Petnaesta obljetnica lažnog srbijanskog političkog zaokreta od 5.10. 2000. godine

U ponedjeljak je bio peti listopada 2015. godine i točno petanest godina od samo prividnih i umjetnih političkih promjena nagovještenih početkom jeseni 2000. godine kad su Srbi nakon masovnih uličnih prosvjeda primorali diktatora i fašistu Slobodana Miloševića da odstupi s vlasti. I mnogi su u Srbiji i izvan njezinih granica naivno tada pomislili kako su se Srbi dozvali pameti i riješili se okrenuti normalnom životu nakon serije teških i zasluženih vojnih i političkih poraza tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. No, srž svega bila je u održanju,Srbima tako bliske i prisne samoobmane i pokušaja zavaravanja  vanjskog svijeta da će samo smjenom Miloševića zamazati oči i začepiti uši ostatku civilizacije cementiranjem ratnih osvajanja u Bosni i Hercegovini i tako kapitalizirati Miloševićevu političku ostavštinu. Nikad Srbi ne bi ni došli do pomisli svrgnuti s vlasti Miloševića i njegove pomagače u vidu Šešelja i inih ratnih zločinaca, ubojica i koljača tipa Karadžića i Mladića da su kojim čudom uspjeli dobiti rat i međunarodno priznanje proširenjem granica Srbije. Zato su i krenuli u rat i zato su i slijedili Miloševića. Da im se ponudio bilo tko drugi umjesto njega s istom idejom, Srbi bi, nedvojbeno, listom išli slijepo za bilo kojim drugim liderom. Nije se serijom ratnih poraza Srbima ulila voda u uši zbog osjećaja neke sramote, grizodušja zbog zla što su ga nanijeli nedužnim i nevinim susjedima preko Drine i Dunava, niti su do današnjeg dana osjetili bilo kakvu potrebu preispitati svoju zaturenu svijest i savjest u povodu ratnih zbivanja. Retorika dvoličnih i pokvarenih srbijanskih političara, kao i SANU-a, crkve i svih klasa, staleža i slojeva društva ostala je ista kao i u ratno vrijeme. I dalje Srbi vjeruju u mit što su ga ratnom propagandom sami proizveli da su svi drugi krivi za rat, samo su oni jedine žrtve. S takvim pokličem su i krenuli u boj, s takvim geslom laprdaju o svojoj lažnoj žrtvi i dva desetljeća nakon izgubljenog boja.

Upravo radi takvog krajnje nepoštenog i neiskrenog srbijanskog sučeljavanja s uzrocima i posljedicama rata, dolazi i do današnjih svakodnevnih usijanja na relaciji Srba sa susjedima, nevisno od toga je li u pitanju Hrvatska, Bosna i Hercegovina ili Kosovo. Ne zaboravimo još i sedmodnevnu srbijansku vojnu agresiju i na Sloveniju kojom su navijestili seriju potonjih ratnih pohoda. Srbija ni petnaest godina nakon zbacivanja s trona Miloševića, toga čovjeka ne kvalificira pojmom ratnoga zločinca, masovnog ubojice, fašista i rasista, što je on prije svega ostalog u dubini svoga pomračenog uma prvenstveno i bio. Dapače, Srbi ga u najvećem broju okrivljuju samo zato što im nije ispunio velikosrpske snove i što nije napravio Veliku Srbiju koju su skupa sa svojim voždom sanjali, ali je nisu dosanjali na javi. Kad su ga Srbi smijenili na svenarodnim demonstracijama, jer nije htio priznati izborni poraz protiv oporbene koalicije i protukandidata Vojislava Koštunice, glavna parola u izbornoj kampanji bila je optužba ujedinjenih 19 stranaka oporbe da je izgubio ratove. I među pola milijuna srbijanskih prosvjednika na demonstarcijama su kolovođe bili  ratnim porazom razočarani i očajni krvožedni i masnobradi četnici s kamom u zubima, a crnom zastavom s mrtvačkom glavom i znamenjima Velike Srbije. Oni su tog petoga listopada 2000. samo tražili novog kalifa umjeto staroga kalifa, ne bi li im uslišio snove o nebeskome carstvu. Samo radi toga su i potegli i iz sela i gradova da ga sruše i ni zbog čega drugog.Nitko mu od Srba nipošto nije spočitavao krivnju što je te ratove otpočeo. To su svi Srbi smatrali posve normalnim, čak su zločinca Miloševića znali povremeno optuživati i za izdaju srpskih nacionalnih interesa, kad je pritisnut vojnim uredovanjem NATO snaga na Kosovu 1999. godine sa svojim kolalicijskim partnerima Šešeljem i Draškovićem potpisao Kumanovski sporazum, a onda tek na bezuvjetni nagovor finskoga diplomata Martija Ahtisarija, obznanio i kraj rata. I još jednom je Srbija snagom volje svoga tadašnjeg tiranina, čija je vjerna kopija sadašnji srbijanski despot Aleksandar Vučić, očiti vojni i diplomatski poraz medijskom manipulacijom i prevarom vlastitom građanstvu predstavila kao tobožnju pobjedu nad cijelim NATO paktom.

