Prošlog tjedna u Splitu je preminuo i na groblju Lovrinac pokopan Dragan Holcer ( 1945 – 2015 ), jedan od najvećih nogometaša u burnoj I bogatoj povijesti splitskoga Hajduka. Holcer je svojim briljantnim igrama u dresu Hajduka zarana zavrijedio poziv reprezentacije tadašnje Jugoslavije, za koju je debitirao sa svega dvadeset godina 1965. godine, te je do posljednjega nastupa u državnom timu 1974. zabilježio ravno 52 utakmice u dresu nacionalne vrste. Takve impresivne brojke su doista pravi pothvat, imajući u vidu oštru konkurenciju za mjesto u izabranoj momčadi Jugoslavije tog vremena. Holcer je bio ne samo kapetan najslavnije i najbolje Hajdukove generacije u povijesti kluba iz grada pod Marjanom, nego je bio i nositelj kapetanske trake reprezentacije bivše zemlje. Navijačima splitskih bilih ostat će zauvijek u sjećanju kao kapetan momčadi Hajduka što je nakon šesnaest sušnih ljeta ponovno donijela šampionski pokal u Split 1971. godine. U pamćenju svih starijih ljubitelja nogometa ostao je nezaboravni doček nogometašima Hajduka na splitskoj rivi nakon blistave pobjede nad Partizanom u Beogradu 4:3 i to poslije senzacionalnog preokreta Splićana kad su vodstvo Partizana od 3:0 pretvorili čudesnim i povijesnim obratom u trijumf 4:3 nasred stadiona JNA u Beogradu. Veliki obol toj pobjedi za nogometne anale dao je i Dragan Holcer. S Hajdukom je osvojio još dva naslova prvaka države 1974. i 1975, kao i tri nacionalna kupa i to zaredom 1972, 1973. i 1974. godine i tako se upisao u red najtrofejnijih igrača Hajduka svih vremena. Unatoč neugodnoj ozljedi 1975. zbog koje su mnogi tad vjerovali da mu je upitan i nastavak karijere, Holcer je poslije dugog oporavka ponovno zaigrao u velikom stilu, ovoga puta na terenima njemačke Bundes lige. Odigrao je sedam sezona u tada, vjerojatno i najjačoj Bundes ligi svih vremena, kad su njemački klubovi uz engleske bili dominantni u eurokupovima. Šest Holcerovih godina u VFB Štuttgartu i danas se prepričavaju u renomiranome Bundesligašu i vezani su upravo za vrijeme proboja tog sastava u vrh njemačkog nogometa. Velike su Holcerove zasluge i za afirmaciju tada mladog vala njemačkih nogometaša, što će obilježiti sljedeće godine klupskog i reprezentativnog nogometa Njemačke. Spomenimo samo najznačajnija imena poput Hoenessa, Mullera, brace Bernda i Kalrl Heinza Forstera. Svi oni bili su godinama kasnije stožerni igrači njemačkog “elfa.” Točku na bogatu igračku karijeru, Holcer je stavio 1982. godine u 37. godini života igrajući za Schalke 04 iz Gelzenkirhena i danas, poput Stuttgarta, jednu od vodećih njemačkih momčadi.Onda se Holcer vraća doma i od početka osamdesetih svu svoju volju i energiju ulaže u napredak Hajduka. U dva navrata bio je angažiran na kratko i u upravi kluba 1986. i 2000. godine u suradnji sa Šimom Luketinom i Antom Žajom. Za sve te godina poslije Holcerova povratka iz Njemačke u Split i u Hajduk, niti jedan čelnik bivšeg NSJ sa beogradskih Terazija nikad se nije sjetio Dragana Holcera, niti je itko od njih i pomislio da ima što naučiti od čovjeka koji se kao rijetko tko proslavio i na zahtjevnim terenima svjetski priznate i poznate Bundes lige. Tek poneko bi s vremena na vrijeme u šturim novinskim natpisima spomenuo kako je Holcer prve nogometne korake napravio u niškom Radničkom, te kako je za šest godina igranja u tome klubu od 1961 – 1967. postao i prvi nogometni reprezentativac u cijeloj povijesti tog srbijanskog kluba i prvih 7 od ukupno 52 nastupa