Ovo mi je danas oko podneva, pred tri svjedoka, u jednome kafiću, u centru Zagreba, rekao otac predsjednika SDP-a i premijara Zorana Milanovića – Stipe Milanović!
Oko podneva sam došao kod prijatelja, u njegov novi lokal, u najužem centru Zagreba. Sjedili smo za stolom s još dvije osobe (čiji je identitet poznat policiji), kada nam je pristupio stariji gospodin, u godinama. Prišao mi je i pružao ruku te rekao: “Ja sam Stipe…” I ja sam pristojno uzvratio: “Ja sam Velimir, poštovanje…” Čovjek je odmah nastavio čudnim tonom: “Ti mene ne poznaješ, ali znaš sve o meni!” Nije mi bilo jasno je li on samo uvrijeđen zato što ga nisam prepoznao ili se radi o nečemu drugom. No, ubrzo je sve postalo jasno: “Ja sam Stipe Milanović, o mojim sinovima pričaš gluposti u emisijama!” Na to sam mu odgovorio da se ne radi o “glupostima” i da su njegovi sinovi ti koji rade gluposti. Uzrujani čovjek iskreno se nadovezao: “Rekao sam Kreši da tebe i Malića treba dati prebiti na mrtvo, ali mi je on rekao ne sad, jer bi to loše odjeknulo, s obzirom da se radi o medijskim osobama!” Uslijedilo je još nekoliko uvreda na račun kolege Gordana Malića i njegova brata, spominjalo se i Karamarka i Milanovićeve pretke koji su se kao partizani borili na Sutjesci, a upečatljiv je bio još jedan dio: “Kada dobijemo izbore, uzet ćemo ti Bujicu, neće te više biti na televiziji!” Ja sam mu samo rekao da kada izgube izbore – njegovi bi sinovi mogli završiti u Remetincu.
Vlasnik lokala u kojem se dogodio susret i ispred kojeg je izrečena prijetnja, rekao mi je da Stipe Milanović u zadnje vrijeme tamo često svraća i svađa se s konobarima. Jednog mladog Hercegovca čak je vrijeđao riječima “što ima tu tražiti” i da je “njegova domovina Hercegovina, a ne Hrvatska”! Mladić mu navodno, nije ostao dužan i rekao mu je da se on poput njegova sina, ne školuje u Bruxellesu, nego u Zagrebu… S obzirom da mi se žurilo na ručak s prijateljima, s vlasnikom lokala samo sam kratko prokomentirao riječi Stipe Milanovića… Rekao mi je da ovaj “nije baš sav svoj” i da je to “poznata stvar” te da je najbolje sve pustiti na miru… Ja sam ipak nešto kasnije iz auta nazvao kolegu Gordana Malića. Malić mi je rekao da se Stipin sin Krešimir Milanović druži s nekim opakim ljudima i da je ipak najpametnije cijelu stvar prijaviti policiji. Podsjetili smo se na emisiju u kojoj je ne tako davno, gostovao i otkrio veze Krešimira Milanovića s ljudima bliskim krim-miljeu. Govorilo se tu i o prljavim poslovima prve obitelji, kaznenim prijavama koje stoje u ladicama, o dužnosnicama koje su zbog Krešimira Milanovića dobile otkaz u Poreznoj upravi, policiji koja ne smije postupati protiv premijerova brata, Slavku Liniću koji je zbog njega morao otići…
Bilo je i nekih drugih – lijevo orijentiranih kolega, koje sam nazvao ovo popodne da ih pitam za Stipu Milanovića. Većina njih rekla mi je da “nije čist”. Denis Kuljiš čak je rekao da je riječ o “kliničkom slučaju” i spominjao neke “nasljedne bolesti”… Međutim, svi su se ipak složili u jednome: ako je s Krešom Milanovićem pričao o premlaćivanju na mrtvo Malića i mene – onda to svakako treba prijaviti policiji. Pa ako je uistinu lud, neka kažu da je lud i luđaka nek’ sklone s ulice (onog iz Banskih dvora sklonit će i onako birači), a ako nije lud – onda neka odgovara za prijetnju.
Na kraju, nazvao sam i odvjetnika Vladimira Terešaka. Savjetovao mi je da svakako odem na policiju i sve prijavim, što sam i učinio. Ali pazite kako! Prvo sam otišao u Heinzelovu. Na porti sam predao osobnu i kada sam rekao da želim prijaviti prijetnju i o kome se radi – policijski službenik nekome je telefonirao i priopćio mi: “Trebate otići u Maksimir, nemamo ovdje danas ljudi za to!” Otišao sam u policiju u Petrovoj (Maksimir). Tamo su mi opet uzeli osobnu, zapisali me, pitali tko mi je prijetio i rekli da pričekam. Policajac sa ulaza telefonirao je desetak minuta. Izlazio je unutra – van. Nakon toga je rekao da nemaju dovoljno ljudi, jer je bila neka provala i da bi sve moglo potrajati. Rekao sam da ću ipak pričekati. Ubrzo je došla jedna mlađa dama u plavoj uniformi i pitala me: “Tko vas je poslao kod nas?” Rekao sam: “Heinzelova…” Ona se nasmijala i rekla: “Otiđite na Strossmayerov trg!” Pokupio sam se i otišao. Dok sam izlazio s parkinga, policajac s porte izašao je van i opet nekome telefonirao te gledao kako odlazim… Na Strossmayerov trg došao sam u 18:00 sati. Opet sam predao osobnu i rekao im za prijetnju. Kada sam otkrio tko mi je prijetio, policajac na porti pitao me imam li svjedoke i gdje su mi dokazi! Rekao sam mu da bih ipak o tome razgovarao sa službenikom koji će sastaviti zapisnik i da želim podnijeti Kaznenu prijavu. Čekao sam još pola sata. Nakon toga se napokon pojavio policijski službenik, čije ime iz korektnosti ne želim javno iznositi. Trudio se biti profesionalan, iako su ga svako malo na mobitel i fiksni telefon nazivali “nadređeni”. Izlazio je iz sobe i konzultirao se… Nakon sat i nešto sastavili smo zapisnik i Kaznenu prijavu. Tražio sam kopiju, međutim, rečeno mi je da je ne mogu dobiti. Nakon toga sam tražio da mi daju barem potvrdu o zaprimljenoj prijavi, na što su mi rekli da trebam biljege od 20 kuna. A biljege nisam imao gdje kupiti jer je već prošlo 20:00 sati i subota je na večer… Tražili su me i da potpišem nekakvu “Izjavu o tajnosti izvida” kojom bih se obvezao da o svemu ovome ne smijem javno govoriti. Naravno, rekao sam im da to ne dolazi u obzir. Nakon višekratnog odbijanja i još jedne “telefonske konzultacije” s “nadređenima”, pristali su na papir napisati: “ODBIO POTPISATI”.
Sve ovo objavio sam, jer shvaćam da je javna objava cijelog slučaja moja najbolja obrana. Ako se bilo što dogodi kolegi Gordanu Maliću ili mojoj malenkosti – da znaju ljudi od kuda vjetar puše… U ponedjeljak će i odvjetnik Vladimir Terešak podnijeti u moje ime Kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu. Vjerujem da će policija korektno i profesionalno obaviti svoj posao – ako ne prije, onda za mjesec dana…
Velimir Bujanec, urednik Bujice
izvor fb
