, što su već ljetos navijestili premijeri ovih zemalja, a sad i potvrdio šef grčke diplomacije. I koga onda Nikolić pokušava raditi budalom, osim ako ne želi glumiti i većeg klauna nego što je to u biti? Unatoč svim lokalnim razmiricama i nesuglasicama koje imaju s Albancima, Crna Gora, Makedonija i sad Grčka odlučile su u potpunosti priznati neovisnost Kosova, a Srbija koja svijetu prodaje kao rog za svijeću priču da je to tisućljetna srpska zemlja, sad kažnjava i vremešnoga srpskog povjesničara Radeta Mihaljčića i njegove mlađe suradnike povjesničare, što su se usudili napisati u udžebenicima povijesti za šesti razred osnovne škole u Srbiji da je Kosovo bilo samo dvije stotine godina u sklopu države Srbije okako je svijeta i vijeka i da su Srbi ognjem i mačem pod Nemanjićima protjerali s te zemlje starosjedioce Albance koncem dvanaestoga stoljeća. Razapinju na križ nepoćudne znanstvenike, autore knjiga što su se osmjelili napisati istinu o lažnom srpskom mitu zvanom Kosovo. Izlišno je i kazati da su nakon medijskoga linča spomentog doktora povjesti, udžbenici preko noći državnim dekretom povučeni iz školske nastave i Srbi su se opet vratili starome putu znanstvene mitomanije. Ujedno i Makedonci i Grci znaju za neograničena srpska teritorijalna posezanja. Srbi i danas misle da je Solun srpski grad, samo zato što su tamo u Prvom svjetskom rau sudjelovali u proboju Solunske fronte, a niječu da su u tome proboju bile i druge zemlje sudionice bitke, poglavito Francuzi, još jedni u nizu onih što ih Srbi zovu bivšim prijateljima. Makedonci, za razliku od Grka, znaju da Srbija ima znanto većih apetita prema cijeloj Makedoniji, jer je i sad javno vrli srpski politički analitičari tretiraju umjetnom tvorevinom privremenoga karaktera. I samo čekaju trenutak kad će otvoriti čeljust i progutati je. I žive u uvjerenju da Makedonci to ne znaju i da ih Bugari ne upozoravaju bez razloga na opasnost što im prijeti od Srbije. Grci su srpske darove osjetili još u četrnaestom stoljeću za vrijeme pohoda Nemanjića na Grčku. I imaju Grci odavno izreku: “Ne vjeruj Danajcima i kad darove nose.” Parafraza ove stare mudrosti, primjerena sadašnjem trenutku, bila bi:”Ne vjeruj četničkom vojvodi i kad izigrava Europejca i lažnoga mirotvorca!”
Dragan Ilić
iz Beograda