Nova podvala i najsvježija srbijanska nogometna provokacija stigla je jučer. U nedjeljnom broju beogradskoga “Blica” osvanuo je intervju sa Ivicom Osimom i Draganom Džajićem, velikim zagovornicima osnutka regionalne lige u nogometu. Ona bi po zamisli kreatora projekta trebala biti kopija već postojećih regionalnih natjecanja u košarci i vaterpolu i bila bi po prvotnoj ideji sastavljena od nekoliko najboljih klubova bivše jugoslavenske države. Okosnicu bi činila po tri najbolja kluba iz Hrvatske i Srbije, po dva iz Slovenije i Bosne i Hercegovine, te po jedan predstavnik Crne Gore i Makedonije, sveukupno dvanaest klubova. Tome bi se popisu vjerojatno priključilo još nekoliko sastava do dopune brojke od šesnaest ili najviše osamnaest ekipa u ligi. Također, planiraju i osnutak regionalne druge lige, dok bi sadašnja državna natjecanja za naslov prvaka svih država bivše Jugoslavije bila potpuno marginalizirana i svedena na treći natjecateljski rang. U prijevodu, bila bi sva državna prvenstva od Slovenije na sjeverozapadu pa do Makedonije na jugu na razini nekadašnjih republičkih liga bivše države. Već u startu autori ovoga projekta su potcjenili i omalovažili značaj sadašnjih državnih prvenstava i ponudili nejasnu i maglovitu zamjenu za postojeći nogometni sustav i organizaciju natjecanja.Pompozno zvuči zamisao ovih planera i mahera iz velikosrpske nogometne kuhinje o takozvanoj “prohodnosti” zamišljene regiopnalne lige ka Ligi prvaka i Ligi Europe. Samo za neupućene plasirali su lažnu vijest kako će prvak te imaginarne regionalne lige izravno ići u Ligu prvaka, a još dvije ili tri momčadi razigravati u kvalifikacijskim dvobojima za Ligu prvaka i na koncu još dva do tri sastava igrati izlučne utakmice za Ligu Europe. To bi prevedeno na matematiku značilo da bi barem pet, ako ne i sedam klubova bilo u utrci za popunu mjesta u dva eurokupa!? Koga Srbi i njihove vječite sluge i posrbice tipa Ivice Osima rade budalama? Trenutačno najjača liga Europe, ona španjolska nema više od šest mjesta rezerviranih za svoje klubove u dva eurokupa, osim lanjske sezone kad su iznimno imali i sedmoga predstavnika. Englezi, Nijemci i Talijani imaju najviše po šest klubova. Sve ostale zemlje zastupljene su s manjim brojem predstavnika, ovisno o zbirnome i pojedinačnom kvocijentu na ljestvici UEFA. Postoje strogo utvrđeni kriteriji i pravila i oni se ne mogu ignorirati i plasirati jeftini i prozirni trikovi na stupcima srbijanskih tiskovina.Prema skromnim dosezima velike većine klubova i tako sklepana liga imala bi najviše tri do četiri mjesta za proboj u Ligu prvaka i Ligu Europe. To znaju i Džajić i Osim kada kažu i kada lažu mlade naraštaje i čitatelje teksta o pokretanju regionalne lige da je prvenstvo bivše Jugoslavije bilo, po Osimu tik iz današnjih “liga petice”, a Džajić veli još i jače kao četvrto po snazi u Europi!? Tko je tu lud, a tko zbunjen, teško je reći. Primjereno nazivu poznate bosanske humorističke serije, dodali bismo još da nitko od njih koji ovako rezoniraju nije normalan, a koga žele raditi ludim i zbunjenim, lako je pogoditi. Gađali su i promašili metu, što bi u sportskome zanosu kazali Srbi, promašiše Osim i Džajić “ceo fudbal.” Kako vječiti srpski sluga i hrvatski izrod Ivica Osim laska Srbima, to je za ne povjerovati nakon svega što su njemu i njegovome gradu Sarajevu u ratu učinili istomišljenici Dragana Džajića i Vladimira Cvetkovića, rušeći u stampedu sve pred sobom. Ne smeta to Osimu kazati, “kako veliki klubovi odluče, tako će i biti, a Crvenu zvezdu su uvijek svi slijedili i slušali njene ideje. Tako je barem bilo ranije.” Ovaj posljednji dio kako je to bilo ranije, jedino je točan. Bilo