Srbija je došla do konačne točke raskrižja puteva ka Europi ili ka Rusiji. To je zorno nakon novoga posve jasnog signala Europske unije da je Srbija obvezna pregovore s Kosovom nazivati pravim i punim imenom a ne po dosadašnjoj praksi srbijanskih političara i njihovih medijskih poslušnika terminom pregovora Beograda i Prištine. Ovo je prava naznaka da EU neće ubuduće tolerirati srbijansku akrobatiku i gimnasticiranje riječima u cilju omalovažavanja suprotne strane tijekom političkoga dijaloga. Srbi ponukani inozemnim primjerima oslovljavanja suprotne strane Kosovo zlonamjerno zamjenjuju pojmom Prištine.
To ne čine nimalo slučajno budući da time naglašuju da iz njihovog kuta promatranja već sedam godina međunarodno priznatu državu i dalje ovom smišljenom jezičnom zbrkom tretiraju kao dio vlastitog teritorija. Neupućeni stranac bi mogao zamijetiti da Srbija pregovara s gradom – državom po imenu Priština, jer su Srbi takvim nazivanjem Kosova željeli svima staviti do znanja kako sve kosovske političare smatraju vođama odmetnika pobunjenog naroda. Milovan Drecun, vojnopolitički analitičar i kadar Vučićeva SNS-a, nekad i oprobani Miloševićev kadar, sve to je još dodatnim riječima ukrasio. On veli kako Srbija pregovara s organima privremene i samoproglašene administracije lažne države. Njih stanoviti Drecun naziva samozvancima, a Srbija nema na Kosovu niti jedan atribut državnosti, ni vojsku, ni policiju, ni upravu, ni sudstvo i tužiteljstvo, ni monetu, niti carinu. Ali, u svojoj osebujnoj mašti ima Srbija iracionalnu ideju kao je Kosovo i dalje njezino. Usprkos činjenici da su na Kosovu 1999. i vojno i politički poraženi, Srbi i dalje tjeraju mak na konac. I kad su pravodobno zaprimili vrlo jasnu i preciznu obavijest iz sjedišta EU u Bruxellesu da se vode isključivo razgovori Srbije i Kosova kao dvije države, Srbi su to svojevoljno zanijekali i nastavak razgovora sad uvjetuju ucjenama kako će prekinuti mirovne pregovore ako Europska unija bude dosljedna i uporna glede pravog imenovanja aktera pregovaračkoga procesa. U povodu toga televizija B 92 je oštrim i provokativnim tonom novinara upitala šefa izaslanstva EU u Srbiji Michaela Davenporta je li on rabi jedan ili drugi naziv razgovora. Englez se napravio pravim Englezom i namjerno izbjegao izravni odgovor uz naputak kako je do sada rabio naziv dijaloga Beograda i Prištine.I tu nije kraj srpskim strahovanjima od konačnoga ishoda razgovora sa zastupnicima s kosovske strane. Jer, Srbi su dobili i jasnu poruku da prije otvorenja početnoga poglavlja 35 o pristupnim razgovorima sa EU, moraju prije toga priznati državu Kosovo. Danas im je ispostavljen još jedan uvjet bez koga nema otpočinjanja dijaloga s EU, a to je zahtjev međunarodnih čimbenika iz EU i SAD da Srbija mora odmah uvesti sankcije Rusiji, ako se uopće misli ozbiljno kandidirati za članstvo u EU. Nije teško pretpostaviti kako su na sve ovo burno reagirali srbijanski zvaničnici i njihovi strogo kontrolirani i teledirigirani mediji. Svi su do jednog osuli rafalnu paljbu po EU, SAD, a na meti tradicionalnog stogodišnjeg glasila svake srbijanske vlasti, lista “Politika” naslovnica uz propratni komentar otvoreno sugerira na diplomatski rat Beograda i Berlina u svezi spomenutih tema Kosova i Rusije. Tome dodaju kako su se njemačkoj inicijativi za definiranje točnog naziva pregovora Srbije i Kosova, Njemačkoj pridružile Engleska i Hrvatska. Zanimljivo, u isto vrijeme tiražni, ali i tabloidni Kurir, također pod Vučićevom paskom, objavljuje intervju sa srbijanskim premijerom u kome okorjeli i nepopravljivi demagog i licemjer veli kako ga nitko nikad neće posvaditi s njegovim njemačkim prijateljima. Iznenađujuće je da dva dnevna glasila pod punim Vučićevim nadzorom istoga dana objavljuju dvije potpuno različite ocjene i prosudbe aktualne njemačke vlasti spram Srbije. Ali, usprkos iznenada različitim stajalištima dva Vučićeva medija, Nijemci imaju samo jedno i nepromjenljivo stajalište. Javno se očitovao i veleposlanik Njemačke u Beogradu Axel Ditman. Diplomat koji je tek nedavno dobio vjerodajnice kao novopostavljeni veleposlanik Njemačke u Beogradu, kazao je u intervjuu za još jedno novinarsko leglo velikosrpstva Večernje Novosti kako Srbiju nitko ne prisiljava da papirološki prizna neovisnost Kosova prije početka pregovora, ali je obvezna obustaviti političko miješanje u institucije na sjeveru Kosova i dužna je poštivati granične prijelaze u pravom smislu riječi, a ne tek kao administrativne kako srbijanski političari to rade i prave otvorenu političku zlouporabu.
