Davnašnja analiza londonskoga ekonomskog magazina “The Economist” iz temelja je prodrmala srbijansku javnost. Premda su Englezi još 1995. na temelju sveobuhvatnoga istraživanja došli do preciznih zaključaka, Srbi su to u svome prepoznatljivom stilu odbacili kao sastavni dio svjetske zavjere protiv “nebeskog” naroda. Bili su krajnje iznenađeni i uvrijeđeni kada su Englezi po prosječnoj razini obrazovanosti srbijanskog novinara svrstali u rang poslenika javne riječi iz Azerbajdžana, Armenije i Albanije. Te su zemlje skupa sa Srbijom završile na diobi četiri posljednje pozicije u generalnom poretku svih europskih zemalja. Nije se situacija bitno popravila ni dvadeset godina nakon tog, po Srbe, bolnog engleskog otkrića. Unatoč donesenom zakonu o korjenitim promjenama u statusu novinarske profesije, poslodavci u Srbiji i dalje tjeraju po svome, ignorirajući novi zakon u Srbiji po kojem se novinarstvom ne može profesionalno baviti osoba bez završenoga fakulteta, ili barem visoke ili više strukovne škole. Tako srbijanskim medijima i dalje defiliraju vječiti srednjoškolci, ali zato davno postavljeni kao sateliti političkih stranaka i savršeni izvršitelji njihovih naloga u političkoj promidžbi. Zato nitko od direktora i urednika, kako tiskovina, tako i radijskih i TV postaja i ne pomišlja tim ljudima dati otkaz. Za to vrijeme cijela vojska svršenih visokoškolaca s diplomama novinarskog fakulteta sjedi doma bez posla. Jasno, nisu politički etablirani, a to im je uvjet bez kojega nemaju pristupa novinarstvu i u naopakom sistemu vrijednosti nemaju ono što je u Srbiji bitnije od fakultetske diplome. To je, dakako, politička podobnost, dobro poznata još iz vremena komunističkoga jednoumlja, a primjerena i uvjetima sadašnjega bezumlja u Srbiji. Zato nije nimalo čudno što iz dana u dan čitamo, slušamo i gledamo razne gluposti i budalaštine iz pera ili u govorima iza mikrofona u izvedbi mnogih srbijanskih priučenih novinara, koji svojim neznanjem formiraju mišljenje javnog mnijenja u Srbiji i doprinose stvaranju negativnih i zatrovanih odnosa sa susjednim narodima i državama, ali i šire na relaciji Srba i Srbije i sa cjelokupnim vanjskim svijetom diljem Europe i Amerike.
Evo i podulje liste imena i prezimena novinara i novinarki bez završenoga fakulteta u Srbiji, koji protivno i zakonskim aktima što ih je Srbija na papiru usvojila, ali ih u praksi ne primjenjuje, i dalje obnašaju značajne dužnosti na važnim privatnim televizijama u Beogradu. Na Televiziji pod nazivom Prva Srpska ( bivša ispostava TV Fox za Srbiju ) bez fakulteta novinarske poslove obavljaju Ana Roland Grubić, Bojana Škrnjić, Danijela Jankov, Jovana Jakić, Mašan Lekić, Milica Mančić – Stojković, Mirjana Jovanović, Milica Stojanović, Petar Gajić, Veljko Jovanović, Vladimir Bobetić, Žaklina Tatalović i Žana Bulajić. Neki od spomenutih vrše i uredničke dužnosti u redakciji, a Mašan Lekić je dugogodišnji izvjestitelj “Crne kronike” gdje prati aktivnosti policije, tužiteljstva i suda u lovu na kriminalce. Ima čak i autorske emisije, a kao srednjoškolac nema prave i točne predodžbe o onome što govori. I nažalost njegov slučaj nije usamljen. I spikeri i prezenteri sa spomenute Prve Srpske nisu ništa bolji po stupnju izobrazbe, te se gornjem popisu osoba bez kvalifikacija za novinarski posao mogu još dodati i Slađana Adamović, Slađana Ristić, Amira Al Hažar, Nataša Cvetković, Ivan Šarić, Ivana Lazarević, Ivana Višković, Milica Vujović, Sanja Radmilović, Dragan Jakovljević, Miloš Teodorović i Jelena Zlatanović. U međuvremenu, jedan od ovih pobrojanih Miloš Teodorović je toliko uznapredovao u karijeri da je kao srednjoškolac preuzeo uredničko mjesto u srpskome dopisništvu Radija Slobodna Europa u Beogradu. I takvoga je ustoličila centrala toga radija u Pragu da iz Beograda kao nedoučen čovjek širi srpsku promidžbu diljem svijeta preko radijskih valova.