pa prošlo, ponovilo se ne povratilo se, kad su ostali klubovi slijepo slijedili i pokorno slušali planove i ideje Zvezde i Partizana, policijskom i vojnom klubu bivše komunističke države. Njima je ta bivša liga, za kojom bijedna srpska sluga Osim plače i kuka bila običnim servisom za provedbu isključivo njihovih zamisli i osvajanja trofeja na silu uz potporu mafije i organiziranog kriminala. Jedan od takvih stupova bio je i Željko Ražnatović Arkan, prijeratni vođa Zvezdinih “delija”. On je, kao što se hvali Vladimir Cvetković, bivši direktor, zatim i predsjednik Zvezde, na Maksimiru trinaestoga svibnja 1990. iz sakoa potezao prema zagrebačkoj publici pištolj i prijetio Dinamovim pristašama pucanjem iz vatrenoga oružja. Sve to bilo je tijekom organiziranoga srpskog ludila i bezumlja na Maksimiru kad su željeli izazvati opće krvoproliće na terenu, van njega, ali i preseliti nerede na ulice Zagreba. Sada Arkanovi živi prijatelji Džajić i Cvetković hoće opet reinkarnaciju jugo lige. Cvetković se tijekom rata nije libio kazati pred miokrofonima beogrdske televizije Studio B “kako je sretna zemlja Srbija što je mjka rodila Srbima Miloševića, Šešelja i Arkana.” I o namještaljkama je u stanju pijanstva progovorio kad su ga na privatnoj klinici “Anlave” vraćali u život i ispirali mu želudac kad je popio previše alkohola. Što pijan govori, to i trijezan misli. Džajić se nikad nije opijao kao Cvetković, ali u mutnim nogometnim radnjama i namještanjima rezultata uvijek je bio uz rame Cvetkoviću. S druge strane Topčiderskoga brda u Beogradu, gdje stanuje vojni klub Partizan, za bezočno i bestijalno montiranje rezultata i kupnju trofeja bili su godinama zaduženi Žarko Zečević, Ivan Ćurković i Nenad Bjeković. Danas nazočimo prijeporima dva lopovska i lažljiva srbijanska kluba tko je od njih veći a tko manji lopov i lažac. U biti nema nikakvih protimbi da su jednaki u krađi i ogrezli u nemoralu.
Kako i zašto igrati ponovno sa Srbima kad se oni za dvadeset pet godina uopće nisu promijenili. Svjedoče to i povremeni izgredi i na utakmicama regionalne košarkaške ABA lige. Ako je teško osigurati normalne uvjete igre u ABA ligi, čak i kad nazočimo ogledu Partizana i Budućnosti, a kamoli hrvatskog i srpskog kluba, kako bilo tko razuman i pomišlja da bi se regularni uvjeti igre mogli osigurati na nogometnom terenu, posebice na tribinama gdje se ponekad tiska i na desetine tisuća gledatelja, višestruko više nego u igrama u dvoranskim športovima. Pobornici regionalne lige u nogometu vele da su gotovo svi klubovi osim donekle Dinama na rubu rezultatske i financijske katastrofe. Direktor Sarajeva Dino Selimović u izjavi za “Blic” veli i da mnogima prijeti gašenje ako se opet ne udruže u jednu cjelinu i zaigraju opetovano po notama dirigenta orkestra iz Beograda. I taj Selimović, šire posve nepoznat i nebitan lik u svijetu nogometa, kao i Ivica Osim, priželjkuje opet reprizu lige Srboslavije. Trebali bi nakon dvadeset pet godina dugog sna ustati iz kreveta, protrljati oči i pogledati se u zrcalo, onda i baciti pogled na sat. Vrijeme ne stoji. Srboslavije odavno više nema, ali su dežurne posrbice tipa Selimovića i Osima preživjele i taj, po njih, uistinu veliki potop. Ostali su poltroni kao što su i bili. Ali, sve drugo je bitno promijenjeno, ponajviše odnos snaga u nogometu diljem bivše zemlje. Svi oni što govore kako bi liga s klubovima iz bivših jugo republika, već četvrt stoljeća samostalnih država, bila kvalitativno jača, grdno se varaju. U međuvremenu je napravljen toliko veliki kvalitativni jaz između klubova iz Hrvatske i Slovenije naspram svih ostalih da je povezivanje u zajedničku ligu postalo sasvim smiješno i