Onda se Holcer vraća doma i od početka osamdesetih svu svoju volju i energiju ulaže u napredak Hajduka. U dva navrata bio je angažiran na kratko i u upravi kluba 1986. i 2000. godine u suradnji sa Šimom Luketinom i Antom Žajom. Za sve te godina poslije Holcerova povratka iz Njemačke u Split i u Hajduk, niti jedan čelnik bivšeg NSJ sa beogradskih Terazija nikad se nije sjetio Dragana Holcera, niti je itko od njih i pomislio da ima što naučiti od čovjeka koji se kao rijetko tko proslavio i na zahtjevnim terenima svjetski priznate i poznate Bundes lige. Tek poneko bi s vremena na vrijeme u šturim novinskim natpisima spomenuo kako je Holcer prve nogometne korake napravio u niškom Radničkom, te kako je za šest godina igranja u tome klubu od 1961 – 1967. postao i prvi nogometni reprezentativac u cijeloj povijesti tog srbijanskog kluba i prvih 7 od ukupno 52 nastupa u dresu reprezentacije, imao je u Radničkom. I upravo u toj činjenici što je Dragan Holcer 1967. prelaskom iz Radničkog, standardne filijale beogradske Crvene zvezde, prešao 1967. godine u redove Hajduka, leži i glavni razlog srbijanskog otklona spram veličine Holcera. Udario im je tad vruć šamar, koji ih boli do današnjih dana, jer su očekivali da Holcer iz Zvezdinog satelistkog kluba iz Niša, kao i mnogi drugi nogometaši tog kluba, po inerciji stvari krene u pravcu režimskog kluba tajne policije iz Beograda. To se nije ostvarilo i time je Hajdukova tadašnja uprava pod vodstvom Tita Kirigina, uzvratila žestok udarac Zvezdi zbog transfera vratara Vladimira Beare. Njega su 1955. iz Hajduka doveli u Crvenu zvezdu, a mnogo godina poslije tog, tada senzacionalnog prelaska Beare iz Splita u Beograd, bivši trener Zvezde i reprezentacije Jugoslavije Miljan Miljanić je neprestano u havlisavoj maniri pričao srbijanskim novinarima navjerojatnu verziju Bearinog potpisivanja ugovora za beogradski sastav. Miljanić se hvalio pokojnom komentatoru beogradske televizije Vladanku Stojakoviću, također okorjelom zvezdašu, da je savezna Udba kidnapirala Vladimira Bearu i mimo znanja i volje i njega i njegove obitelji, pogotovo članova uprave Hajduka, skrivala ga sve do poslejdnjih sati prijelaznoga roka za igrače podno beogradskog podvožnjaka. Kako je zborio bešćutni Miljanić, stavili su Beari još povez preko očiju da ne zna gdje se nalazi i primorali ga državnim ukazom da potpies za Zvezdu. Eto, Srbi su se tako bavili i otmicama nogometaša kao sredstvom ostvarenja umjetne dominacije u nogometu, što im se u današnje vrijeme kad nemaju pojma u toj igri vraća unatrag, što bi se reklo, sve sa obračunatim kamatama u plaćanju.
I kad je Dragan Holcer preminuo, svi srbijanski mediji su uz dužnu pozornost obilježili tu tužnu vijest koja je potresla posebno starije pratitelje nogometne igre. Niški Radnički i mediji s juga Srbije su posebno naglasili kako je u ranoj mladosti, nesuđeni i talentirani rukometaš Holcer, prve nogometne korake napravio u Nišu, odakle se otisnuo u Hajduk, onda i u Njemačku. Potenciraju i da je Holceru majka navodno Nišlijka, te se tako najprije skrasio u Radničkom 1961. godine. Srpsa laž u maniri najvećeg oca srpskih laži Dobrice Ćosića, tako putuje svijetom. Majka Dragana Holcera je uistinu bila rođen Nišlijka, ali uopće nije bila Srpkinja, što Srbi, naravno, prešućuju. Holcer potječe iz slovensko – austrijsko – talijanske obitelji i krvno nije imao nikakve poveznice sa Srbima. I u industrijskome gradu Nišu, stjecištu mnogo nacija, i onda i sada nisu živjeli, niti danas žive isključivo Srbi i Srpkinje. Dok je Holcer bio živ, Srbi ga, kako već rekoh, nisu nimalo spominjali, a jasno je i zbog čega, jer je otišao iz Niša u smjeru Splita, a ne u Beograd kako su pretpostavljali i očekivali. Tako je uz generaciju Šurjaka, Buljana, Hlevnjaka,
Dragan Ilić