SDP – Povratak drugova i drugarica
Kad sam se odlučio pisati ove analize osnovni problem
mi je bio kako ostati koliko toliko objektivan. Jasno mi je da je to nemoguće, filozofski nikako, a emocionalno jako teško. Drugi problem mi je bio kako započeti analizu SDP-a, a da pogodim glavnu misao. Srećom odlučio sam se da SDP odradim poslije HDZ-a pa mi je sam Milanović ponudio naslov svojim nastupom u Slavonskom Brodu u kojem je pozdravio prisutne starim komunističko socijalističkim pozdravom „Drugovi i drugarice“.
Iako on veli da im bivši udbaši iz HDZ-a pokušavaju zabraniti taj pozdrav ja sam uvjeren da on pokušava iskonstruirati zabranu protiv koje se on bori, za povratak tog častnog i hrvatskog pozdrava u našu javnost.
SDP kao takmac na izborima je sigurno simbol povratka na staro, ne ono od prije par godina, nego na ono prije par desetljeća. Socijalizam je u SDP-u očito samo dio imena jer je upravo ta stranka ukinula najviše radničkih prava, što je određena vrsta poruge i političke prijevare.
Ako malo pogledamo samu povijest SDP-a onda ta politika ima svoje pojašnjenje, nije uopće iznenađujuća. Mnogi članovi sadašnjeg SDP-a nisu bili članovi komunističke paertije, a oni koji su bili su se uporno držali po strani da nebi dali streljivo onima koji uporno tvrde da je SDP anacionalna i adržavna stranka, koja je izišla iz Sabora kad se glasalo o neovisnosti. SDP zna i osjeća da je taj image teško odbaciti, kao što je teško HDZ-u odbaciti image lopovske pretvorbeničke ekipe. Stanje je takvo kakvo jeste, pa da vidimo što se može učiniti unutar toga.
SDP je potpuno uspješno napravio transformaciju nekadašnjeg partijskog blaga u svoje demokratski oprano bogatstvo, a da nikada u državi nitko ozbiljan nije postavio pitanje gdje je završila imovina KPH. Zahvaljujući dvama velikim izvorima kreacije društvenog poimanja istine, nasljednicima KPH je uspjelo fokus javnog interesa usmjeriti tamo gdje nema opasnosti da se prozove ili otkrije njih kao stranku.
Prvi izvor je filozofski fakultet, a drugi je fakultet novinarstva i politologije. Oba izvora su ograđena i strogo kontrolirana, a s njih izviru svi novinari i politički analitičari koji od kraja Oluje uporno i sustavno peglaju javnu percepciju o SDP-u kao stranci poštenih. Niti najveće afere niti činjenice, kao što su prvi koraci u prodaji INA-e ili predstečajne nagodbe, nisu u stanju premašiti fokus koji serviraju profesionalno otškolovani kadrovi. Glavna prednost SDP-a je upravo sposobnost da u kriznim situacijama za stranku mogu angažirati medije.
SDP je idološki bio i ostao osakaćena jugoslavenska partija s regionalnim predznakom. Gubitkom Jugoslavije je SDP-u ostalo materijalno bogatstvo nekadašnje partije, ogroman broj pozadinskih pomagača i povelik broj sigurnih birača, od primatelja partizanskih mirovina, biviših oficirskih obitelji, projugoslavenski orjentiranih potomaka iz jugobrakova, a svi oni su potpomognuti intelektualnom elitom koja je jugoslavensku socijalsitičko komunističku ideju zamijenila s neoeuropskom i tolerantnom kontra nazadne nacionalističke.
Zavaljujući nekadašnjim pozicijama i mogućnostima ta intelektualna elita je najvjerniji ideološki saveznik SDP-a i čini ogroman potencijal jer je školovana, u Europi prihvaćena i uporno anacionalna. Na toj platformi bi SDP mogao izgraditi svoj suvremeni socijalno liberalni i uvjetno hrvatski profil. To je najveća prednost SDP-a.
Kad govorimo o SDP-u onda moramo uvijek govoriti i o utočištu srbskih interesa. Razlog tomu je socijalistički refleks anacionalnoga, a dokaz je uvijek bio i ostao odnos prema Srbima, koji u nacionalnim strankama nemaju mogućnost realnog ostvarivanja svojih interesa kao što to mogu preko SDP-a. Ta mješavina nadnacionalnoga, građanskoga i proeuropskoga za Srbe koji teže utjecaju, čini plodonosnu platformu za ostvarenje osobnih i nacionalnih interesa.