besmisleno. O napretku najboljih klubova Hrvatske i Slovenije jasno govore i rezultati na eurosceni. Maribor je lani izbacio iz kvalifikacija za Ligu prvaka slavni Seltic, a nakon eliminiranja negdašnjeg prvaka i jednom i doprvaka Europe iz Škotske, nije bio mačji kašalj ni u samoj Ligi prvaka. Dinamo je ove godine načinio pothvat pobjedom nad londonskim Arsenalom u Ligi prvaka. Nije samo Dinamo rušio skup nogometnih zvijezda iz Londona. Napravila je to lani i Rijeka u Ligi Europe u konkurenciji nizozemskog Fayenoorda, belgijskog Standarda i španjolske Seville, četvorostrukoga pobjednika i najuspešnije momčadi u povijesti Lige Europe. Preklani su Riječani svladali i glasoviti sastav njemačkoga VFB Stuttgarta, a eliminacija Nijemaca u srazu s Riječanima odjeknula je poput nekadašnjega trijumfa Rijeke nad madridskim Realom iz 1984. omjerom 3:1, ili remija sa torinskim Juventusom u Kupu pobjednika kupova 1979. kada je na Kantridi Rijeka odigrala 0:0 u uzvratnom dvoboju s italijanskim rekorderom po broju šampionskih naslova.
Ove godine, poslije višegodišnje krize, napokon je i Hajduk navijestio povratak na prijašnje staze uspjeha u hrvatskom nogometu. To veseli svakog pravog pristašu hrvatskoga nogometa, nevisno od boja navijačke pripadnosti. I tako imamo ove sezone nikad izjednačeniju HNL. Na vrhu ljestvice je gužva, a nakon dvanaest odigranih kola pogled na poredak govori da vodeći Dinamo dijeli bod prednosti nad Hajdukom na drugom mjestu, odnosno dva boda više od Rijeke na trećoj poziciji. Tko bi mogao i zamisliti uzbudljivije i neizvjesnije nadmetanje od ovoga što ga je u aktualnoj sezoni ponudila HNL? Prazne i puste priče jugonostalgičara da bi regionalna liga donijela i veću zaradu na markentiškom planu i daleko veći odaziv gledatelja na tribinama, također su upitni. Sjetimo se samo velike većine susreta iz posljednjega desetljeća bivše Jugoslavije. Često su tribine gotovo svih stadiona bile poluprazne, najviše zbog neregularnosti i mućki u režiji Zvezde i Partizana na štetu svih ostalih klubova sudionika natjecanja. Publika je radije odlazila u kazalište nego gledati amaterski igrokaz na nogometnome travnjaku. Sada se posjećenost nogometnim tekmama povećala bezmalo u svim bivšim jugo republikama. Stvorena su i nova rivalstva, poput onoga između Zrinjskog i Veleža u Mostaru, obnovljena su u punoj mjeri i ona stara kao što je slučaj sa slovenskim vječnim derbijem Maribora i Olimpije ili u Skoplju između gradskih rivala Vardara i Rabotničkog. Nema potrebe za spajanjem klubova bivše zemlje ni po tom osnovu. Sportom se bave mladi, mladež čini i jezgra navijačke populacije. Kako danas mladom čovjeku prodati rog za svijeću pričom o davnašnjem rivalstvu Dinama ili Hajduka sa Zvezdom ili s Partizanom, kad je zub vremena učinio svoje. To je palo u zaborav i ostaje vječno u sjećanju samo starijih. Daleko je veći magnet mladome naraštaju u Hrvatskoj gledati ogled Hajduka i Rijeke nego primjerice Hajduka i Zvezde. Isto tako u Srbiji je u međuvremenu rođeno rivalstvo Vojvodine s beogradskim klubovima i sad je Zvezdinim ili Partizanovim navijačima veći izazov igrati derbije s Vojvodinom nego sa Dinamom ili Hajdukom. Opet, u BiH je do punog izražaja došao sarajevski derbi Željezničara i Sarajeva, a svako gostovanje ovih klubova van Sarajeva je mamac za publiku u gradovima diljem Bosne i Hercegovine. Ovo su samo neki od brojnih primjera ekonomske neisplativosti ulaganja u projekt regionalne lige u nogometu. Vidimo da je po skromnome posjetu košarkaškim utakmicama ABA lige, sve to kratkoga daha. U početku je publika hrlila u dvorane, ali svake nove sezone sve je slabije zanimanje za regionalnu košarkašku ligu.
