Svastika je još jednom postala gradska tema. Ovaj put za to nisu odgovorni predstavnici navijačke frakcije, nego skupina umjetnika u organizaciji AAA. Za razliku od hortikulturno oblikovanog znaka na travnatom terenu Poljuda, uperenog protiv HNS –a, umjetnici su, namjerno i semantički nimalo šeprtljavo, iskoristili ovaj dekorativni element dvojako: kao drevni simbol i kao simboličku inačicu suvremene kronike svjetskog nasilja, čekajući da se lokalne „kulturne“ vlasti uhvate na udicu denotacijske simplifikacije. A one su, gonetajući konceptualnu jezgru otpora umjetnika sustavu poremećenih vrijednosti, uznemireni znakom i poučeni iskustvom s Poljuda, kako se moglo i predvidjeti, zagrizli ješku. Iako efikasno sredstvo univerzalnoga iritiranja, svastika je, u stvari, banalan izvor umjetničke komunikacije, koji bi jedva mogao pobuditi veće zanimanje i u soboslikara amatera. Svastika, famozno U, urlanje za dom spremni, crvena zvijezda petokraka, znaci su političke užarenosti, ali i čuvari naše epske nemuštosti i atavističke zadrtosti, s pomoću kojih se gdjekad uzmaže doći do muze.
U toj plakatnoj banalnosti znaka lokalna vlast je prepoznala, ispravno, kritičku primjedbu protiv svoje apsolutno oskudne skrbi za umjetnost i kulturu. Taj stav umjetnika dodatno je, na samom otvorenju, potkrijepio Milan Brkić, skokom na kartonsku kutiju. Samo što ova nije bila Warholova Brillo, nego najobičnija kutija na kojoj je pisalo – Muzej grada. Skok je izveden maestralano i odmah polučio početni uspjeh. Potom je, nedavno rehabilitirana umirovljenica Narcisa Bolšec Ferri, odnedavno na čelu Muzeja grada, kutiju pred očima javnosti uzela energično, kao da nije u prirodnom dobu drijemeža te poručila, ne baš trijezno, okupljenoj kulturnoj svjetini – poput Louisa XIV – Kutija, to sam ja! Izjava je bila, kako ime kaže, narcisoidan i performativni iskaz gnjeva, nakon čega je izložba – zatvorena. Ta vrsta identifikacije s praznom kutijom ili Muzejom, svejedno, izgledala je kao naravni dio izvedbe, ali ne umjetnika, nego vlasti. Kasnije smo od gradonačelnika saznali, u udarnom terminu večernjih vijesti, da vlast ne benda drevne simbole i da je je svastika neprihvatljiva u svim kulturološkim oblicima. Drugim riječima, da je ravnateljica kulturni posrednik ideje da vlast prirodno podupire nepomičnu i krotku umjetnost, a to nije ona koja brine o stvarima života, nego samo o interesima vlasti.
Međutim, više i od svastike, taštog je gradonačelnika napose zasmetao plakat izložbe AAA, o čemu nije rečeno ni slovo u izjavi pokrića, na kojemu je trijumfalistički prikazan u društvu nastrijeljena hippopotama, s puškom u ruci. Jer je valjda prepoznata sirovost njegovih dosadašnjih kulturnih dometa i finacijske inovativnosti, kojom je eliminirao strukovni ceh i umjetnike odlučio čvrsto držati u rezervatu, na uzdi, te im, samo ako pisnu opozicijski, dati koju po gubici, što se s Huluom i dogodilo. Kultura je (pre)dana na upravljanje partijskim sekretarima i višim pravnim savjetnicima koji iz stajski toplih ureda pišu strategije bez imalo humanističkog šlifa, a potpore dodjeljuju samo onima koji, ne samo da nisu odvažno neposlušni i kritični, nego su isključivo servilni i uplašeni tvrdoseri koji zajednički čuče s njima u krugu povjerenja.
Umjetnost i kultura bi trebala, po svojoj naravi, odolijevati neslobodi i napasti da zamre u obamrlosti komotnih pojednostavljenja, čak i kada je u pitanju svastika, jer ona je u ovom slučaju pomogla djelatnom upozorenju da su stvarni poklonici svastika upravo oni koji preferiraju performativnu nedjelotvornost pjesnika, da bi onda tu i takvu umjetnost zatvarali i, u konačnici, poput nacista, proglasili – izopačenom. Stoga, ma što tko neupućen mislio o tomu, svastika ovdje trpno afirmira slobodu, a ne nasilnu gestu. Ona samo vreba nasilnike aktualne vlasti spretno sačinjenom mrežom značenja.
sc. Dalibor Lovrić