U građanskom okruženju je brojanje krvnih zrnaca zločin pa je tako potpuno logično da današnju vladu čini više Srba nego što bi to po stanovništvu i povijesnim iskustvima bilo logično. No, srbsko biračko tijelo je vjerno, što zbog emocionalne distance prema hrvatskom nacionalizmu, što zbog jednostavne kalkulacije.
Nakon pretumbacija oko Sanadera, Jacine nesposobnosti i HDZ-ovog sljepila i pohlepe, SDP je narodu ponudio tračak nade u neke nove odnose. Iako su počeli sa sloganima o oporavku gospodarstva i uvođenju reda oni su ipak najviše uvodili veću poreznu presiju, uništavanje malih poduzeća i pravu poplavu novozaposlenih vjernih kadrova.
Budući je glavni osigurač bokova medijska snaga, SDP je uspio objektivni pad svih segmenata u zadnjoj fazi mandata skoro pretvoriti u rast. Račun je ispostavljen s odgodom plaćanja nakon izbora.
Ako pogledamo rezultate njihovog rada onda ćemo svakako zapamtiti neke stvari koje su tipične za SDP. Lopovluk ne spominjem jer nije tipičan za njih više nego za druge.
Tipično za njihovu vladavinu je odnos prema braniteljima. Emocionalna odbojnost prema hrvatskom vojniku je više puta izlazila na površinu, ali je kulminirala palicama na trgu sv. Marka i kažnjavanjem branitelja koji su uklanjali nasilno postavljene ćirilične ploče. Možemo mi biti ovakvog ili onakvog stava oko invalida, al da hrvatska vlast ide pendrecima na vlastite ratne invalide, to je ipak specifikum.
Tipično za njihovu vladavinu je ideološko prefarbavanje svega i svačega, od školskog programa, promjena nazivlja i sustavnog pozivanja na obavijesne razgovore onih koji su prekršili nepostojeće zakone oko pozdrava Za dom spremni ili slučajno istakli slovo U. Petokraka je i dalje ostala simbol kojega sad ne ističu, al se još njime ponose. Tipično za njih je i pojava svastike na Poljudu i potpuno nerješavanje uz nemjerljivu štetu. Ideologija koja nas ipak podsjeća na Jugoslaviju.
Ljudi koje nam SDP nudi su, kao i kod drugih, u najboljem slučaju treća liga, iako nisu stari kadrovi nego mladi partijski lavovi. Na ovom području SDP nema dovoljno iskusnih ljudi koji mogu s Milanovićem, a razlog je tipično balkanski način vođenja stranke. Nije SDP-ova ekskluziva. Od postojećih minsitara jedino su Varga i Mrak Taritaš u nekoj mjeri stručnjaci. Ostali se natječu u bahatosti i nekompetenciji. Tu činjenici SDP može zahvaliti i koalicijskom partneru HNS-u koji podsjeća na postindustrijski klub malih lopova s dobrim vezama.
Milanović je SDP-ov konj za utrku koji se od „Malog koji još nije sastavio vladu“, kako mu to reče Sanader, razvio u državnika, kako to reče Boban.
Sa strane gledano Milanović je tipičan psihopat s izraženom inteligencijom i štreberskim porivom da se dokazuje. Kad je shvatio da bi mogao izgubiti izbore on je jako mudro angažirao Amerikance da mu pomognu. Nakon početnih spoticanja dobro je prihvatio poduku i okrenuo ploču od anacionalnoga na nacionalno, pri čemu je za njega svađa i sukob vjerni pratitelj i te preobrazbe. Velika prednost SDP-a je sposobnost prilagodbe.
Koliko su SDP-ovci sposobni učiti pokazuje njihovo ponašanje na početku kampanje kad su vikali Hrvatska, Hrvatska, kao i muk kad se spomene ime Franje Tuđmana u kontekstu zračne luke. Tko prati esdepeovske izljeve sarkazma i mržnje prema Tuđmanu i Domovinskom ratu po portalima taj može procijeniti ogromnu disciplinu i volju da se pobijedi na ovim izborima.
U ovom kontekstu Milanoviću treba skinuti kapu jer je napravi skoro nemoguće.