U moru raznih prijedloga za poboljšanje kvalitete klupskoga nogometa u Hrvatskoj, čini se da još nije spomenuto ono realno i idealno rješenje. Zatopljenjem političkih odnosa Hrvatske i Slovenije, nije zgoreg predložiti Slovencima oživljavanje hrvatsko – slovenske nogometne lige. To bi bio istinski užitak za nogometne gurmane. Uz to, bila bi to i regularna liga i proširene i pojačane konkurencije hrvatskim klubiovima u vidu Olimpije i Maribora i što je jednako značajno, to bi bilo i marketinški unosno i svima isplativo natjecanje. Preliminarno je već daleke 1940/41. odigrano jedno zajedničko natjecanje hrvatskih i slovenskih momčadi. Nije naodmet obnoviti ideju o zajedničkoj ligi Hrvatske i Slovenije u nogometu. I u onome sa Balkancima uvijek najtežem dijelu vezanom za sigurnost sudionika i pratitelja sportskog događaja, opet nema ozbiljne zapreke. Jer, Slovenci kao i Hrvati nisu nikad bili Balkanci, te i publika ima kulturne manire ponašanja. Neke ranije nesuglasice i razmirice su, izgleda, prevaziđene, a tome ide u prilog i odlična atmosfera na košarkaškoj utakmici Hrvatska – Slovenija na nedavnom Eurobasketu u Zagrebu ili korektno navijanje slovenske publike prilikom gostovanja rukometaša Zagreba u Sloveniji. Maribor i Olimpija tijekom zimske i ljetne stanke često odmjeravaju snage sa Zvezdom i Partizanom i tu srpski klubovi na prste ruke mogu prebrojiti uspjehe. Olimpija je prije nekolko godina tukla Zvezdu 3:0 uz promašeni jedanaesterac, a nepobjediva je i u ogledima s Partizanom. Prvak Slovenije Maribor silno je napredovao na sportskom polju. Sjetimo se da su lako dvostrukom pobjedom 4:1 i 2:1 prije dvije godine eliminirali sarajevski Željezničar u kvalifikacijama za Ligu prvaka, a lani su bili zborno bolji i od kluba ponosa hercegovačkih Hrvata, mostarskog Zrinjskog. Dva puta je Maribor igrao kvalifikacijske susrete i sa Dinamom za plasman u Ligu prvaka. Dinamo je oba puta izbacio Mariborčane, ali je u oba navrata bilo tijesno i neizvjesno uz veliku borbu i minimalne pobjede Dinama, jednom u uzvratu u Zagrebu, a drugi puta u Mariboru. I na kraju i ono najbitnije. Ne samo da gostovanja najboljih hrvatskih klubova pobuđuju veliki odaziv publike u Ljubljani i Mariboru, nego su i dolasci Olimpije i Maribora zanimljivi i hrvatskim nogometnim navijačima. Sad bi europski afirmiran Maribor bio živa atrakcija za publiku u Hrvatskoj, gdje god se pojavi. Jer, imaju već europsku reputaciju. Recimo i to da su i Osijek i varaždinski Varteks u trenucima nadahnuća uspijevali devedesetih svladati Aston Vilu usred Birmingema odnosno Anderleht u Osijeku s 3:1. Vaaraždinci su uspjeli i eliminirati Aston Vilu, prvaka Europe iz 1982. godine. I to nam pokazuje koliko je hrvatska nogometna liga, oslonjena samo na vlastite snage bila jaka devedesetih, a