I u srbijanskome društvu koje za petnaest godina nije uspjelo pronaći nove i svježe političke snage, na površinu su ponovno isplivali oni što su samo privremeno ustuknuli petoga listopada 2000. godine, kad su prepustili kormilo nedorečenim i lažnim demokratama i liberalima. Oni i dok su vladali Srbijom od konca jeseni 2000. do proljeća 2012. godine nisu uspjevali izaći na kraj s konzerviranim policijskim i vojnim elementima iz Miloševićeve i Šešelje epohe, jednako tako nazočnim i u tužiteljstvu i sudstvu, cijeloj državnoj upravi, a nadasve u medijima. Tako su i sotonizirali kasnije ubijenog Zorana Đinđića, jednog od onih što je tijekom rata iz prikrajka, verbalno podupirao Veliku Srbiju, pa kad je skužio da od toga nema ništa, onda se poslije dolaska na vlast pokušao obračunati i s njima i sa vlastitom nemirnom savjesti. I ubijen je jer je redom želio isporučiti u kratkome roku sve one što su bili na haškim optužnicama. Nisu mu, naravno, oprostili što se u jednom trenutku odmetnuo iz njihovog dotadašnjeg zajedničkog društva i pokušao se osobno oprati pred licem svijeta. Jer, u svome ludilu Srbi su vjerovali da je bit problema u tome što zlikovac Milošević, navodno, svijetu nije na pravi način uspio objasniti problem “ugroženih” Srba, te su tako zaluđeni i opijeni samoljubljem i fascinirani samim sobom, pomislili da je nemušti salonski četnik Koštunica,  tek kao podvrsta uglađenog i maskiranog Šešelja u fraku, prikladan lik za takvu vrstu igrokaza pred Zapadom. I prevarili su se Srbi kao i uvijek i pokušavajući da nadlukave druge, nadlukavili su sami sebe.  Današnji poglavica srbijanskog plemena Aleksandar Vučić vrlo jasno i otvoreno je grozno zborio o skupštinskom prijedlogu političke lustracije svih srbijanskih dužnosnika tijekom devedesetih, u koje je spadao i sam kao ratni ministar informiranja koncentracijske vlade Miloševića, Šešelja i Draškovića iz 1999. godine, premda je na tu dužnost stupio još 1997. godine. Tada je sa skupštinske govornice ideju zastupnika nove vlasti Nenada Čanka i njegove LSV ( Lige socijaldemokrata Vojvodine) ocijenio vrlo slikovito “pokušajem vješanja na bandere”. Zakon o lustraciji što je u cijelom civiliziranom svijetu proveden nakon sustavnih političkih i ekonomskih promjena, u Srbiji nikad nije zaživio. Vučić je lustraciju nazivao “banderisanjem ljudi” i sa takvim nakaradnim gledištem i u to vrijeme 2001. i 2002. imao je većinu Srba na svojoj strani. Onda su Čanak i izvanparlamentarni GSS ( Građanski savez Srbije ), odustali od toga prijedloga. Provedbom tog zakona svim današnjim vladajućim političarima u Srbiji bilo bi doživotno zabranjeno valjenje politikom radi njihovih nedjela iz zločinačke prošlosti.

