Nakon lipanjskog skandala „poljudske svastike“, prije nekoliko dana je izbio novi skandal, ponovno u Splitu. Ovoga puta zaslužni su samozvani i vlastitim izborom „nepoznati“ tj. nepotpisani aktivistički umjetnici AAA (Adria Art Annale) koji, zamislite „uvode jezik umjetnosti i ljubavi kao sastavni dio nove politike“. To su pojedinci koji kao neodgojena djeca skaču po kutijama kad ih se opominje i koji u želji da okupe „radnike, umirovljenike, umjetnike, djecu i sve ostale“ nepogrešivo srljaju u područje komune. To postaje sasvim jasno kada se čitaju njihovi manifesti u kojima se protestira protiv kapitalizma i poziva na anonimnost „umjetnika“ čime se direktno vraćamo u rani srednji vijek pod krinkom neke nove demokracije. Klasična ljevičarska spika. Predvodi ih stanoviti Antej Jelenić, amater umjetnik, amater pjesnik, amater filmaš i u biti anarhist, a u stvarnom životu inženjer elektrotehnike. Taj nesuđeni inženjer elektrotehnike preskočio je časni put i obrazovanje (ili bar samoobrazovanje) koje bi se od likovnog umjetnika trebalo očekivati , baš uz pomoć multimedijalne umjetnosti, u koju se, da prostite, može upakirati svakakav izmet pod „umjetnost“. Toliko o tom alternativcu, a u stvari amateru i anarhistu, koautoru spornog „rada“. Sporni đainistički simbol, doslovce prenesen, a nikako „promišljen“, „osmišljen“ ili „umjetnički obrađen“, ustvari je plagijat ispod kojeg nije naveden izvor (a izvor bi moglo biti bilo što na internetu, kao i npr. wikipedija). On je očito mišljen samo kao provokacija, o kojemu koautor Jelenić kaže da se ustvari radi o simbolu antifašizma. Upravo ova izjava Jelenića i stavlja čitav taj cirkus na pravo mjesto, u službu SDP-ovskog izbornog ludila. Naime, nadasve je sumnjivo da u istom gradu imamo čak dvije pojave svastike u tri mjeseca: onu lukavo podmetnutu i još neobjašnjenu na Poljudu i ovu zaštićenu „umjetničkim slobodama“ i „pravilom anonimnosti“ izlagača na AAA.
Dakle, ta svastika koju zbunjena nova ravnateljica Muzeja, a donedavna umirovljenica naravno u panici zabranjuje umjesto da ju kustoski diskvalificira kao (ne)umjetnički izložak, jer pripada u kategoriju nepotpisanog citata, stvar je definitivno odrađene i arhivirane prošlosti Europe i upotrijebilo ju se ovdje isključivo u političke svrhe. Kad je uspjelo na Poljudu, zašto ne i na smotri umjetničkih amatera? Stvar je u tome da Bolšec-Ferri nije trebala zabraniti samo ovaj jedan izložak, nego i kompletni AAA i to retrogradno, još od davne 1985. otkad se navodno to komunjarsko komunarenje i održava. Naime, njihov novi pogled na umjetnost odbacuje slike i skulpture i postavlja imperativ, odnosno naređuje neke nove principe koji odlučno negiraju umjetničku struku, likovnost i sve ostalo što bi publika mogla očekivati na izložbi. Zašto? Pa zato jer im je i sam voditelj amater. AAA navodno kritizira „pohlepu i samopromociju, nasilje i smrtnički pogled na život“, uglavnom u nedostatku umjetničkog naboja filozofira uprazno. Gotovo kao neka sekta koja s umjetnošću, blago rečeno, nema ama baš ništa. Da nema podrške ljudi struke kao što je mladi umjetnik i predsjednik HULU-a Vice Tomasovića, čitave ove smiješne priče ne bi ni bilo. No, kada mladi umjetnik bez razmišljanja izvodi akrobaciju od slikarstva i skulpture do performansa i instalacije s nakanom zbunjivanja publike kao metodom privlačenja pažnje – jasna je zajednička interesna sfera neškolovanih i samozvanih umjetnika i školovanog akrobate likovnjaka, pardon, vizualca. Znači: imperativ je da se mladi umjetnik treba odreći svog slikarstva ili kiparstva ili ga zabašuriti u konceptualno suvremeno klupko besmislica koje nitko živ više ne razumije, a niti želi odmrsiti. Pa niti ja. Ne začuđuje ni da se sve skupa u dobroj staroj maniri odjednom pretvara u biznis terapiranja umjetnošću i što je još gore, upravo je taj biznis doveo tu istu ofucanu (jer netalentiranu) umjetnost u sferu lifestyle terapije. I eto nas – skok na skok – na veganstvu. Multimedijalnost je samu sebe smjestila tamo gdje joj je i mjesto, u prostor terapije raznim lifestyle ponudama, a tako silno je željela zaposjesti mjesto baš likovne umjetnosti.