Na regionalnoj N1 televiziji sa sjedištem u Beogradu stanje je nešto bolje i oni pod pritiskom izvana moraju poštivati kriterije koje im nameće zapadni poslodavac. No, i tu su se kao slijepi putnici na brodu na novinarskome zadatku našla dva svršena srednjoškolca Igor Božić i Boris Husović. Ranije su u mnogim redakcijama radili najodgovornije novinarske poslove, a Igor Božić je bio urednik i voditelj ozbiljne političke emisije na bivšoj televiziji BK TV ( u prijevodu Braća Karić televizija ), Miloševićeva tajkuna iz devedesetih Bogoljuba Karića, koji je sad na crvenoj tjeralici Interpola našao skrovište u Moskvi. I ljude sličnog sumnjivog profila je upošljavao i na svojoj televiziji, a još devedesetih je pokrenuo i privatne fakultete, čije diplome nigdje ne vrijede izvan granica Srbije. Začudo, fiktivnu banku su Srbi nakon 2000. godine ugasile Bogoljubu Kariću, ali on na zahtjev Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, godinama izbjegava suđenje u Srbiji za višestruka kaznena djela pronevjere i utaje. Politički im je blizak i zato ga i štite, a njegove privatne fakultete za otimanje golemih novaca od neupućenih i naivnih i dalje egzistiraju. Ništa bolje nije niti na izvikanoj “građanskoj” B92 televiziji. Višegodišnji čelnik te TV kuće Veran Matić je jedva svršeni srednjoškolac iz Šapca, a takva mu je i novinarska postava. U informativno političkoj redakciji najpoznatiji srednjoškolci su Milan Pavićević, Tatomir Toroman, Jelena Kikić, Sandra Mandić i Peđa Obradović. Jedino je iz te postave fakultet završila pod stare dane Ljubica Gojgić, novinarka koja je izvještavala sa svih svjetski značajnih političkih skupova i tako Srbima kao tada još nesvršena studentkinja sugerirala svoje srednjoškolske stavove o najozbiljnijim političkim temama. Sad je prešla na Vojvođansku televiziju i tamo vodi političku debatnu emisiju “Pravi ugao.” Što tek kazati za Milana Pavićevića ili Peđu Obradovića, koji su i za ere Miloševića i poslije njegovoga pada s vlasti, također, izvještavali i davali komentare sa najvažnijih političkih događaja. Na toj televiziji su srednjoškolci i dvoje glavnih prezentera vijesti Goran Dimitrijević i Maša Mileusnić, kao i izvikana autorica i urednica emisije “Insajder” Brankica Stanković. Ona se kao nesvršena studentica prve godine glume bavi istraživačkim novinarstvom u Srbiji!? Njene razine obrazovanja je i Jelena Veljković, nekada u mladosti kadar beogradske gradske televizije Studio B. Na istoj televiziji su bez fakultetskoga obrazovanja i Dušan Šaponja, autor ozbiljne tematske emisije “Poligraf”, te Suzana Zlatanović, zvana “Luna Lu”, multimedijalna, samouka umjetnica, koja je tako i kao TV zvijezda uposlena da radi ozbiljan novinarski posao koji nije primjeren njezinom skromnom znanju.