I kad je nedugo zatim likvidiran Đinđić u ožujku 2003. uz jasnu spregu i iste  političke Šešelja, Nikolića i Vučića s atentatorima, nestalo je i posljednje zrno nade da se Srbi ikada žele suočiti sa vlastitom odogvornošću za svo zlo što su ga počinili tijekom rata. I danas kao rog za svijeću prodaju praznu i pustu priču o građanskom ratu, samo što tu kvarljivu robu nema tko kupiti na tržištu ponude i tražnje robe u politici. Ali, to ih ne sprječava u nastavku širenja bezumlja. I njihov je prethodnik na srbijanskom tronu Boris Tadić, baš u onako mirotvornoj i demokratskoj maniri lažnog Europejca, srpske koncentracijske logore, nazivao sabirnim centrima. Vjerojatno je želio sugerirati kako su Srbi u tim “sabirnim centrima” velikodušno i darežljivo skrbili o tisućama uhićenih hrvatskih i bošnjačkih vojnika i civila, da neupućeni i zalutali može shvatiti to kao srpsku humanitarnu ustanovu. Što tek reći o Tadićevom kazivanju za pripremana, planirana i organizirana masovna kaznena djela genocida diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Njih taj tobože zamišljeni i zabrinuti srpski intelektualac, naziva tek pokoljima ili masakrima. Naravno, bez poimenične odrednice tko je koljač, a tko je zaklan, tako da neki stranac, putnik namjernik može pojmiti da se radi i o neimenovanim Eskimima ili Marsovcima, a ne o ljudima s imenom i prezimenom, nacijom, vjerom i državom odakle dolaze. Uobičajeno je za srpske samozvane mudrace da rabe višak stranih riječi kako bi ostavili što jači dojam načitanog i prosvijećenog pred običnim pukom. Kad Tadić izgovori riječ masakr, to u ušima prosječnog Srbina zvuči tako otmjenije jer im je posve nerazumljivo i tako još više primitivna stoka vjeruje da ih predvodi utoliko još pametniji čovjek jer nisu u stanju shvatiti svaku njegovu riječ. Ovu je crtu srbijanskog mentaliteta koristio i učitelj i uzor svih današnjih srbijanskih vlastodržaca Slobodan Milošević. Kad je želio Srbima kazati nešto neprijatno, onda je rabio riječ o implementaciji mirovnoga sporazuma. Da je rekao da je posrijedi primjena sporazuma i poslovično neuki i slabo obrazovani gedžanski Srbin odmah bi razumio da mu ne kani priopćiti nešto povoljno po Srbe. Akrobacijom riječi taj je izaslanik sotone na Zemlji želio biti prijazan prema svojim obožavateljima i ugoditi njihovim prostodušnim porivima. Dok nije krenuo u ratna haranja, pustošenja, pljačkanja i ubijanja hrvatskog pučanstva, ratni zločinac i agresor na Hrvatsku i BiH Slobodan Milošević je u mirnodopsko vrijeme osamdesetih godina prošlog stoljeća u Srbiji paradirao nerazumljivim i nejasnim stranim riječima. Kao višekratni kompleksaš želio je time dodatno naznačiti svoju umišljenu veličinu. Srednjovječni i stariji Srbi i sad pamte njegove besmislene riječi kao što su “minimizacija i maksimizacija društva”, “dinamizacija i atomizacija sistema” i tome slične gluposti i budalaštine s ciljem opsjenjivanja nepismenog i neukog srbijanskog čovjeka. U miru Miloševiću nije bilo važno što je njegov izričaj nejasan Srbima. Ali, kad je riješio krenuti u rat, poslužio se jasnim porukama, tako razgovjetnim oku i uhu Srbina, kao što su bile parole:”Ovaj narod nitko ne smije da bije,” ili “Ako ne znamo da radimo, znamo barem da se bijemo.” Ishod rata je pokazao da se Srbi ne znaju ni tući, kako je vjerovao Milošević. O tome da Srbi ne znaju raditi, neprijeporno nije dvojio ni ratni srbijanski vožd.Tek danas je dvoznamenkast postotak visokoobrazovanih ljudi u Srbiji, a u vrijeme ovih Miloševićevih umotvorina ta brojka je bila i upola manja. Lako je onda gospodariti tako zaostalim i primitivnim narodom.

