Koncem prošloga tjedna Srbiju su zapljusnula brojna reagiranja srbijanskih uglednika u povodu aktualnih tema, poglavito konačnoga rješenja Srbima neutažive tuge za zanavijek izgubljenim Kosovom. I dok od subote i nedljelje netremice slušamo i gledamo obostrana srbijanska naklapanja o Kosovu i vrlo vjerojatno tek nagovještaj općih prijepora u društvu što se mogu razbuktati oko toga, pozornost je privukao i intervju obnovitelja rada Demokratske stranke sveučilišnog profesora u mirovini dr. Dragoljuba Mićunovića. Na temelju djelovanja i općih načela i vrednota Demokratske stranke u doba SHS-a pod vodstvom tadašnjih lidera Milana Davidovića i posrbljenoga srpskoga Čeha Milana Grola, 1990. godine već tada 60 – godišnji dr. Dragoljub Mićunović je osnovao suvremenu Demokratsku stranku, pozivajući se na tradicije prijeratne istoimene stranke. Njegovi pobočnici Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić u prvome sazivu višestranačke Skupštine Srbije koncem 1990. godine činili su tek malu skupinu kluba zastupnika od svega sedmero članova. I kao što sam već potanko pisao o njihovoj pojedinačnoj i kolektivnoj odgovornosti za ponajprije pasivno promatranje samoga početka rata, vrlo brzo i aktivnu ulogu sve trojice u diplomatskim pokušajima Srbije da 1991. i 1992. zajedno sa Miloševićevim i Šešeljevim strankama političkim putem ozvaniči srpska ratna osvajanja u Hrvatkoj, potom i u Bosni i Hercegovini, nije naodmet kazati štogod i o doista ključnoj stvari o kojoj je Mićunović otvoreno i iskreno nakon više od dva desetljeća šutnje progovorio u intervjuu za politički tjednik “Nedjeljnik.” Premda je centralna tema razgovora Mićunovića i novinara spomenutoga magazina bila Mićunovićeva usporedba vladavine Borisa Tadića i Aleksandra Vučića, svakako je kudikamo zanimljivije obratiti pozornost na Mićunovićeva jasna velikosrpska gledišta o smislu i cilju srpskoga ratovanja u Bosni i Hercegovini od 1992- 1995. godine.
Tek pri kraju zbilja opširnoga i iscrpnoga intervjua Dragoljub Mićunović je vrlo precizno i ne libeći se priznao ono što Srbi uporno i tvrdoglavo izbjegavaju priznati od 1991. godine sve do današnjih dana. Na upit novinara o Mićunovićevom osvrtu na rat u BiH, on je doslovno ovako kazao: ” Republika Srpka je tvorevina koja je stvorena da bi se završio rat. Bilo je očekivano da će Republika Srpska biti odvojena od Bosne i hercegovine i priključena Srbiji. To je bila strateška koncepcija. Ovako, ostala je neuspješan projekt.” Ovome više nego izravnom iskazu i jasnom priznanju osvajačkih ratnih ciljeva Srbije nije potrebito dodavati bilo kakvo dodatno tumačenje. U poznoj životnoj dobi, sada krepki 85 – godišnjak se s neskrivenom sjetom i žalom za propalim sveopćim narodnim planom Srba, prisjeća uzroka i posljedica rata. U ovome trenutku izjava ostarjelog sveučilišnog profesora filozofije ima kapitalno značenje za dokazivanje krivnje Srbije za izazivanje ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Koncem godine, za očekivati je izricanje pravomoćnih prvostupanjskih presuda zločincima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Tako barem naviješćuju neki dobro upućeni beogradski mediji. U ožujku mjesecu sljedeće godine trebao bi napokon sud u Haagu izreći i konačnu presudu zločincu Vojislavu Šešelju. Zato je ovakav neočekivani i iznenađujući istup iskrenosti Mićunovića od posebnoga značenja i sucima Tribunala u Haagu. Jer, iz Mićunovićevih rečenica lako je ustvrditi kako je Srbija pripremala, planirala i vojno organizirala agresiju na susjedne zemlje i hrvatski i bošnjački narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Iako Hrvatsku Mićunović ovdje uopće poimenično ne spominje, ne zaboravimo kako je skupa s Vojivlavom Koštunicom potkraj jeseni, točnije nakon što su Srbi okupirali Vukovar, išao u London u ime državnoga izaslanstva Srbije ne bi li tada glavne mirovne pregovarače lorda Davida Owena i lorda Carringtona ubijedio u svrsishodnost britanskoga priznanja srpskih vojnih osvajanja u Hrvatskoj. Zanimljivo je kako uobičajeno nedosljedna i nedorečena međunarodna zajednica nije nikad pozivala niti Mićunovića, niti Koštunicu na bilo kakvu vrstu kaznene odgovornosti, iako sad naknadno osviješćeni i ratnim porazima utučeni dragovoljci Draškovićevih i Šešeljevih paravojnih postrojbi svjedoče kako je u njihovim redovima bilo i članova i pristaša Demokratske stranke. To slikovito govori o dvoličnosti i licemjerju takozvanih srbijanskih mirotvoraca. Mogao je pokojni Zoran Đinđić zajedno s Vesnom Pešić, radi tadašnje ratne zabave srpskih narodnih masa, navečer prosvjedovati na beogradskim ulicama i trgovima protiv Miloševićeve i Šešeljeve ratne kampanje, a već sutradan biti s obojicom u prisnome kontaktu i po zadaći i posebni izaslanik srpskoga vožda Miloševića na Palama, osobno u improviziranom uredu samoproglašenoga predsjdnika pobunjenih Srba Radovana Karadžića i njegovoga vojnoga doglavnika Ratka Mladića, gdje ih je hrabrio i poticao da istraju u borbi za sveopći srpski velikosrpski san. Ovo je dokazom više kako su Srbi kolektivno sudjelovali u zločinima, te nema sad nikakve prave isprike za ono što su svjesno i namjerno činili. Mislili su da im se nitko ne može suprotstaviti, ni vojno, niti politički, no brzo ih je slavna hrvatska vojska i u Hrvatskoj, dijelom i u sjeverozapadnoj Bosni u te njihove opsjene razvjerila na pravi način.