takav domet je bio nezamisliv, primjerice srbijanskim klubovima, tako da nema razloga igrati zajedničku ligu sa daleko slabijim od sebe. Ne zaboravimo da je i u bivšoj zemlji vladao i veliki rivalitet i Olimpije i Rijeke, a zanimljivi su bili i ljubiteljima nogometa iznimno zanimljivi i okršaji Olimpije i Hajduka, još više i Olimpije i Dinama.Eto, tako bismo imali izvrsnu prigodu gledati na djelu utakmice tri najbolja hrvatska kluba Dinama, Hajduka i Rijeke s dva najbolja i najpopularnija slovenska sastava Mariborom i Olimpijom. Ovako realizirani koncept zajedničke lige bi brzo napunio prazne kase klubova, a gledateljima bi bio prvorazredni ugođaj. Kvaliteta bi u zdravoj konkurenciji sportski orijentiranih klubova naglo skočila i svi bi bili zadovoljni i sretni. O tome trebaju razmišljati djelatnici hrvatskog i slovenskog nogometnog saveza, a ne pronalaziti razloge besciljnoga i uzaludnoga igranja sa susjedima s istoka, koji nikad nisu poštivali temeljnu vrijednost i odrednicu sporta i nogometa, a to je viteško i pošteno nadmetanje. Eventualna zajednička liga hrvatskih i slovenskih nogometnih momčadi bila bi pun pogodak, kako za hrvatske, tako i za slovenske ekipe. Svi bi bili na dobitku i nitko ne bi bio nezadovoljan. O tome vrijedi razmišljati i takvu ideju ozbiljno razmotriti. Srbi su ranije odbijali igrati ligu sa hrvatskim klubovima. Htjeli su zajedno sa Bugarima, Rumunjima, Grcima i Turcima, ali su ih redom svi odbili i otkačili. I sad naprasno žele Srbi igrati nogomet sa Hrvatima. Dva puta su već Hrvati učili Srbe nogometu, najprije između dva svjetska rata, onda i gotovo pola vijeka nakon Drugog svjetskog rata. Srbi su kao neposlušni učenici uvijek bili nezahvalnim prema hrvatskom profesoru s nogometne katedre i sve su rezultate reprezentacije iz bivše zajedničke zemlje pripisivali samo sebi i vlastitim zaslugama. I sad i dalje pred UEFA i FIFA Srbi besramno tvrde da im pripadaju svi rezultati i dostignuća nogometne reprezentacije Jugoslavije od 1923 – 1992. godine.Kome je stalo i kome je u Hrvatskoj u interesu da i po treći puta Hrvati opismenjuju nogometno nepismene Srbe? U međuvremenu, Hrvatska je za protekle dvadeset tri godine postala nogometna velesila za Srbiju, kao i za sve ostale zemlje bivše države. I nema nikakvog smisla igrati nogomet s nedoraslim srpskim suparnikom. Hrvatski klubovi kao i reprezentativna vrsta trebaju igrati samo sa sebi ravnim u svakom pogledu, a Srbi i njihovi klubovi to nisu ni po jednom gore pojašnjenom kriteriju. Čak i kad bi u sklopu imaginarne regionalne lige bilo i pola hrvatskih klubova sudionika, to bi bilo besmisleno i beskorisno po interes i budućnost hrvatskog nogometa, koji ima i dalje lijepu perspektivu, dok je srpski nogomet nepovratno propao na svakom sportskom planu.
Dragan Ilić
