Neuki i neobrazovani četnički vojvoda Tomislav Nikolić potpuno je izgubio kompas. Na upit njemačkih novinara na redovitoj presici u Beogradu kani li Srbija priznati nezavisnost Kosova kao preduvjet budućih razgovora o eurointegracijama, Nikolić je odbrusio kako bi netom izbio građanski rat u Srbiji ako bi srbijanska vlast donijela takvu odluku. Još je dodao kako će možda u budućnosti biti vlasti u Srbiji koja bi posegnula za takvim korakom, ali je sad nema na vidiku po cijenu bilo čega. Da Srbi opet idu uz dlaku ostatku čovječanstva govori i istup Aleksandra Vučića nakon sastanka s kronično pijanim srpskim patrijarhom Irinejem. Poglavar SPC je čak poručio Vučiću da odustane od daljih razgovora sa EU, ako je prvi uvjet priznanje Kosova kao samostalne države. Srbi se kao i uvijek pred svijetom pozivaju na svoje povijesno pravo nad Kosovom i kažu i opet po tko zna koji puta lažu da je Kosovo tisuću godina bilo srpska kolijevka koju su Albanci zaposjeli u posljednjih stotinu godina. I kao i uvijek, lud bio tko bi im na prvi mah povjerovao. Istina je da se na temelju zakona Međunarodnoga prava, usvojenog diljem svijeta kao sveopće prihvaćenim, smatra da postoje tri bitne i ključne odrednice prilikom razgraničenja država i naroda. U spornim situacijama, kao što je, konkretno i ova između Srba i Albanaca, uzimaju se kao tri najznačajnija elementa etnički, povijesni, ali i treći iznimno važan faktor geopolitički kombiniran i sa ekonomskim. Oko prva dva povijesnog i etničkog prava nad Kosovom se i lome koplja Srba i Albanaca.
Uz kratak osvrt nepristranih zapadnih povjesničara i znastvenika iz raznih oblasti što su stoljećima pohodili Kosovo i izučavali podrobno njegovu povijest od najranijih vremena, možemo ustvrditi da su Srbi ponovno pokušali obmanuti cijeli svijet. Prvih pet stoljeća po doseljavanju Južnih Slavena na Balkanski poluotok, Srbi su živjeli isključivo sjeverozapadno od današnjeg Kosova, oko kojega su se krvavo borili Bizant i Bugarska. Dvije carevine iz ranog srednjevjekovlja naizmjenično su vladali Kosovom sve do 1180. kada Kosovo po prvi puta dolazi pod vlast Srba. Kronološkim redom, još prije Bizanta i Bugarske, ono je spadalo pod vlast Rimskog a carstva i podijeljeno na zapadni dio zvani Praevalitana i istočni dio pod imenom Dardania. U petome stoljeću pretrpjela je ta oblast velika razaranja tijekom invazije Huna 441. i nakon još jednoga udara vojske od 447 – 49, čiji je najpoznatiji vojskovođa u povijesti bio Atila zvani “Bič božji”. I tek 527. godine bizantski car Justinijan Prvi priključuje Kosovo Istočnom Rimskom carstvu, odnosno Bizantu. Povjesničar Philip Baker smatrao je Justinijana posljednjim rimskim carem koji je govorio latinskim jezikom i posljednjim carem koji je neuspješno pokušao na jezičnom planu ujediniti zapadno i istočno carstvo. Već od prvih desetlčjeća devetoga stoljeća Bugari preuzimaju vodeću ulogu i vladavinu nad Kosovom. Ono će postati sastavnim dijelom, najprije Prvog, potom i Drugog Bugarskog carstva i s manjim prekidima i povremenim upadima Bizanta, onda i Srbije na bugarski državni teritorij na Kosovu će se bugarska vlast održati sve do 1241. godine. Znači, više od četiri stoljeća, s malim pauzama, Bugari su imali Kosovo u svojim rukama. Srbi ovo golemo razdoblje bugarske vladavine nad Kosovom, kao i viševjekovnu vlast Bizanta, u državnom i političkom smislu, preteča današnje države Grčke, jednostavno prešućuju. Misle da se ignorriranjem povijesnih činjenica i povijesne građe može zamagliti istina i Kosovo svijetu predstaviti kao ekskluzivno