I u radijskom programu RTV B92 nije ništa drugačije. Srednjoškolci su i radijski voditelji i urednici političkih emisija Marko Mrkić, Marko Subotić i Miša Stojiljković, kao i voditeljica emisije zabavnoga karaktera ” Radio Dizanje” Gorica Nešović. U glazbeno zabavnom programu, društvo joj prave još troje srednjoškolaca i to Miloš Ivanović – Kepa, Nemanja Kostić i Tanja Bogdanov, kao i tonac radijskoga programa Slobodan Lalić i novinari političke redakcije Veljko Popović, Dušan Kosanović i Sanja Torov. Za Popovića i Kosanovića je poznato da ih je kao propale studente u novinarstvo lansirao politički angažman u nevladinim političkim udrugama, bliskim i američkom i britanskom veleposlanstvu, dok je Sanja Torov preko oca Ivana Torova, starog i prokušanog novinara, uplovila u novinarske vode.
Na Televiziji Pink, čiji je vlasnik dugogodišnji politički pajac i stranački sluga svih srpskih režima Željko Mitrović, stanje je potpuno isto. Kakav je obrazovno nedorečen glazbenik i roker u pokušaju Željko Mitrović, takav je i njegov kadar televizije koji nudi pretežito lake filmske serije, jeftin glazbeni program anti-sluhista, više zvukom azijatske folk-glazbe koja para uši i oskudni politički talk-show program koji još više bode oči svakom normalnom gledatelju. A stvaratelji programa su redom bez visoke stručne spreme, nedostatnoga znanja za kreiranje sadržaja televizijskoga programa, što gledateljstvu kani priuštiti pored zabave i ozbiljne sadržaje. Ali, sve to u izvedbi, opet niza ljudi sa tek završenom srednjom školom. Tu neveselu družinu zalutalih u novinarski posao čine Adrijana Čortan, Aleksandra Jeftanović, Biljana Radeka, Boško Jakovljević, Dejan Panović, Ivana Baltić, Jana Filipović, Ognjen Amidžić, Milica Amidžić, Mladen Mijatović, Nenad Stefanović, Snežana Dakić Mikić, Slavko Beleslin i Tanja Rađenović. Ovdje se izdvajaju imena jednog bivšeg manekena i bivše manekenke, a to su Boško Jakovljević i Adrijana Čortan, koji su uhljebljenje u novinarstvu našli zaobilaznim putem preko prethodne afirmacije na estradi, ali su opet ostali bez kvalifikacija za novinarski posao. Bez ikakve novinarske struke je i novopečeni stand-up komičar Ognjen Amidžić, koji svojim show programom na toj televiziji uzima kruh armiji nezaposlenih glumaca u Srbiji, a on kao nesvršeni student, najprije povijesti, potom i novinarstva, uživa u blagodatima i sadašnjeg i prethodnog režima. Njemu je najvažnija poslovna preporuka u životu bila pogibija njegova oca Zorana Amidžića, urednika šabačkoga dopisništva RTS-a, ubijenog u jesen 1991. godine na Banovini kada se sa ekipom RTS-a iz potaje primicao položajima hrvatskih postrojbi i radio faktički špijunski izviđački posao. Tako je kao vojni špijun upao u zasjedu hrvatske vojske i likvidiran je na mjestu. U znak zahvale za očeve novinarsko – vojne aktivnosti tijekom srpske agresije na Hrvatsku 1991. i 1992. godine, njega su Srbi još kao nesvršenoga srednjoškolca netom nakon očeve pogibije u Šapcu promovirali kao novu novinarsku i glumačku vedetu, a prelazak iz Šapca u Beograd bio je logična kruna njegove projektirane karijere.