Priče o kapitalističkom ropstvu koje se provlače u manifestima AAA posuđene su iz prožvakanih marksističkih teorija, pokojnih socijalističkih i komunističkih praksi, pa sve do minulih hipijevskih revolucija i kroz konceptualu došle čak i do (nećete vjerovati) – veganstva! U tim osudama kapitalizma sve je licemjerno jer te portale i udruge koje država donira i plaća, jer se izlaže i jer se drže predavanja na prestižnim mjestima kao što su Dioklecijanovi podrumi i recimo, u zagrebačkom konceptualnom cirkusu Laubi. U objavi tih čudesno umjetničkih lifestyle programa AAA odjednom izranja jedno poznato lice sa živozidaških obrana deložacija, veseli vegan Robert Međugorac, koji drži svoj cirkus, pardon ciklus predavanja o oslobođenju životinja i zagovara fomiranje Živog zida u obrani životinja. Kao što vidite, sve je danas moguće, pa i to da vas možda uskoro, kad budete išli na plac zaustavi Sinčić i Pernar i formiraju Živi zid ispred vašeg omiljenog mesara u ime slobode i prava krava. I kakve to veze ima s umjetnošću, pitate? Baš nikakve. A ni sa zdravim razumom. Pa se Bolšec-Ferri očekivano zavrtjelo u glavi od silnog umjetničkog aktivizma i odlučila je lupiti šakom o stol i najavila da će pregledati sve radove koji će se izložiti na splitskom Salonu, predostrožnosti radi. Istog dana je i odustala od tog nauma jer je konačno shvatila da je samo nasjela na štos. Bolšec-Ferri će nakon postavljanja za ravnateljicu Muzeja izgleda biti žrtvovana, i to od istih struktura koje su je i postavile. Još jučer je Baldasar koji je i otvorio smotru umjetničkog diletantizma AAA zatražio njenu javnu ispriku tzv. umjetnicima AAA čije je slobode navodno povrijedila. Po mom mišljenju bi sve bilo legitimno tek kada bi se stvari nazvale pravim imenom: umjesto ART u sredini naziva Adria Art Annale, trebalo bi stajati aktivizam, pa neka bude izložba aktivista, jer ovo pod umjetnošću nikako ne prolazi.
Postoji nepisano pravilo koje je kao stvoreno za pitanja likovne umjetnosti: gdje nedostaje sadržaja, naići ćete na brdo riječi i parola. Ovi s AAA žele vas izmožditi novom komunikacijom, a ako im okrenete leđa vrištat će „cenzura“ i skakat po kutijama. Hrpa neodgojenih derišta. Budući da se žele baviti politikom, mogu odmah u Živi zid – ti tek obiluju parolama! A mladi Tomasović je svojom podrškom AAA (u mom slobodnom prijevodu: triput anonimusi) zabio autogol. Ne sebi, već HULU-u, Hrvatskom udruženju likovnih umjetnika iz Splita kojemu predsjeda i kojemu je gotovo zbog ovog skandala bilo onemogućeno održavanje splitskog Salona, jer je Bolšec-Ferri bila najavila da svaki rad mora ići na njenu procjenu. Kao i obično, amateri s Adria Art Annale-a su u amaterski glib povukli i profesionalne likovne umjetnike.
Rezimirajmo: Bolšec-Ferri nije znala kakvog se posla prihvaća i našla se rastrgana između umjetničke slobode i umjetničke svastike (koja je sve samo ne umjetnička) . Umjetnik Tomasović je odlučno istupio za prava nekih likova svaštara sa AAA i tako im dao kredibilitet, dok je istovremeno ponizio svoje kolege umjetnike i likovnu stručnu udrugu kojoj je na čelu, a mi svi ostali možemo skakat po kutijama i objavit video na youtubeu da smo zakinuti i kolektivno bojkotirati besmislene izložbe u nedostatku onih pravih. Usput rečeno, zbunjenim kustosima bi netko trebao objasniti da je svaka slika obješena na zidu – multimedijalno djelo: jer se sastoji od slike i zida, a još je multimedijalnije kada se ispred slike nađe i posjetitelj izložbe. Tada imamo sliku, zid i čovjeka! Multimedijalno do jaja, reklo bi se narodski.
Ingrid Runtić
