Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu najstarija je umjetnička akademija na tlu Hrvatske, utemeljena kao Kraljevsko zemaljsko obrazovalište za umjetnost i umjetni obrt 1907.g. Nastala je, kao i sve druge umjetničke akademije, iz potrebe prenošenja znanja i vještina na nove generacije umjetnika. Akademije su u Europi nastajale prirodnim procesom od sredine 17. stoljeća zbog praktične potrebe cjelovitijeg obrazovanja budućih umjetnika, a prethodnice su im bile cehovi i atelijeri majstora koje danas zovemo velikim i priznatim umjetnicima. Budući umjetnik bi, znači, prvo šegrtovao kod „majstora“ i tako „ispekao“ umjetnički zanat. Taj prvotni model naobrazbe slijede i umjetničke likovne akademije od svog nastanka pa do danas, pa je tako i zagrebačka Akademija od svog utemeljenja donedavno obrazovala mnoge generacije slikara, kipara, grafičara i likovnih pedagoga (nastavnika). Likovne akademije se temelje na prenošenju znanja i vještina najsposobnijih, najdarovitijih i nedvojbeno ostvarenih umjetnika budućim umjetnicima, studentima umjetnosti. Znajući da su utemeljitelji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu bili izuzetni umjetnici kao Robert Frangeš Mihanović, Rudolf Valdec, Robert Auer, Oton Iveković, Bela Čikos Sesija i Menci Clement Crnčić, razvidno je da je osobita čast postati i biti profesor predavač na ALU Zagreb. Tako je to bilo do devedesetih godina prošlog stoljeća, a onda je slava ALU naglo izgubila svoj sjaj. Kao i uvijek, riba počinje smrdjeti od glave, pa ni Akademija tu ne čini izuzetak. Negativnom selekcijom kadar ALU je u zadnjih 25 godina tako temeljito devastiran, da je na mjesto dekana tom obrnutom logikom prije dvije godine došao – najgori od najgorih, čovjek koji je uspio umjetnost pretvoriti u – parodiju.
Aleksandar Battista Ilić je u vrijeme kada je ALU imala svjetski ugled najbolje likovne Akademije uopće (o čemu sam se kasnije mogla višestruko uvjeriti razgovarajući s umjetnicima i profesorima likovnih struka, visokih škola i Akademija iz različitih zemalja svijeta) također bio student ALU, na odjelu grafike, ako se dobro sjećam, godinu – dvije mlađi od mene po školovanju, dvije godine stariji po datumu rođenja. Nigdje nije javno dostupan podatak na kojem je odjelu taj čovjek uistinu studirao, pa ni ime njegovog mentora, kako je uvriježeno navesti u biografiji akademskog umjetnika. Javno nije dostupan čak niti jedan njegov likovni uradak, osim fotografija i verbalnih opisa njegovih novo-medijskih doigravanja i projekata, dok u medijima (kojima on tako dobro barata) ne postoji niti jedan njegov likovni trag učinjen bar olovkom, perom, tušem, u bilo kojem grafičkom mediju koji bi posvjedočio da se radi o – likovnom umjetniku. Možda je netragom nestalo, izbrisano, uklonjeno? Zašto? Zato jer njegova umjetnička kompetencija ne postoji, jer se ne temelji ni na kakvoj likovnoj kreaciji, zato jer je taj čovjek, uličnim jezikom rečeno – jednostavno zabušant. Nameće se zaključak da njegova karijera koja ga je dovela čak do mjesta dekana ALU počiva na isključivo političkim podobnostima i vezama. Aleksandar Battista Ilić kao student još nije nosio prezime Battista, pa pretpostavljam da je i to projekt koji bi ga trebao učiniti umjetnikom. Štoviše, jedino što o njemu možete naći su veliko prijateljstvo s pokojnim performerom Gotovcem s kojim je zajedno šetao po brdima i „stvorio“ projekt „Weekend Art“ i prethodno, „Egoeast“.
