Komentar na naš tekst;
Najveća vrijednost u životu spomenute Narcise je njeno drugo prezime Ferri – što ju je u Istri vodilo k uspjehu. Postala je “kadar”! Ovo bi lako mogli potvrditi u Istri, a točnije u Umagu. Nikakvih posebnih stručnih ili znanstvenih potvrda ona nema! Dio je udbaške strukture koja je pod “ugroženi i šikanirani ljudi”, zapošljavala uglavnom ili – samo Srbe , i to u kulturi, muzej i slično – odnosno legitimirala etnička uhljebljenja.
Dovoljno je pogledati diplome na ćirilici koje je sakupila u ladici za dokumentaciju zaposlenih u muzeju.
Neke “diplome” ne pokrivaju zanimanje kustos i druge muzejske djelatnosti. Da stvar bude zabetonirana, nitko nije zaposlen preko natječaja, nikada nitko nije vidio natječaje, a to traje barem dvadeset godina, i prije nego li je Narcisa došla, selekcija je počela -po nekom tumačenju, nekog starog zakona, ako je u /sličnim/ ustanovama manje od četiri zaposlena, ne treba natječaj, nego se mjesta popunjavaju dogovorom zaposlenih.
Navedeno treba sagledati i u svjetlu talijanskog, u Umagu dominantne kulturne politike – kultura je bitna za identitet, odnosno, kulturne institucije su inženjering u tom “stvaranju”.
Gospođa, koju još od davnine pamte kao sponzorušu u Grupi 220 – valjda je već tada nastojala “uznemiravala malograđanski mentalitet”, uglavnom je za svog mandata u umaškom muzeju kopala je tamo gdje je nekad kopano pa se nije moglo pogriješiti. Zatim, pun je uspjeh doživjela sa svojom “Sepomajom”, “naselje okruženo vilama rustikama sjeverno od Umaga”, kako je ona tvrdila – pa su se preko ljeta uveličavale te tvrdnje prizorima za turiste, na temu mode i hrane u Sepomaji. A onda je “neki drugi klega” objavio znanstveni rad u kojemu je argumentirao da se naziv sepomaja prije svega može odnositi na sedam močvara, “lagune” između Umaga i Savudrije.
Nezaboravna su i sudjelovanja Umaga na godišnjim venecijskim svečanostima, u slavu Mletačke republike i “vjenčanja Prejasne i mora”, u organizaciji umaškog muzeja! Grb grada Umaga sadrži i mletačkog lava .
Nakon što je muzej ostavila direktorsko mjesto izvjesnoj polupismenoj Biljani, proganjana i šikanirana u Zadru – nisu joj dali posla samo zato jer je diplomirala u Beogradu (ako je to diploma a ne svjedodžba)i jer je Srpkinja, amjesto glavnog kustosa nekoj , ni manje ni više, zaposlenoj u umaškom muzeju neposredno po izlasku iz autobusa s relacije Beograd – Umag – ta još ne može savladati ni ijekavicu. Sve je to već klasična priča povezanosti kroz SDP i rješavanja kadrova kao za SKJ.
Na mjestu ravnateljice Konzervatorskog odijela u Puli zamijenila je dugogodišnjeg kandidata “ministra Biškupića” (ogledalo Ive Sanadera u kulturi), Ivana Matejčića, nakon neoprostivih političkih pogrešaka u Istri (“mletačka kultura u Istri” i uvođenje Zakona talijanskih regija u svezi zaštite talijanske kulture a posebno mletačkih spomenika, umjesto “hrvatske kulture mletačkog razdoblja”, pa obnova (restauracija) fresaka u crkvi Sv Petra kod sela Sorbari iznad Buja, što je prepušteno talijanskim konzervatorima, koji su, usput, sa zidom sravnali brojne glagoljaške zapise koje je opisao Branko Fučić – jer ih nisu prepoznali kao spomenike kulture već crtarije.
Nikakvog učinka Narcisa nije pokazala, a u jeziku se nije oslobodila ni kajkavskoga narječja, osim ako zine na talijanskome.
Jasno, u potpuno zapuštenoj umaškoj kulturi za socijalizma (Zajednica Talijana je mogla zadovoljavati potrebe svih građana), prilika je dana udbaškoj liniji. Tako je izvjesna gđa Fanuko (da sada ne zamaramo, ali usput, čija je majka nakon pada Rankovića dala djeci za zadaću, temu: Drug Aleksandar Ranković, naš prijatelj i graditelj Jugoslavije) – “podigla iz pepela” knjižnicu i čitaonicu, zaposlivši samo sebi slične kadrove (a zatim dobila posao na riječkom sveučilištu bez ikakvih očekivanih znanstvenih potvrda. dok je za muzej ta prilika dana provjerenoj Narcisi. Ili oni, naši, ili neka sve propada i dalje! (tu su IDS i SDP jednaki!)
Narcisa je otišla u prijevremenu mirovinu prije tri godine. Ako bismo sugerirali i nešto za budućnost, valja napomenuti da je ovaj kraj, Bujština, točnije Novigrad, dao veliki doprinos muzejsko-galerijskoj djelatnosti u liku i djelu Jelice Ziherl, koja je kao ravnateljica Moderne galerije u Rijeci organizirala kao “event” u toj galeriji, spaljivanje hrvatskoga barjaka. Jelica je pak nećakinja najpoznatijeg jugoslavenskog filozofa staljinističke orijentacije (teorija odraza…) … Ma ljudi moji, ne dajte ništa kontra Splita!
pismo čitatelja Lucijan Kinik
poveznica
