Stogodišnjica galerije Ulrich, prve privatne galerije u Hrvatskoj uopće, obilježena je 2009. godine. Četiri godine kasnije, zauvijek je ugašena izložbena aktivnost ove galerije koja je odavno postala posebna institucija hrvatske likovne kulture. Galerija Ulrich nastala je privatnom i velikodušnom inicijativom zagrebačkog obrtnika staklara Antona Ullricha, ljubitelja likovne umjetnosti. I u tom isprve malom, ali kako će se vrlo ubrzo pokazati, bitnom detalju, Zagreb je išao ukorak s ostalim europskim gradovima stvarajući komorni umjetnički izložbeni salon u kojem je na najbolji način došlo do izražaja za to doba tipično građansko mecenatstvo umjetnosti svih vrsta, pa tako, u ovom konkretnom slučaju i likovne umjetnosti. Svatko tko je u visokom društvu Europe htio postati elita znao je da je to najbolje i najučinkovitije može postići podupiranjem kulture i umjetnosti – pa je tako tradicija mecenatstva polako prelazila iz ruku osiromašenog plemstva i crkve u ruke sve bogatijeg građanstva. Tako je to bilo i krajem 19. te početkom 20. stoljeća u hrvatskim gradovima.
Dvije godine prije nego što je Anton Ullrich pokrenuo galeriju Ulrich (u samom nazivu galerije vremenom se gubi jedno l), utemeljena je i likovna Akademija kao Kraljevsko zemaljsko obrazovalište za umjetnost i umjetni obrt. Papa Ullrich (kako su ga od milja nazivali) nije bio samo ljubitelj lijepih umjetnosti, već i vrlo dalekovidan manager jer je znao da je Umjetnički paviljon koji je izgrađen 1898. godine upravo u svrhu održavanja velikih i reprezentativnih izložbi bio prevelik za pojedinačne (samostalne) izložbe likovnih umjetnika, pa je tako Ullrichov salon brzo nadmašio i najoptimističnija očekivanja svog utemeljitelja. U tom prostoru izlagali su najbolji od najboljih hrvatskih likovnih umjetnika i slikara kao Menci Klement Crnčić, Ljubo Babić, Maksimilijan Vanka, Jozo Bužan, Slava Raškaj, Tomislav Krizman, Ivan Tišov, Gabrijel Jurkić, Jerolim Miše, Fran Kršinić, Ferdo Kovačević i mnogi drugi. Antonov sin Edo ugošćuje mlade svjetske slikare kao Marc Chagala, Fernand Legera, Georgea Braquea i Roberta Deloneya što ukazuje ne samo na njegovu upućenost u zbivanja na europskoj likovnoj sceni, nego i na nedjeljivost i isprepletenost kulturnog života srednjeeuropskog Zagreba i Europe.
Bogatu izložbenu djelatnost prekida drugi svjetski rat, nakon kojega je Edo Ullrich prisiljen vratiti se staklarskom obrtu i uokvirivanju, a izložbeni salon predaje na upravljanje Gradskom narodnom obrtu, prethodnici današnjeg Likuma, nabavno- prodajnoj zadruzi likovnih umjetnika. Još od samog početka su odnosi vlasnika galerije i umjetnika bili regulirani ugovorom koji je obuhvaćao isplaćivanje provizije galeriji od 30% po prodanom djelu te regulirao obveze i prava izlagača i galerije – nešto o čemu gotovo čitavo stoljeće poslije, današnji umjetnici u suvremenoj Hrvatskoj, samo još mogu sanjati. Tu časnu praksu koja svjedoči o dubokom poštovanju koje građanskog sloj (ili od komunista pogrdno nazvani „buržuji“) gaje prema umjetnosti i umjetnicima, kasnija galerija Ulrich je pokušala očuvati što je dulje mogla pod puno nepovoljnijim uvjetima socijalizma.