Riječi Mićunovića kako je fantomska šumska tvorevina Srba u BiH stvorena “da bi se završio rat” je, naravno, prvorazredna laž i tipična srpska zamjena uzroka i posljedica rata. To može pričati samo mladeži koja tad nije bila ni rođena, te može nasjesti na jeftinu promidžbu senilnoga starca. Dapače, Srbi su početkom rata ustrojili tzv. Republiku Srpsku, da bi zaokružili teritorij koji kane pripojiti svršetkom rata Srbiji, a Dayton je, kako uoči njegove dvadesete obljetnice tek sad vidimo, bio, ipak, privremeno rješenje. Jer, s velikim zakašnjenjem, svijet je stigao do spoznaje da Srbima treba ukinuti taj genocidni entitet i sad se hitno radi na tome na očaj i bijes razočaranih Srba, nemoćnih da utječu na taj najnoviji razvoj političke situacije. Najbitnije je kapitalno priznanje Mićunovića da je “bilo očekivano da će RS biti odvojena od BiH i priključena Srbiji.” Stari manipulator govori bez uporabe subjekta rečenice, svojstveno okorjelim komunističkim demagozima, kojima je u ladosti i pripadao dok se nije proglasio disidentom 1968. kad je kao prfoesor Filozofoskog fakulteta dao potporu studentskim demonstracijama u Beogradu. Iza toga neodređenoga i bezličnoga govora on misli da se uvijek može ograditi da to nije ujedno i njegova misao, nego je, tobože spomenuo nečiju tuđu zamisao i samo prepričao tuđu volju za ostvarenjem cilja Velike Srbije, bilo da to pripisuje samo miloševićevcima ili šešeljevcima ili volji većine naroda. Doista, od nepatvorenih velikosrba tipa Šešelja ili Miloševića, mogu biti gori samo pritajeni i podmukli velikosrbi, što uvijaju slatkorječivo riječi u demokratske i liberalne oblande poput Mićunovića ili njegovih učenika, kao Koštunice i Tadića, tako i Đinđića i Čedomira Jovanovića. I takvi najradije i zabadaju nož s leđa. Svi će oni zamazati oči prostodušnom puku blagoglagoljivim pričama o ratu kao vrsti elementarne nepogode, nalik poplavi, požaru, potresu tla i sličnim pojavama na koje ljudska ruka nema utjecaja. Previđaju srpski podlaci i akrobate riječi kojima gimnasticiraju kao sportaši na spravama u dvorani, da se političkom manipulacijom i intelektualnom prostitucijom nisu izdigli na pobjedničko prijestolje. Još manje su doselgi razinu baratanja konja s hvataljkama na polju trajnoga obmanjivanja svijeta. I sazvučje njihovih tonova je oduvijek bilo suglasno sveopćoj srpskoj pomami ka posezanju za tuđom zemljom. Stoga nam i nije potrebita završna misao genija srpskoga praznoslovlja i gospodara viška riječi Dragoljuba Mićunovića. Nekad je nastojao plijeniti sprskim miljeom rabeći isključivo strane riječi i izraze. Pod stare dane izričaj mu je više narodni i blizak oku i uhu prosječnoga velikosrbina. Kad veli u završnici intervjua da je priključenje najvećega dijela Bosne i Hercegovine, dodali bismo i dobrog dijela Hrvatske, bila strateška koncepcija Srbije, nije kazao ono što odavno ne znaju i ptice na grani. No, njegov zaključak da je to ostao neuspješan srpski projekt, uopće ne nosi dozu kajanja za učinjena zlodjela u kome je vrlo mali postotak Srba ostao nevin, nego bi Srbi samo to odgodili i pričekali neki novi povijesni izazov, barem i kroz pokušaj provedbe Memoranduma 2 mirnim putem, antiratnim sredstvima, ali s istim ciljem. I to je ono što sad aktivno rade Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić.