No, Milanović ima jednu izrazito opasnu karakteristiku, izrazito je agresivan i ne može čekati do kraja. Već njegov nastup u Slavonskom Brodu otkriva da on ne može dočekati kraj teatra pa da opet krene punom parom po onima koji mu se usprotive ili su mu antipatični. Ta njegova enormna rušilačka energija je trenutno usmjerena prema Karamarku i služi svrsi, pitanje je samo koliko dugo će izdržati.
Program SDP-a po meni ne postoji. Oni su vješto nasukali HDZ da iziđe s programom pa su se prilagodili. Budući još sjede uz kasicu prasicu mogu bez problema darove proglasiti programom.
Što bi narod dobio ako bi SDP pobijedio?
Kao prvo narod bi dobio stabilnost započetih programa jer bi SDP morao pokusat ono što je udrobio. U tom kontekstu bi za razvoj demokracije i nacije bilo dobro ako bi SDP pobijedio jer bi račun za uništeno gospodarstvo i darove bez pokrića oni sami morali nositi bez isprike da uvode red.
Ono što bi narod sigurno dobio ako bi SDP pobijedio je nastavak razdora jer Milanović jedva čeka da još četiri godine može ići Kolindi na živce. Kolinda je za Milanovića, uz Karamarka, najdraža žrtva jer je ulickana, dama je i ne može biti bezobrazna, a on svaki put može spustiti, može ju ponižavati i pokazivati da je faca.
Ovomu treba dodati i Milanovićev eros koji koristi kad komunicira sa ženama. On zna da je Kolinda za prosječnu esdepeovku odvratna ulickana babetina koja je pobijedila, njihova konkurencija. Svaki put kad Milanović ponizi Kolindu esdepeovke doživljavaju zadovoljstvo. Njegovo ponižavanje Kolinde je adresirano prema svojoj biračkoj publici, onim ženama koje Kolindu ne mogu smisliti, takvih je jako puno u lijevo liberalnom dijelu publike.
Ako bi SDP pobijedio gledali bismo četiri godine balkanskog teatra i nadjmudrivanja uz ozbiljne sukobe, pri čemu je za Milanovića razdjelna crta osobna emocija, a ne ideološka.
Ako bi SDP pobijedio nastavila bi se trenutno zamrznuta teorija „mi ili oni“. SDP je tijekom tri godine pokazao svoj odnos prema braniteljima, sad je zatišje, ali bi nastavili tamo gdje su stali. Metode su milanovićevske: sarkazam, poniženje i dodavanje soli na rane s velikim užitkom jer je osobno pogođen kao onaj koji nije sudjelovao.
Za gospodarstvo bi se trend oporavka u niskim razmjerima nastavio jer nam slijedi bolje povlačenje iz EU fondova, ali bi struktura vlastitih tvrtki ostala nedovoljna da se pokrene nešto novo. Razlog tomu je emocionalna odbojnost koju većina ljevičara ima prema privatnom gospodarstvu.
U svakom slučaju bi nam kao točka na „i„ ostala vesna Pusić i njezina interesna skupina.
U nacionalnom pogledu pobjeda SDP-a bi značila daljnju denacionalizaciju i povratak drugova i drugarica bez srama i pokajanja. Četiri godine vladavine su bile samo početak, za stvarne promjene je potrebno dva mandata. SDP bi nastavio svoju politiku koja je bila vidljiva do prije pola godine.
Ono što je šteta, a odnosi se na SDP, je činjenica da SDP u četiri godine nije uspio ozbiljno stvoriti hrvatsku ljevicu i dugoročno postati stabilan hrvatski faktor socijalnog napretka.
Najveća prednost SDP-a je svakako činjenica da su platili Amerikanca i da ga za sada slušaju. No, ako istraživanja pokažu da SDP dobiva izbore, onda je moguće da Milanović otpusti kočnice.
Brown me podsjeća na američkog rudara koji u rukama drži bocu nitroglicerina i pazi da ne ekspolodira. Na njegovu sreću HDZ očito nema pojma kako bočicu promućat.
Pokušao sam biti objektivan, al to sigurno ne mogu biti jer je meni kao nacionalno odgojenom Hrvatu nebirljiva stranka koja još uvijek časti Tita.
Svejedno se nadam da nisam bio presubjektivan.
Vinko Vukadin