Najzad, tu je i gradska televizija Studio B. Od vremešnoga urednika Velimira Pavlovića, čovjeka koji je prije rata pisao povremeno i tektstove za zagrebački “Sprint”, slijednika SN revije, nije svatko mogao očekivati izljev najotrovnijeg bijesa prema državi i narodu što ga je prije rata hranio u vidu dodatne novinarske zarade. Dapače, on je među prvima u ratno vrijeme promovirao u svojim autorskim emisijama, poglavito “Nivo 23” otvorene ratne huškače i mrzitelje svega hrvatskog, a redoviti gosti su mu svi zagovornici četničkoga pokreta. I takvog je probisvijeta Hrvatska do 1991. hranila kruhom, da bi joj on početkom rata uzvratio kamenom. Pavlović je, kao i mnogi novinari i urednici Studija B bez fakultetskoga zvanja, a u društvu je donedavnoga urednika filmskog programa Jugoslava Pantelića. Vječiti student druge godine Pravnog Fakulteta Jugoslav Pantelić, nedavno se sa posla urednika i novinara Studija B otisnuo na direktorsko mjesto Jugoslavenske kinoteke. Kakva opskurna znanja i amatersko poimanje filma može imati Jugolsav Panetlić o filmu, ali i o glazbi, o kojoj je kao dokazani antisluhista, također, godinama vodio i uređivao emisije glazbenoga sadržaja, lako je zaključiti. Uz njega je i Srbislava Kobilarov, uz Danicu Vučenić, tijekom dramatičnih ratnih vremena, glavna dopisnica Radija Slobodna Europa iz Beograda, koji očito nikad nije poštivao zapadne novinarske kriterije i standarde o obveznoj visokoj školi novinara urednika i dopisnika, te je stanoviti Miloš Teodorović, još jedan srednjoškolac sad na poziciji urednika dopisništva Radio Slobodna Europa iz Beograda. On je samo nastavio stazama Srbislave Kobilarov i Danice Vučenić. Na Studiju B bez fakulteta se novinarstvom na viskoj razini bave i Maja Nikolić, Dragana Ćosić, Ivon Jafali, Irena Jovanović, An Mari Ćurčić, Zorana Radovanović i Predrag Vuković, a tek nedavno je diplomirala kao kadar vladajućeg Vučićevog SNS-a Ivana Vučićević, sad na poziciji glavne i odgovorne urednice te televizijske postaje.
Ako svemu ovome dodamo i činjenicu da su i obrazovani i neobrazovani novinari u Srbiji obvezno bili i ostali žrtve i zarobljenici ideja političkih stranaka, bilo na vlasti, bilo u oporbi, razvidno je kako u Srbiji nema nimalo nade u boljitak novinarskoga posla. Nerijetko su još od devedesetih godina naovamo gotovo svi novinari, kao i honorarni suradnici najutjecajnijih i najgledanijih televizijskih medija morali po naredbi lidera političkih stranaka biti članovima stranaka odakle dolaze takve direktive. Tko se nije želio povinovati tim političkim ultimatumima i prihvatiti i protiv svoje volje učlanjenje u političku stranku, nije mogao opstati u novinarstvu kao slobodni strijelac. O bilo kakvom slobodoumnom i oštroumnom samostalnom novinarskom pristupu poslu u takvim uvjetima nije moglo biti ni govora. To su sve uzroci, a ovo danas su samo posljedice tih davnašnjih uzroka srbijanske selekcije novinarskih kadrova, najviše po sistemu političke pripadnosti. Zato i danas kao po vojnoj zapovijedi svi ti samozvani novinari iz gore spomenutih medija grakću uglas prigodom svakog spora na relaciji Srbije sa Hrvatskom, ali i ostalim zemljama s kojima Srbija ima političkih sporova ili nesuglasica. Jer, oni su bili i ostali vjerni vojnici stranka što su ih davno i proglasile “novinarima.” Puno je gora situacija u dnevnim listovima i u tjednicima gdje sve vrvi od nepismenosti i neukosti. Tamo je još gore stanje nego na radiju i televiziji. O državnoj RTS i njenim protagonistima ne vrijedi trošiti riječi. Njihovi novinarski djelatnici čak i zaostaju u znanju za opisanima sa privatnih televizijskih postaja. I takvi su sposobni samo sijati mržnju i netrpeljivost. Nekad to čine iz pukoga neznanja, a nekad po političkim naredbama, no najčešće je posrijedi kombinirana metoda zapovijedi političara sjedinjena s osobnim elementarnim nepoznavanjem činjenica o onome o čemu pišu ili govore.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
