Domovinski rat je općeprihvaćeni naziv za razdoblje novije hrvatske povijesti 90-ih godina 20. stoljeća. To je najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti kad se uzme u obzir da je u onako teškim političkim i vojnim okolnostima, kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je potom uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija te da Hrvati, zašto i to ne spomenuti, nakon dugo vremena nisu međusobno ratovali.
Prema hrvatskom zakonu, hrvatski branitelji iz Domovinskog rata svoja su prava stekli u razdoblju od 5. kolovoza 1990. (početak tečaja Prvi hrvatski redarstvenik) do 31. lipnja 1996. (iako se kao datum završetka Domovinskoga rata, odnosno prestanka ratnoga stanja, ako se već spominje 1996. godina u kojoj nije bilo oružanog djelovanja, primjerenijim čini 23. kolovoza 1996. kad je potpisan Sporazum o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije). Dakle, naziv Domovinski rat obuhvaća i razdoblje koje je neposredno prethodilo otvorenoj srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku te razdoblje neposredno nakon završetka ratnih operacija u Hrvatskoj i BiH.
Domovinski rat izazvala je velikosrpska politika, iznova pojačana medijskom promidžbom od rujna 1986., koju je potaknulo srbijansko vodstvo radi homogenizacije Srba na prostoru bivše Jugoslavije. Važnu ulogu u procesu njezina provođenja imali su preustroj Oružanih snaga SFRI sukladno planu „Jedinstvo” (1988.) i, posebice, razoružavanje hrvatske Teritorijalne obrane (svibanj 1990.). Pod nazivom Domovinski rat razumijevaju se: završne pripreme srpskoga agresora za rat i ostvarenje glavnoga cilja velikosrpske politike da „svi Srbi žive u jednoj državi” na „većem dijelu Balkana”; protuustavno i terorističko djelovanje te naoružavanje i oružana pobuna dijela Srba u Hrvatskoj od sredine 1990. (u vojnoj terminologiji tzv. puzajuća ili prikrivena agresija); početak ustrojavanja hrvatskih obrambenih snaga od kolovoza 1990.; početak rata i otvorene agresije Srbije i Crne Gore, odnosno jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpsko-crnogorskih postrojbi na Hrvatsku od ljeta 1991.; protuterorističko djelovanje hrvatske policije od kolovoza 1990. te obrana Republike Hrvatske od ljeta 1991. i oslobađanje najvećeg dijela njezina privremeno okupiranog teritorija vojnim putem od kraja 1991. do sredine kolovoza 1995. godine; stvaranje uvjeta za mirnu reintegraciju preostaloga okupiranoga teritorija Republike Hrvatske („Erdutski sporazum” u studenom 1995.), kojom je do 15. siječnja 1998. hrvatsko Podunavlje (Baranja te dio istočne Slavonije i zapadni Srijem) vraćeno u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Dakako, prikaz Domovinskoga rata ne može biti potpun ako se u obzir ne uzmu događaji u Bosni i Hercegovini, prije svega izlazak Hrvata na referendum o neovisnosti BiH, hrvatsko priznanje BiH kao samostalne države, razdoblje oružanih sukoba izmedu HVO-a i Armije BiH te sudjelovanje hrvatskih snaga HV-a i HVO-a u obrani i oslobađanju Bosne i Hercegovine od srpske agresije (1995. hrvatske snage oslobodile su više od 5000 km2 BiH).
Razvoj demokracije i višestranački izbori u travnju i svibnju, konstituiranje višestranačkoga Sabora RH i proglašenje prvoga predsjednika Republike Hrvatske (tada još predsjednika Predsjedništva SRH) Franje Tuđmana 30. svibnja, ustavni amandmani u srpnju i početak oružane pobune Srba u Hrvatskoj, kao i ustrojavanje Prvih hrvatskih redarstvenika – zametka suvremenih oružanih snaga RH u kolovozu, te tzv. „božićni” Ustav RH 22. prosinca, obilježili su 1990. i potvrdili je kao temeljnu godinu u stvaranju nove hrvatske države.
U 1991. posebno se ističu referendum (19. svibnja) na kojem su se Hrvati i ostali građani Hrvatske izjasnili za suverenu i neovisnu hrvatsku državu, a protiv ostanka u Jugoslaviji, postrojavanje Zbora narodne garde – legendarne jezgre pobjedonosne Hrvatske vojske na stadionu NK Zagreb (28. svibnja), zasjedanja Sabora Republike Hrvatske (25. lipnja i 8. listopada) na kojima su donesene i potvrđene odluke o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske, odnosno o raskidu svih državnopravnih veza s dotadašnjom SFRJ. Blokada vojarni JNA, preuzimanje oružja hrvatske TO i žilav otpor hrvatskih branitelja srpskoj agresiji te početak oslobađanja okupiranoga teritorija Republike Hrvatske u zapadnoj Slavoniji i na hrvatskom Jadranu od kraja listopada, učinili su 1991. presudnom godinom u obrani neovisnosti Republike Hrvatske.
Priznanje samostalnosti od država Europske zajednice 15. siječnja, a posebice primanje u članstvo UN-a 22. svibnja, označili su 1992. godinom međunarodne afirmacije Hrvatske. Unatoč svemu tome, za svoju teritorijalnu cjelovitost Hrvatska se morak izboriti nizom vojno-redarstvenih oslobodilačkih akcija i operacija. Najpoznatije među njima „Bljesak” i „Oluja” – provedene su u svibnju i kolovozu pobjedničke 1995. godine.
S razlogom se ponosimo Domovinskim ratom, posebice „Olujom” – „kraljicom svih hrvatskih bitaka” – koja je Hrvatskoj donijela toliko željenu slobodu i teritorijalnu cjelovitost. „Oluja” nije bila zločinački pothvat, hrvatski generali koji su zapovijedali u „Oluji” nisu zločinci. To su činjenice, dokumentirane i argumentirane, dakle znanstveno utemeljene, koje ne može osporiti niti jedna sudska presuda.