u dresu reprezentacije, imao je u Radničkom. I upravo u toj činjenici što je Dragan Holcer 1967. prelaskom iz Radničkog, standardne filijale beogradske Crvene zvezde, prešao 1967. godine u redove Hajduka, leži i glavni razlog srbijanskog otklona spram veličine Holcera. Udario im je tad vruć šamar, koji ih boli do današnjih dana, jer su očekivali da Holcer iz Zvezdinog satelistkog kluba iz Niša, kao i mnogi drugi nogometaši tog kluba, po inerciji stvari krene u pravcu režimskog kluba tajne policije iz Beograda. To se nije ostvarilo i time je Hajdukova tadašnja uprava pod vodstvom Tita Kirigina, uzvratila žestok udarac Zvezdi zbog transfera vratara Vladimira Beare. Njega su 1955. iz Hajduka doveli u Crvenu zvezdu, a mnogo godina poslije tog, tada senzacionalnog prelaska Beare iz Splita u Beograd, bivši trener Zvezde i reprezentacije Jugoslavije Miljan Miljanić je neprestano u havlisavoj maniri pričao srbijanskim novinarima navjerojatnu verziju Bearinog potpisivanja ugovora za beogradski sastav. Miljanić se hvalio pokojnom komentatoru beogradske televizije Vladanku Stojakoviću, također okorjelom zvezdašu, da je savezna Udba kidnapirala Vladimira Bearu i mimo znanja i volje i njega i njegove obitelji, pogotovo članova uprave Hajduka, skrivala ga sve do poslejdnjih sati prijelaznoga roka za igrače podno beogradskog podvožnjaka. Kako je zborio bešćutni Miljanić, stavili su Beari još povez preko očiju da ne zna gdje se nalazi i primorali ga državnim ukazom da potpies za Zvezdu. Eto, Srbi su se tako bavili i otmicama nogometaša kao sredstvom ostvarenja umjetne dominacije u nogometu, što im se u današnje vrijeme kad nemaju pojma u toj igri vraća unatrag, što bi se reklo, sve sa obračunatim kamatama u plaćanju.
I kad je Dragan Holcer preminuo, svi srbijanski mediji su uz dužnu pozornost obilježili tu tužnu vijest koja je potresla posebno starije pratitelje nogometne igre. Niški Radnički i mediji s juga Srbije su posebno naglasili kako je u ranoj mladosti, nesuđeni i talentirani rukometaš Holcer, prve nogometne korake napravio u Nišu, odakle se otisnuo u Hajduk, onda i u Njemačku. Potenciraju i da je Holceru majka navodno Nišlijka, te se tako najprije skrasio u Radničkom 1961. godine. Srpsa laž u maniri najvećeg oca srpskih laži Dobrice Ćosića, tako putuje svijetom. Majka Dragana Holcera je uistinu bila rođen Nišlijka, ali uopće nije bila Srpkinja, što Srbi, naravno, prešućuju. Holcer potječe iz slovensko – austrijsko – talijanske obitelji i krvno nije imao nikakve poveznice sa Srbima. I u industrijskome gradu Nišu, stjecištu mnogo nacija, i onda i sada nisu živjeli, niti danas žive isključivo Srbi i Srpkinje. Dok je Holcer bio živ, Srbi ga, kako već rekoh, nisu nimalo spominjali, a jasno je i zbog čega, jer je otišao iz Niša u smjeru Splita, a ne u Beograd kako su pretpostavljali i očekivali. Tako je uz generaciju Šurjaka, Buljana, Hlevnjaka, 
Mužinića, Džonija, Rožića, Katalinića i ostalih vedeta Hajduka iz sedamdesetih, upravo Dragan Holcer pronio slavu i najslavnijeg nogometnog naraštaja Hajduka i hravtskog nogometa tog doba. To i sad boli Srbe, čak i onda ako je možebitno niški Radnički na adresu Hajduka i poslao brzojav sućuti u povodu Holcerove smrti. Jer, srbijanski mediji, tiskovine i radijske i TV postaje već u prvim rečenicama objave vijesti o smrti Holcera, naglašuju da je bio jugoslavenski reprezentativac. Ni traga, ni glasa o tome da Holcer ulazi u antologiju hravtskog nogometa i hravtskog