srpska zemlja tijekom povijesnog razvitka država i naroda.Najdulje su trajale borbe Bugarske i Bizanta za zauzimanje Kosova. Netom nakon pokrštenja Bugara 864. godine, a u doba duge vladavine kana Presijama ( 836 – 852 ) Bugari su daleko i prije dolaska Srba podigli niz pravoslavnih crkava i manastira na Kosovu. Godine 1018. nakon poluvijekovnih bitaka između Bugara i Bizantinaca, ratna sreća se okrenula na stranu Bizanta, koji je tijekom jedanaestoga stoljeća za kratko ovladao Kosovom. Prema povijesnim zapisima bizantskoga cara Konstantina VII Porfirogenitom u djelu De administrando imperio ( U prijevodu: O upravljanju carstvom ), Srbi u vrijeme ogorčenih borbi Bizanta i Bugara uopće nisu živjeli na Kosovu, već sjeverozapadno od današnjega teritorija Kosova i Metohije. Tako veli Konstantin Porfirogenit, na čija se povijesna vrela Srbi često vole pozivati, ali samo djelomično u onoj mjeri i etnogeografskim prikazima Balkanskoga poluotoka kako Srbima to parcijalno odgovara. O njegovom prikazu etničkoga stanja na Kosovu sve do 1180. kad su ga vojnički po prvi puta osvojili Srbi, naravno, nema u srpskoj historiografiji ni traga, ni glasa. Teško im je priznat surovu istinu da tamo nisu ni obitavali čak pola tisućljeća po dolasku na Balkan. Bugari se nisu mirili s bizatnskim primatom nad Kosovom, nego su smogli snage da ga vojno opet uzmu pod kontrolu. I za vrijeme ustanka Petra Delijana ( 1040 – 41 ) na kratko su ga preuzeli od Bizanta, a to su učvrstili novim protubizantskim ustankom Petra Vojteha 1072. Nakon bugarske pobjede nad Bizantom Petar III se proglasio bugarskim carem u Prizrenu, gradu kojega Srbi cijelom svijetu predstavljaju srpskim Jeruzelemom, a najkraće je povijesno bio u posjedu Srba. Iz Prizrena se vojska bugarskoga vladara usmjerila ka Skoplju, u koje je pobjednonosno umarširala i njega, također, pripojila bugarskoj državi. I poslije novog obrata i bizantskog trijumfa nad Bugarima, Kosovo opet dolazi pod vlast Bizanta, a onda 1180 godine raški župan Stefan Nemanja, iskonom rimokatolik i po pobočnoj liniji u srodstvu s hrvatskom srednjevjekovnom dinastijom Trpimirovića, potiskuje Bizantince i zauzima najveći dio Kosova. Ostatak teritorija u današnjem pojmu obujma Kosova 1216. godine zaokružit će prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani. No, Bugari nisu ni tad mirovali, niti su odustajali od pomisli da opet uzmu Kosovo pod svoje. Tako su samo dvije godine nakon što se srpski kralj Stefan Prvovjenčani na Kosovu vojnički utvrdio, napali položaje Srba 1218. godine i uspjeli potisnuti Srbe s Kosova. Bilo je to u vrijeme bugarskoga vladara Ivana Asena II ( 1218 – 1241 ). Poslije njegove smrti, Srbi odmah kreću u protuofenzivu ne bi li povratili Kosovo i to im polazi za rukom 1241. godine. Od te 1241. godine, pa sve do poraza protiv Turaka u poznatoj Kosovskoj bici 1389. Srbi su držali Kosovo u sklopu vlastite države. Računajući i prvotnu srpsku vladavinu na Kosovu od 1180. i prekinutu opisanim bugarskim osvajanjima Kosova, može se konstatirati da su Srbi u svome posjedu imali Kosovo samo od 1180 – 1389, jedva nešto više od dvije stotine godina. Ne smeta to Srbe da ostatku čovječanstva prodaju maglu da su tamo jedino oni autohtoni od vremena ljudskog postanja do današnjih dana. U sudaru srpske mašte i stvarnosti, ponovno je došlo do nesporazuma. Nepobitno je samo to da su i Srbi kao prije njih i Bizantinci ( u suvremenom značenju njihovi duhovni slijednici Grci ), te Bugari još prije Srba sagradili niz pravolsavnih crkava i manastira na Kosovu i Metohiji.