Najprecizniji u opisu položaja današnje Srbije u svijetu je MIchael Erhke, Nijemac koji obnaša dužnost direktora zaklade Friedrich Ebert u Beogradu. Njegove izjave Srbi pomno slušaju i prate jer su svjesni da izgovara stavove njemačke Vlade u Berlinu. Tako je tijekom nedavne političke debate u Beogradu Michael Erhke Srbima izravno poručio da je Srbija sad u istoj pozciji kao NJemačka 1945, netom nakon svršetka Drugog svjetskog rata. To posljedično znači da je Erhke Srbima ukazao da su kao narod i država vinovnici rata i jedini pravi krivci za stradavanja nebrojeno velikog nesrpskog pučanstva diljem prostora bivše Jugoslavije. Ovim je NIjemac dobronamjerno Srbima htio savjetovati da preispitaju vlastitu savjest i suoče se sa zločinima što su ih činili sami, ili barem dobar dio njihovih sunarodnika u ime zajedničkog i jedinstvenog cilja najvećeg broja Srba, a to je velikosrpski projekt. Nisu se Srbi osvrnuli na mišljenje Erhkea, jer i dalje sebe predstavljaju vanjskom svijetu kao žrtvu, a u svima drugima vide dželate. Koliko je Srbija daleko od procesa pročišćenja, pokazuju i neprestani izljevi mržnje spram najvećeg broja europskih naroda i država. I ta niska srpskih proizvoljnih neprijatelja je duga kao što je dug, recimo i dugi popis stanara jednog gradskog nebodera. Nimalo Srbi nisu odmakli od ksenofobičnoga stupnja svijesti od ratnih devedesetih. Tad je pod dejstvom organizirane državne promidžbe najveći broj europskih naroda i država sotoniziran do neslućenih granica. Stanje se nije popravilo ni gotovo nakon četvrt stoljeća. Samo je u srbijanskoj uobrazilji lista neprijatelja i malo dulja nego tad.
Uz tradiocionalne neprijatelje Srbije iz svjetskih ratova Nijemce, Austrijance, Talijane, Mađare i Bugare, sad su se u tom istom krugu našli i Engleska i Francuska, jer su Srbi ljuti i bijesni što ih nisu sasvim otvoreno poduprle u njihovome pokušaju realizacije svoga velikodržavlja. Zamjerili su im se toliko da je četnički vojvoda Tomislav Nikolić 2008. prigodom proglašenja neovisnosti Kosova izjavio kako trebaju Srbi porušiti spomenik srpske zahvale francuskom narodu podignut u na šetalištu glasovite beogradske utvrde i gradskog parka Kalemegdan. I još veli maštoviti četnički vojvoda Nikolić kako bi Srbija na mjestu porušenoga spomenika Francuskoj trebala podići novi spomenik zahvale Španjolskoj i španjolskome narodu, jer Španjolci nisu priznali Kosovo. Zaboravio je još i na tako značajne europske velesile poput Rumunjske, Grčke, Slovačke i Cipra, koje još uvijek nisu po ugledu na preostale 23 članice EU priznale Kosovo. Ali, na Nikolićevu, Vučićevu i Dačićevu žalost Rumunji i Grci se u međuvremenu, već spremaju priznati Kosovo, dok će novi srpski prijatelji Španjolci to učiniti najkasnije poslije vjerojatnog odvajanja i državnog osamostaljenja Katalonije na referendumu zakazanom za 20016. godinu. Samo u ime održanja lažnog mira sa Katalonijom i Baskijomu vlastitoj kući, Španjolska je do sad oklijevala s priznanjem Kosova, nikako zbog simpatija i ljubavi za Srbiju, zemlju čije su horde razuzdanih razbojnika i bandita u ratu devedesetih uništavali sve što je katoličko i hrvatsko, a onda se nakon rata Srbi nadaju političkoj potpori iz redova katoličkih zemalja, koje su dobro zapazile da je srpska mržnja prema Hrvatskoj i Hrvatima ujedno i srpska mržnja prema svim vrednotama i ostalih zapadnih i katoličkih zemalja Europe.I Srbi se tu nisu zaustavili nego su projekciju odbojnosti i netrpeljivosti proširili i na protestanstski svijet, ranije pošteđen srpskih teških riječi. Ali, sad su na popisu omraženih i Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Danska, Norveška, Švedska, Finska… Jedino su oštrici srpskoga verbalnog napada izmakli Škoti, Irci i Velšani, jer sad Srbi priželjkuju Englezima otcjepljenje svih spomenutih iz sastava Velike Britanije. I time misle kako će im se slatko osvetiti jer je Ujedinjeno Kraljevstvo iz Londona tijekom raspada