sporta. I to je neprikriveno srbijansko svojatanje, ne samo Holcera, nego i ostalih hrvatskih i živih i mrtvih sportaša, a isti tretman imaju i sportaši iz svih ostalih republika bivše države. Premda je još 1992. najprije Atletski savez Srbije, zatim i plivački i gimnastički savez Srbije, pa i svi strukovni savezi ekipnih sportova, dobio seriju dopisa iz svjetskih sportskih federacija da Srbija nije jedini pravni slijednik bivše države, Srbi i 23 godine nakon toga glume ludilo i pohlepno i halapljivo pred očima svijeta grabe rezultate živih i mrtvih sportaša bivše Jugoslavije, iako su pravodobno upozoreni iz tog istog svijeta kako nemaju pravo na to. Po toj srbijanskoj antilogici, suprotnoj normlanom rezone, hrvatski sportski savezi i kao i sportske asocijacije svih ostalih država nastalih iz bivše Jugoslavije, mogli bi onda prisvajati i rezultate srbijanskih sportaša do 1991/92. i prikazivati ih kao svoje. Ali, tko bi normalan u Hrvatskoj kazao da, recimo, Dragan Džajić ili Dragan Stojković Piksi imaju bilo kakve veze sa hrvatskim nogometom!? Ili, kad bi njih dvojicu i bezbroj drugih posvojatali Slovenci, Makedonci, Crnogorci ili Bosanci, svi bi takve ljude s pravom proglasili luđacima. Ali, Srbi se u svemu, pa i u sportu, vole kititi tuđim perjem i mučki krasti tuđe uspjehe. Tako je to i sa srbijanskim računanjem olimpijskih, svjetskih ili eurospkih medalja u svim sportovima, te po Srbima, srpski sportaši postadoše posthumno i nositelji srpskih ili jugoslavenskih medalja ( to je Srbima isti pojam ) i Matija Ljubek ili Mate Parlov, kao i Slovenci Miro Cerar ili jedan od prvih olimpijaca iz doba Kraljevine SHS Slovenac Leon Štukelj, slavni gimnastičar. I tko zna koliko je još takvih na sramnom i lopovskom srpskom popisu, a niti iz Hrvatske, niti iz ostalih zemalja nastalih iz bivše države, nitko službeno ne reagira na ove srbijanske besprizorne otimačine i krivotvorine sportske povijesti. Posledice su već tu i mogu imati katastrofalne dimenzije, ako se u međuvremenu nešto konkretno ne poduzme i Srbi konačno stopiraju u samovolji i otvorenoj krađi. Konkretno, na prekooceanskom američkom sportskom sajtuwww.scoreshelf.com američki autor, vođen srbijanskom promidžbom, svrstao je među doslovno reprezentativce države Srbije i Zlatka Vujovića, Predraga Mijatovića, Faruka Hadžibegića, Ivicu Šurjaka, Safeta Sušića, Mehmeda Baždarevića, Dragana Holcera, Ivana Gudelja, Ivana Buljana, Josipa Katalinskog, Branka Oblaka, Branka Zebeca, Velimira Zajeca, Srećka Kataneca i Dejana Savićevića. Ovaj broj bi bio znanto veći, da nije popisano samo prvih pedeset po ukupnom broju nastupa za reprezentaciju. I tu nije kraj posljedicama srpske prevare i podvale kojoj je nasjeo spomenuti američki statističar. I svi klubovi iz bivše Jugoslavije su predstavljeni isključivo kao srpski klubovi, a bilanca srpskoga reprezentativnog nogometa obogaćena je sudjelovanjima bivše Jugoslavije na Europskim i Svjetskim prvenstvima. Srbi ostaju tvrdoglavi i bezobrazni, te tvrde da mogu biti slijednici kao što su to Rusi ili Česi u okviru SSSR-a, odnosno Čehoslovačke. Međutim, svjesno “zaboravljaju” da su i Rusi i Česi i teritorijalno i brojem stanovnika tvorili apsolutnu većinu u usporedbi s otalim nastalim državama, te oni imaju pravo nasljeđa rezultata po međunarodnim sportskim regulama, a Srbi na to pravo nemaju, jer su i veličinom teritorija i brojem stanovnika četvrtina, odnosno trećina broja i prostora prethoddne države zvane Jugoslavija.