Dakle, dok je u Hrvatskoj kišilo granatama, bombama i ratnim užasima, dok je njegova generacija bez obzira na struku branila svoje domove i domovinu, Ilić se bavio samo vlastitim umjetničkim egom i bio na izletima u šumama i gorama. Od multimedijalca i konceptualca bi se očekivala veća angažiranost u takvim ratnim uvjetima, no u njegovoj biografiji iz 90-tih nećete naći ni traga od rata, ratnih traumi, suosjećanja, kritike, jednostavno ničeg! Ali, naći ćete veliko poštovanje prema Gotovcu, grupnu ritualno-koncepcijsku golotinju u društvu spomenutog performera i njegove tadašnje djevojke, a sada supruge i profesorice na ALU Ivane Keser Battista. Naići ćete također na poziv srpske svjetske zvijezde konceptuale i performansa – Marine Abramović, s kojom surađuje i „performira“ u Dublinu. Treba li napomenuti da je Ilić u jeku krvave srpske agresije na Hrvatsku bio na drugom kraju svijeta, u Americi? Jasno, tamo je osmišljavao koncepte svojih budućih performansa dok je ovdje njegova generacija ginula.
Ukočeni i šutljivi mladić kojeg sam kao studentica rijetko viđala na hodnicima Akademije , čijih likovnih radova nema ni u tragovima, a koji me je uvijek svojom nekomunikativnošću i krutošću nekako podsjećao na ikonu, danas je na čelu potpuno upropaštene, a nekad neprocjenjivo vrijedne institucije ALU na kojoj upravo on predaje svoja “likovna” znanja koja je prikupio družeći se s Gotovcem i Abramovićkom. Kada pogledam današnja imena predavača profesora i usporedim ih sa onima koji su predavali osamdesetih (Nikola Koydl, Josip Biffel, Đuro Seder, Ferdinand Kulmer, Nikola Reiser, Vasilije Jordan, Dalibor Parać i mnogi drugi), očito je da je ova institucija koja je nekad bila prestižna na području čitave bivše Jugoslavije, a svjetskoga glasa po kvaliteti obrazovanja mladog umjetničkog kadra, danas namjerno razorena i uništena do temelja. Na likovnoj Akademiji u Zagrebu danas prevladavaju „profesori“ koji se većinom bave novim medijima, čak i ako nominalno predaju slikarstvo, crtanje ili kiparstvo, a za koje pouzdano znam da ni onim „starima“ nisu ovladali, a na čelu im je najgori od najgorih – dekan Aleksandar Battista Ilić.
Jesmo li svjesni koliko je štetno i pogubno proizvoditi mlade naraštaje likovnih umjetnika koje obrazuju kadrovi koji sami nemaju pojma o likovnosti? Ili, bolje rečeno, što mladi studenti umjetnosti mogu naučiti od profesorskog kadra kojemu je na čelu likovni ignorant Ilić? Ako se u međuvremenu Akademija likovnih umjetnosti pretvorila u Akademiju novih medija, konceptuale i performansa, zbog čega joj nisu promijenili ime? Zašto Ilić i ekipa zauzimaju Akademiju likovnih umjetnosti i otimaju je likovnim umjetnicima? Čovjek koji govori o „proizvodnji vizualnih djela“ kao da se radi o industriji i bez problema u ime ALU sklapa ugovor s Radmanovom HRT o suradnji mogao bi uskoro doći i na ideju promijeniti ime Akademije likovnih umjetnosti u Akademiju proizvodnje vizualne industrije, zašto ne?
Slično pitanje bi mogli postaviti i za udrugu HDLU (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika), no odgovor na to pitanje kao i podrobniji osvrt na današnji profesorski kadar Akademije slijedi u nastavku. Za sada je dovoljno napomenuti da dvojica predavača, docent Neven Bilić i asistent Ivan Fijolić (inače veliki štovatelj NOB-a) nisu u stanju napraviti nikakvu skulpturu po pravilima struke, kao što je viđeno na natječaju za Tuđmanov spomenik. Što, dakle, možemo očekivati od slijedećih naraštaja likovnih umjetnika ako ih obrazuju likovno nepismeni predavači, a čitavo to bjesomučno kolo vodi performerski guru Ilić?! Na kraju je važno reći da ovi „ultrasuvremeni profesori“ nisu imuni na praktičnu stranu života – jer kandidate nakon prijemnih ispita pozivaju na individualne „konzultacije“ u kojima se ispostavlja da je cijena upisa brucoša na ALU 10.000 eura. To je valjda njihova konceptualna i socijalna osjetljivost u performansu u kojem se poigravaju sa hrvatskom kulturom i zakonom.
Ingrid Runtić, akademska slikarica (studirala slikarstvo na ALU 1986-90)
https://www.facebook.com/AtelierRuntic
Vezani članci:
http://hop-portal.com/tko-je-autor-potpuno-promasenog-spomenika-tudmana-u-kninu/
