Ovog ponedjeljka su počeli građevinski radovi u prostoru u kojem je nekada bila kavana Medulić, najstarija kavana u Hrvatskoj, otvorena još 1748. godine, prije punih 267 godina. Nažalost, kada sam se raspitala saznala sam da se ne radi o obnovi stare kavane Medulić, nego o prenamjeni prostora u sasvim druge svrhe. Znamo da je većina kavana zatvorena upravo u vrijeme socijalizma i da su ti prostori kao i mnoge druge nekretnine oduzete vlasnicima, tada omraženim „kapitalistima“. Pomor zagrebačkih i hrvatskih kavana nedjelo je socijalizma i komunizma kojima su građanski sloj, inteligencija i umjetnici bili i ostali glavni i zakleti neprijatelji, po klasnom i ideološkom ključu. Građanska misao, razgovor i kružoci koji su redovito uspijevali u kavanskom dimu i druženju, morali su biti izbrisani s lica zemlje kao antisocijalistički i „protunarodni“ elementi. Ili, ako bar ne s lica zemlje, a ono sigurno iz hrvatskih gradova koji su obilovali kavanama.
Kavana je „mjesto u kojem se osjećaš kao doma, a ipak nisi kod kuće“, znao bi reći moj pokojni djed. Kavana Medulić po mnogočemu je bila specifična, ne samo po tome što je nastala usporedo s kavanama Mitteleurope (srednje Europe) i istovremeno s nastankom drugih značajnih kavana u glavnim europskim gradovima, nego i zato što je smještena blizu Akademije likovnih umjetnosti, pa je bilo samo prirodno da su je neki zvali i „kavanom likovnjaka“ koji su rado, zajedno sa studentima boravili u njoj. U ovu kavanu je zalazio slikar i profesor na ALU Marino Tartaglia i moj profesor povijesti umjetnosti, pokojni Matko Peić. Kavanu Medulić otvorio je zagrebački trgovac Leopold Dun, kavu je nabavljao iz Nizozemske (koja je tada prednjačila u trgovini kavom), a njegovi gosti su mogli osim kave naručiti i čaj i čokoladu. Po svemu ovome se vidi da smo najnormalnije išli ukorak s europskim stilom života i bili njegov dio, sve dok nas nije pokosio socijalizam. Za razliku od slastičarni, u kavani se uvijek mogla naručiti i čaša vina, žestice, a u mnogima i kolač ili štrudla. Kroz 18. i 19. stoljeće kavanski život postaje izuzetno popularan kako u čitavoj Europi, tako i u Hrvatskoj, a kavane, u kojima su se mogle pročitati sve vodeće lokalne i europske novine, postaju centar društvenog gradskog života.
Gostima je na raspolaganju bio i besplatni telefon, tako da je kavana u pravom smislu riječi bila opremljena svime za razmjenu informacija i mišljenja, gotovo sasvim kao i današnji – wi-fi. U kavanama su se sa posebnom žestinom vodile burne rasprave o politici i kulturi, u kavanama se susretala društvena elita s individualcima, inteligencijom, kulturnjacima te u pravilu siromašnim studentima. U kavanama se prenosilo znanje, razmjenjivalo mišljenje, osnivale ideje (pa i one o socijalizmu i marksističkoj teoriji), ukratko, kavane su bile izvor kulturnog i političkog života i upravo su zato postale opasan faktor destabilizacije socijalističkog jednoumlja pod koje je potpala Hrvatska nakon 2. svjetskog rata. Kavane su bile izraz slobodne misli u ležernom i često zabavnom okružju. Zbog svog slobodarski opasnog duha, kavane su morale nestati i biti zamijenjene ispraznom zabavom u obliku današnjih „kafića“ koji su u pravilu mjesta akustičkog nasilja preglasne glazbe nad svakom mogućnošću suvislog razgovora i razmjene misli.
Nakon ovog će mi uvoda čitatelj možda predbaciti žal za prošlim svršenim vremenima i naklonost tradiciji koja se mora ukloniti modernim vremenima, no to nije točno. Kao dokaz prilažem činjenicu da je studentima i mladima širom srednje Europe (Prag, Beč, Budimpešta) i danas najomiljenije mjesto sastanka u svako doba dana, od ranog jutra do kasnih večernjih sati – upravo i još uvijek kavana. Samo potomci naših poraženih komunista i socijalista koji su prevarom preuzeli kormilo u Hrvatskoj još nisu shvatili kakvo se bogatstvo kulture i tradicije skriva u kavanama. Netko bi im trebao otkriti da bi turisti kojih je sve više u Zagrebu bili oduševljeni baš kavanskom kulturom grada. Umjesto toga, Zagrepčani u toplijim mjesecima godine borave na uličnim terasama ispred „kafića“, instinktivno tražeći duh kavana, na mjestima gdje NEMA glazbe i velikih ekrana. Sramotno je i tužno da Grad zajedno s gradonačelnikom nije niti pokušao zaštititi tu vrijednu kulturnu tradiciju i ustanovu i dati Zagrepčanima ono za čim još uvijek žude. Ne radi se dakle samo o nostalgiji, nego i o stvarnoj potrebi. Danas su nestale gotovo sve kavane iz našega lijepoga grada, a one koje su ostale su samo dokaz tome kako se kavana nasilno pretvara u ruglo i lakrdiju – najbolji primjer za to je nedavno obnovljena „Gradska kavana“, koju u ovom ruhu mogu staviti samo u nazivnike. Lenuci je zatvoren nakon čudnovatog hibridnog stanja restorana, Korza nema nakon što je neko vrijeme bio ponižen u svojstvu pizzerije, Kazališna kavana (Kavkaz) preporuča se samo u toplim mjesecima kada ne morate biti u današnjem otužnom interijeru i sjediti na barskim stolicama.
Na obližnjem Britancu nalaze se već dvije DM prodavaonice, pa ne vidim smisla otvaranju još jedne. To je razumski razlog, u slučaju da gradonačelnik, gradsko Vijeće, Zavod za zaštitu kulture i baštine, pa ni Muzej grada Zagreba ne žele uvažiti sve ove druge razloge – civilizacijske, tradicijske, kulturne i konačno, ekonomske koje sam nabrojala u ovom nekrologu prvoj hrvatskoj kavani. U sebi se potiho još uvijek nadam da tradiciji srednjoeuropske kavane u Zagrebu i Hrvatskoj još nije došao prirodan kraj.
Ingrid Runtić