Sjećam se da sam još kasnih osamdesetih, kao studentica slikarstva, upravo u toj galeriji vidjela izložbu crteža istaknute umjetnice Käthe Kollwitz, njemačke slikarice i grafičarke ekspresionizma koja je u nacističko vrijeme bila proglašena jednom od takozvanih „izopačenih“umjetnika (njem.: entartete Künst). Upravo je u tijeku izložba u Modernoj galeriji na Zrinjevcu Käthe Kollwitz i Ernsta Barlacha, a već prije 30 godina su djela iste umjetnice bila izložena u galeriji Ullrich – što jasno govori o odabiru vrhunskih izložbi u tadašnjoj galeriji Ulrich. Dakle, otežano ali ipak, galerija Ulrich je zadržala visoku razinu kvalitete izložbi gotovo do samog kraja svog postojanja. Imala sam čast izlagati u njoj u ljeto 2013. godine, kada sam već načula glasine o skorom „premještaju“ galerije – odnosno o njenom kraju, kako mi je već tada bilo jasno. U nedostatku vizualnog arhivskog materijala kojeg na internetu nije moguće naći, gotovo kao da ove galerije nikada nije ni bilo, prilažem nekoliko slika s otvorenja svoje izložbe Retrospektiva portreta, 2013. godine.
Važno je istaknuti da galeriju Ulrich koja je zasluženo trebala biti zaštićena od tog tihog smaknuća i koja je svakako trebala biti očuvana kao povijesni i vitalni svjedok izlagačke tradicije i svojevrsnog galerijskog hrama hrvatske likovne umjetnosti, bila je nagrađena za svoj izložbeni uspjeh koji je trajao više od stoljeća – ukinućem! Niti jedno objašnjenje o onih o kojima se šapuće, a nikad javno ne progovara, ne može opravdati taj kulturni krimen koji su vlasti u samostalnoj državi Hrvatskoj i njenom glavnom gradu počinili nad galerijom Ulrich i našom kulturnom baštinom. Duboko se sramim ovakvog nedostojnog kraja jedne bogate tradicijske galerije likovnih umjetnosti, no jasno mi je da je njezin kraj u trenutku kada je postala svojevrsno slijepo crijevo prodavaonice Likum bio samo pitanje trenutka.
U galeriju Ulrich niste naime mogli kao posjetitelj doći drugačije, nego kroz prostor prodavaonice likovnih materijala i boja, dok je na zidovima prizemne prostorije u redovima bio „popikan“ umjetnički kičeraj i razni drugi predmeti primijenjene djelatnosti. Trebalo se probiti kroz to mnoštvo šarenih izložaka, od kase i pulta na ulazu preko drvenih, strmih i škripavih stepenica u prozračnu galeriju Ulrich na prvom katu koja je obilovala odličnim prirodnim svjetlom i ugodnim komornim rasporedom zidova te ostala u mom sjećanju kao skriveni izložbeni dragulj u samom srcu našega glavnog grada. Danas toga dragulja više nema, i niti jedna prodavaonica, banka ili ured koji će nići na njegovom mjestu više nikada neće moći nadomjestiti ovaj velik i bolan gubitak nekad prve privatne galerije u Hrvatskoj, koja je svojim značenjem nadmašila čak i najsmjelije snove svog utemeljitelja, Antona Ullricha. Danas, iza prljavih stakala tog nekadašnjeg dragulja, zjapi prerovan bezdan stare građevinske šute.
Za ovaj nedopustivi zločin nad našom kulturom i izložbenom poviješću optužujem Ministarstvo kulture i Vladu koja je dopustila ono što niti jedna Vlada neke druge zemlje nikada ne bi dopustila. Lokacija i djelatnost Galerije Ullrich trebale su biti pod posebnom zaštitom kulturne i umjetničke baštine Hrvatske, jer je to prva vidljiva crta obrane hrvatske kulture i nacionalnih interesa o kojima se ova vlast (sada već na odlasku) nikada nije brinula. Umjesto toga, podignuto je nakazno i skupo zdanje MSU-a u Novom Zagrebu koje u svojim dvoranama skriva podosta naplavina suvremene umjetnosti sumnjive umjetničke vrijednosti, no o tome će biti još govora u nekom od slijedećih članaka. Ovaj je posvećen nestanku i gašenju jedne od najboljih i najznačajnijih galerija Hrvatske koja je preko jednog stoljeća promovirala i izlagala najbolje hrvatske i inozemne likovne umjetnike. Odnos današnje vlasti i hrvatskih institucija prema hrvatskoj kulturi je, kako se vidi na primjeru gašenja ove galerije, civilizacijski nedopustiv i sasvim neprijateljski!
Ingrid Runtić