Mužinića, Džonija, Rožića, Katalinića i ostalih vedeta Hajduka iz sedamdesetih, upravo Dragan Holcer pronio slavu i najslavnijeg nogometnog naraštaja Hajduka i hravtskog nogometa tog doba. To i sad boli Srbe, čak i onda ako je možebitno niški Radnički na adresu Hajduka i poslao brzojav sućuti u povodu Holcerove smrti. Jer, srbijanski mediji, tiskovine i radijske i TV postaje već u prvim rečenicama objave vijesti o smrti Holcera, naglašuju da je bio jugoslavenski reprezentativac. Ni traga, ni glasa o tome da Holcer ulazi u antologiju hravtskog nogometa i hravtskog sporta. I to je neprikriveno srbijansko svojatanje, ne samo Holcera, nego i ostalih hrvatskih i živih i mrtvih sportaša, a isti tretman imaju i sportaši iz svih ostalih republika bivše države. Premda je još 1992. najprije Atletski savez Srbije, zatim i plivački i gimnastički savez Srbije, pa i svi strukovni savezi ekipnih sportova, dobio seriju dopisa iz svjetskih sportskih federacija da Srbija nije jedini pravni slijednik bivše države, Srbi i 23 godine nakon toga glume ludilo i pohlepno i halapljivo pred očima svijeta grabe rezultate živih i mrtvih sportaša bivše Jugoslavije, iako su pravodobno upozoreni iz tog istog svijeta kako nemaju pravo na to. Po toj srbijanskoj antilogici, suprotnoj normlanom rezone, hrvatski sportski savezi i kao i sportske asocijacije svih ostalih država nastalih iz bivše Jugoslavije, mogli bi onda prisvajati i rezultate srbijanskih sportaša do 1991/92. i prikazivati ih kao svoje. Ali, tko bi normalan u Hrvatskoj kazao da, recimo, Dragan Džajić ili Dragan Stojković Piksi imaju bilo kakve veze sa hrvatskim nogometom!? Ili, kad bi njih dvojicu i bezbroj drugih posvojatali Slovenci, Makedonci, Crnogorci ili Bosanci, svi bi takve ljude s pravom proglasili luđacima. Ali, Srbi se u svemu, pa i u sportu, vole kititi tuđim perjem i mučki krasti tuđe uspjehe. Tako je to i sa srbijanskim računanjem olimpijskih, svjetskih ili eurospkih medalja u svim sportovima, te po Srbima, srpski sportaši postadoše posthumno i nositelji srpskih ili jugoslavenskih medalja ( to je Srbima isti pojam ) i Matija Ljubek ili Mate Parlov, kao i Slovenci Miro Cerar ili jedan od prvih olimpijaca iz doba Kraljevine SHS Slovenac Leon Štukelj, slavni gimnastičar. I tko zna koliko je još takvih na sramnom i lopovskom srpskom popisu, a niti iz Hrvatske, niti iz ostalih zemalja nastalih iz bivše države, nitko službeno ne reagira na ove srbijanske besprizorne otimačine i krivotvorine sportske povijesti. Posledice su već tu i mogu imati katastrofalne dimenzije, ako se u međuvremenu nešto konkretno ne poduzme i Srbi konačno stopiraju u samovolji i otvorenoj krađi. Konkretno, na prekooceanskom američkom sportskom sajtuwww.scoreshelf.com američki autor, vođen srbijanskom promidžbom, svrstao je među doslovno reprezentativce države Srbije i Zlatka Vujovića, Predraga Mijatovića, Faruka Hadžibegića, Ivicu Šurjaka, Safeta Sušića, Mehmeda Baždarevića, Dragana Holcera, Ivana Gudelja, Ivana Buljana, Josipa Katalinskog, Branka Oblaka, Branka Zebeca, Velimira Zajeca, Srećka Kataneca i Dejana Savićevića. Ovaj broj bi bio znanto veći, da nije popisano samo prvih pedeset po ukupnom broju nastupa za reprezentaciju. I tu nije kraj posljedicama srpske prevare i podvale kojoj je nasjeo spomenuti američki statističar. I svi klubovi iz bivše Jugoslavije su predstavljeni isključivo kao srpski klubovi, a bilanca srpskoga reprezentativnog nogometa obogaćena je sudjelovanjima bivše Jugoslavije na Europskim i Svjetskim prvenstvima. Srbi ostaju tvrdoglavi i bezobrazni, te tvrde da mogu biti slijednici kao što su to Rusi ili Česi u okviru SSSR-a, odnosno Čehoslovačke. Međutim, svjesno “zaboravljaju” da su i Rusi i Česi i teritorijalno i brojem stanovnika tvorili apsolutnu većinu u usporedbi s otalim nastalim državama, te oni imaju pravo nasljeđa rezultata po međunarodnim sportskim regulama, a Srbi na to pravo nemaju, jer su i veličinom teritorija i brojem stanovnika četvrtina, odnosno trećina broja i prostora prethoddne države zvane Jugoslavija.Dragan Ilić