Jugoslavije još 1992. priznalo državnost Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije, a 2006. i Crnu Goru i 2008. Kosovo. Unatoč dvostrukom moralu britanske politike tijekom raspada Jugoslavije i skrivene političke potpore dijela britanskih političara Srbiji, u odlučujućem trenutku oni su, ipak, napustili Srbiju, britanskoga saveznika iz dva svjetska rata. Srpske zločine genocida, urbicida, kulturocida i etnocida iz devedesetih nisu ni Englezi, niti Francuzi promatrati zatvorenih očiju. I tu je nepovratno pukla vjekovna ljubav Srba s Englezima i Francuzima. U žarištu su se našle manje zemlje. Belgijance Srbi ne mogu smisliti jer je u Bruxellesu sjedište EU, odakle se Srbima svakodnevno ispostavlja kodeks normalnog i civiliziranog ponašanja prema susjedima, te ih Srbi stoga ne mogu podnijeti. Nizozemce, jedini europski narod koji nije ubijao Indijance u rezervatima prilikom naseljavanja i koloniziranja Amerike, Srbi s gnušanjem gledaju jer je u Haagu središte Tribunala za ratne zločine koji je osudio veliki broj srpskih zločinaca koje Srbija i dalje smatra svojim herojima. Luksemburg je Srbima krivac jer je 1991. njihov političar Jacque Dellor bio prvim sudionikom mirovnih pregovora o obustavi srpske agresije na Hrvatsku. I to je Srbima dostatno da zamrze cijeli Luksemburg.I tako je cijeli Beneluks na udaru mržnje Srba.
I Skandinavci nisu umakli krivim srpskim predodžbama. Danskoj ne mogu oprostiti što je umjesto Srboslavije 1992. pozvana na završni turnir EP u nogometu koji je i osvojila, a nogometno nenadareni Srbi i danas žive u zabludi da bi njihova Srboslavija uzela pobjednički pokal samo da joj je UEFA odobrila nastupati u Švedskoj. Opet, Švedi su skrbili u velkom prihvatu izbjeglih muslimana iz Bosne ratnih devedesetih, a Srbima nisu po volji jer ih smatraju već desetljećima najvećim hrvatskim prijateljima u Skandinaviji. Zaboravljaju koliki je broj Srba, ekonomskih imigranata Švedska udomila i dala im zaposlenje. I Norvešku Srbi pamte po onome po čemu je žele pamtiti, a to su koncentracijski logori iz WW2. Tada je, tvrde Srbi, u naručje Kvislniga, deportiran veliki broj Srba. A to što su Norvežani golemim donacijama i prije svega besplatnom dostavom plina Srbiji nakon pada s vlasti ratnog zločinca Miloševića spasili Srbe od smrzavanja tih prvih zima nakon 2000. godine, nitkom ništa. Srbi imaju selektirano pamćenje koje ih služi onako kako im se prohtije. Tako i dalje žele vjerovati i ruske bajke kako ih je Rusija darivala bespovratnom pomoći, iako uopće nije donirala Srbiju kao primjerice Norveška, Japan, Švicarska, Austrija ili Njemačka. Što vrijedi tankoćutnim Norvežanima znak dobre volje prema Srbima, kad oni cijene i danas da su to za njih napravili Rusi. Ili, recimo Japancima činjenica da su na desetke autobusa gradskog prijevoza darovali Srbima, koji su u posljednjih sedam godina nabavili po jeftinoj cijeni i autobuse iz Poljske i trolejbuse iz Španjolske, ali Srbi se opet kunu u Ruse i u Rusiju. I što vrijedi i Fincima finoća prema Srbima, kad Srbi znaju da je iz Finske političar Marti Ahtisari, čovjek koji je 1999. primorao Srbe na političku i ratnu kapitulaciju na Kosovu, kad je u njegovoj nazočnosti glavnog NATO izaslanika Milošević potpisao plan 1244 za Kosovo i time ozvaničio poraz Srbije i trajni gubitak Kosova, od tad zauvijek izopćenog iz sastava Srbije. Doda li se tome da Srbi znaju da je Finska sve do prve polovice dvadesetog stoljeća bila pod okupacijom najprije carske Rusije, onda i SSSR-a, onda je razvidno kako Srbi Fince doživljavaju kao bjegunce iz čeličnoga zagrljaja ruskog medvjeda. I neprijatelj ruskog naprijatelja, istog trena je i neprijatelj Srba. To im je kao vrsta automatizma u razmišljanju. I uzalud su Finci prema Srbima fini. Ni u tisućama finskih jezera i nepreglednih šuma, ne može se utopiti i nestati neutaživa srpska bol za izgubljenim srpskim velikodržavljem zvanim bivša država Srboslavija.
Dragan Ilić