To odlično zna i Aleksandar Vučić, vjerni učenik svih naprijed pobrojanih srbijanskih vladara, od Miloševića, preko Draškovića, Đinđića, Koštunice, Tadića, naravno sve do njegovih osobnih “idola pećine”, kako bi metaforično filozof Platon dočarao političku idolatriju još u Starih Grka prije dva tisućljeća. Nisu Srbi puno odmakli od razine Helena od prije dvije tisuće godina. I dalje ne misle vlastitom glavom, nego glavom ustoličenoga svemoćnoga gospodara i takve, znakovito je vole birati radije nego one normalne. Zato je iole normalnom i razumnom Srbinu gotovo nemoguće prodrijeti u vrh političkog života, jer je nepremostiva zapreka svakom uravnoteženom čovjeku u Srbiji odbijanje jedino društveno ponuđenog koncepta velikosrpskog plana i programa. Za neki drugi državni projakt Srbi istrajno i tvrdgoglavno ne žele niti čuti. Velikosrpstvo je stožerna odrednica srpske politike i tko to u startu ne prihvaća, istog trenutka biva eliminiran iz političke trke. I zato su na vlasti u Srbiji redovito ljudi s druge strane zdravog razuma. U jednoj posve neslobodnoj zemlji pod paskom raznih policijskih i vojnih sigurnosnih službi, ne može ni teoretski u prvi plan izbiti nitko tko ne ispunjava gore spomenuti prvi uvjet bavljenja politikom u Srbiji. I zato je odavno postalo jasno svim ljudima izvan granica Srbije da nije nikakvo čudo što sad Vučić zagovara stvaranje nove, njemu podobne koalicije koju bi tvorili Boris Tadić, Čedomir Jovanović i Nenad Čanak. Prvi je, kako je naglašeno u ratovima bio salonski velikosrbin, a Jovanović i Čanak, kao što sam pisao i ranije ratovali su u srpski osvajačkim postrojbama na vukovarkoj fronti 1991. godine. Jovanović je bio Šešeljev dragovoljac, a Čanak kao indendant dio srbizirane takozvane JNA vojske. I što na koncu strane zemlje mogu očekivati od Srbije, države i naroda u kome ni na pomolu nije pojava lika kao što je bio njemački kancelar Willy Brandt. Još manje je mlađim naraštajima usporedba s praškim studentom Janom Palahom. Srbijanski studenti pišu srceparajuća pisma hrvatskom veleposlaniku u Beogradu na obilježavanje dvadesete obljetnice hrvatske oslobodilačke vojnoredarstvene akcije Oluja. I u tome je i najveće gnojno tkivo srpskog društva. Klicu mržnje i sjeme zla posijale su davno opisane starije generacije političara i predvodnika srpskog naroda, uključujući SPC i SANU. Mladi su stasali na sustavnom upijanju i prihvaćanju laži, mitova, legendi prenošenih i kroz školu kao i kroz kućni odgoj. I onda nije ni čudo da su tako sazdane obmane i zablude srpski kamen temeljac za produžetak rata drugim sredstvima, konkretno kroz fazu Memoranduma 2. I u tom ponovnom sijanju zle krvi što svakodnevno čine Nikolić i Vučić je i najveća tragedija Srbije i njenih građana koji slijede takvu politiku, poglavito srpski studenti koji svojim razmišljanjima jasno govore da sutrašnjica Srba nije nimalo bolja od nevesele današnjice.

Dragan Ilić