Nema prijepora da su za dvije stotine godina vladavine na Kosovu Srbi podigli niz vjerskih spomenika, od kojih su neki ušli i u red vjerkih objekata nulte kategorije pod zaštitom Unesca. Tu spadaju Pećka patrijaršija u Peći, Gračanica nedaleko od Prištine, Visoki Dečani, što od većih mjesta najviše gravitiraju današnjoj Đakovici, te Bogorodica Ljeviška u Prizrenu. I znakovito je da su izuzev Gračanice, svi preostali na području Metohije. Tako Srbi zovu oblast koja se fizički oslanja na liniju dodira sa današnjom albanskom državom. Ali, nisu u velikoj žurbi zamijetili Srbi da upravo naziv Metohija koje vole rabiti za područja Peći, Prizrena i Đakovice potječe od grčkoga etinoma metoh, što u prijevodu znači manastirska zemlja. Tu sami upadaju u klopku koju drugima prave. Jer, Grci ili njihove preteče Bizantinci su zarana, prije i Bugara i Srba držali Kosovo i Metohiju i prvi su u suvremenoj povijesti dali i imena zemljopisnih toponima, pa i Metohije. Srbi su preuzeli grčku riječ i onda tvrde da je to izvorno srpska oblast. Iz priloženoga je razvidno da i današnja bugarska i grčka država povijesno imaju pravo pred svjetskim čimbenicima polagati pravo nad Kosovom ako bi se posvuda u svijetu otvorila ta vrsta Pandorine kutije na temu: “Što je čije nekad bilo.” Naravno, nisu neozbiljni kao Srbi, te im takvi zahtjevi ne padaju na pamet.Tu bi, kako se vidi iz ovoga prikaza, Srbi ostali kratkih rukava u sučeljavanju s povijesnom istinom o Kosovu. Istina je samo da su i Srbi i Albanci doselili tamo nakon Grka i Bugara, ali tijekom civilizacije mijenjao se odnos snaga, te su Bugare i Grke najprije potisnuli Srbi, a koncem devetnaestoga stoljeća i Albanci su po prvi puta uspjeli nadmašiti Srbe. I tu brojčanu prevagu održali su i povećavali do današnjih dana. Srbi bi se trebali upitati kako su onda postali od uvjerljive manjine većina u Vojvodini, te u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine i nekim dijelovima Hrvatske da nije bilo njihovih poznatih seoba s Kosova i Makedonije u smejru sjevera i zapada. Prvotno su raseljavani u spomenute teritorije kao vjerne turske sluge, a nakon prvog istinskog srpskog oružanog otpora Turcima u vrijeme Austrijsko – Turskog dugogodišnjega rata od 1683 – 99 Srbi tad bježe pred Turcima u strahu od odmazde zbog priključenja kršćanskim vojnim trupama. Austrijanci su se morali povući od Skoplja, nakratko oslobođenog austrijskim oružjem od Turaka, sve na sjever do Save i Dunava. I tek tad su Srbi prvi puta osjetili opasnost i bijes Turaka. Što bi ih Osmanlije do tad terorizirali kad su im bili sve do konca XVII stoljeća najodaniji i najposlušniji robovi. Do tad nisu podigli niti jednu bunu, kamoli ustanak protiv Turaka. I ovi su to prvih nekoliko stoljeća itekako cijenili. I kao nagradu Srbima ustupili su Turci golema raseljena područja današnjih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, gdje su to turske invazije živjeli samo Hrvati. Isto su Turci napravili uslugu Srbima i u Vojvodini, kad su iz Južne Ugarske protjerali u XV stoljeću sve Mađare, gotovo do okolice Budimpešte. I kad su Mađari krenuli u oslobađanje Mađarske, morali su se od 1683 – 99. u tih šesnaest godina obračunati i sa Turcima i sa Srbima, kojih je bilo do tada, naseljenih turskom voljom i pod njihovom zapovijedi već više od trećine nadomak Budimpešte. Zato je i na zemljovidima crtanim u Pećkoj patrijaršiji iz 1557. i Budimpešta ucrtana kao dio Pećke patrijaršije, u prijevodu granična oblast u budućnosti zamišljene Velike Srbije. na vrijeme su se mađari otarasili i Turaka i Srba u Mađarskoj i dali odličan primjer i Hrvatima kako treba postupati sa Srbima kad se osile kao umišljeni gospodari na tuđoj zemlji.
I sad Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić hoće provesti referendum u Srbiji. Jedino pitanje bilo bi je li građani Srbije pristaju na priznanje Kosova ili ne. Iz svega gore iznetog i opisanog, jasno je kako bi se velikosrbi na vlasti u Beogradu trebali prvo zapitati imaju li oni uopće povijesno pravo nad Kosovom kao što to sanjaju. Ne bi im bilo zgoreg da prije novih gluposti i ludosti konsultiraju povijest i povijesne činjenice. Manje bi se sramotili u očima ozbiljnih i načitanih ljudi koji jamačno znaju da je Kosovo tek u jednom trenu povijesti bilo srppko, a ne tisuću godina kako to vole preuveličati srpski grandomani na vlasti i u oporbi. Srbi su čitave naraštaje odgojili na lažnoj povijesti, te i sadašnji priučeni vladari Srbije zasigurno ne mogu biti izvan toga naopakog utjecaja. Kad bi barem malo SPC i SANU prionule poslu otkrivanja povijesnih arhiva i sami se dozvali pameti, oni bi prvi kao autoriteti u Srbiji trebali objelodaniti Srbima u Srbiji i izvana istinu o prošlosti Kosova. U tom slučaju, suočeni s istinom, Srbima sigurno ne bi nimalo teško pao gubitak Kosova. da samo znaju djelić stvarne povijesti Kosova, sami Srbi bi prvi digli ruke od njega. Jer, kroz povijest je Kosovo najmanje bilo dijelom države Srbije. Etnički su Srbi bili najdulje većina od svih naroda tijekom tisuću godina, sve do konca XIX stoljeća, ali ono što je za razgraničenje država i naroda puno bitnije od toga, Srbi su u državnopravnom smislu Kosovo imali u svojim rukama samo od 1180 – 1389. i od 1918 – 1999- godine, dva stoljeća u srednjem vijeku i nepuno stoljeće u novom vijeku, premalo da bi imali Srbi razloga žaliti za Kosovom.Dragan Ilić