I Mićunovićeva DS je tijekom rata imala poseban ured odvjetnika što su savjetovali mlade vojne obveznike kako da izbjegnu sudski progon države ako ne žele biti unovačeni i izravno iz vojarni poslati na frontu. To je bio samo prozrini igrokaz za tad još nazočni diplomatski kor u Beogradu, kako postoji, navodno i druga i “mirotvorna” Srbija. Koliko su mahali jednom rukom maslinovom grančicom, a u drugoj ruci u potaji držali skrivenu kamu, pokazali su i dokazali na djelu dragovoljci i četnici regrutirani iz redova pristaša demokrata, dok su njihovi čelnici po nalogu Miloševića u Londonu pokušavali isposlovati priznanje srpskih teritorijalnih osvajanja. I kad su koncem studenog 1991. Owen i Carrington po riječima Mićunovića, njemu i Koštunici najotvorenije poručili da će Srbija biti bombardirana od strane NATO pakta usudi li se nakon Vukovara krenuti u ofenzivu na Osijek i Vinkovce, to je velikosrpsku bagru i združenu bandu radikala, demokrata, socijalista, liberala… Srba svih klasa, staleža i slojeva, barem za trenutak spustilo na zemlju. Brzo su Mićunović i Koštunica iz Londona dojavili gazdi na Dedinju sadržinu poruke Britanaca, koje je upravo tad kao i Francuze tek briljantna diplomacija njemačkoga kancelara Helmutha Kohla, uvjerila u pogubnost daljnje potpore Srbima i prevela u poseljednjem trenutku LOndon i Pariz na stranu hrvatske pravde i istine u borbi hrvatskoga naroda za slobodu i za hrvatsku državu. Neprijeporno je da su imali Srbi nakanu 1991. osvojiti gotovo cijelu Hrvatsku, zatim i bezmalo cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ali, ratni plijen im je polako, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec bivao sve manjiim i nepovratno izmicao iz ruku, a osvajački apetiti se smanjivali i postupno kopnili. Zasluge za to imaju prije svega hrabri i nepobjedivi hrvatski branitelji koji su 1991. i 1992. godine zaustavili snagom volje, želje i hrabrog i požrtvnovnog srca do zuba naoružanu razbojničku vojsku i rulju srpskih paravojski koje su tad posjedovale oružje snage treće armije Europe i pete armije svijeta! I zato o veličini i značaju tog vojnog pothvata hrvatskih vojnika treba iznova podsjećati one što se tad još nisu ni rodili. I savršeno zna Dragoljub Mićunović kao i svi velikosrbi ovoga svijeta da im se nikad više neće ukazati takva jedinstvena prigoda neravnopravnog omjera oružanih snaga kao što su je imali 1991. godine. I samo zato u kasnu jesen svoje životne dobi sa čežnjom što je ne može u glasu zatomiti, on i veli da je srpski osvajački plan ostao neuspješan projekt.
Najbitnija pojedinost Mićunovićeva intervjua i jest u prvom, javnom, jasnom i glasnom priznanju jednog srpskog političkog dužnosnika iz ratne i poratne srpske političke epohe, da su Srbi vodili osvajački, time po odredbama Međunarodnoga prava i nepravedni rat. I zato bi morali snositi pravne posljedice. Premda je nesposobni Ivo Josipović iliti Yusipović, zvani Lignja, ili kako ga nimalo sluičajno Srbi ne zovu Jovo Josipović, namjerno početnički loše sročio hrvatsku tužbu za naplatu ratne štete od Srbije i srpsko plaćanje ratnih reparacija Hrvatskoj, nikad nije kasno da se ovakvim dodatnim dokazima u vidu opisanih izjava aktera ratne drame Dragoljuba Mićunovića, od Srbije Hrvatskoj, ipak, isplati golema ratna odšteta. Yusipović može privatno uživati u čitanju Leksikona YU mitologije, knjige koju mu je s posvetom darivao Boris Tadić. I sukladno nesuvisliim mislima slučajnoga i pogrešnoga bivšeg predsjednika Hrvatske Ive – Jove Yusipovića, mogla se samo u njegovoj glavi roditi ideja o “podijeljenoj” krivnji za rat. Tu infantilnu misao mogli bismo usporediti samo s pokušajem krivca za frontalni sudar vozila na cesti koji želi podijeliti na ravne dijelove krivnju sa žrtvom. Pritom, niječe i policijski očevid i odbija potpisati policijski izvid. Kao što na auto cesti nema podijeljene odgovornosti za očiti prekršaj krivca, tako nema ni podijeljene odgovornosti za rat, pojavu koju ne izaziva jedan čovjek kao što je to slučaj na prometnici, nego mnogoljudne organizirane i vojno naoružane skupine cijelog jednog naroda. Tko je jednom za Yusipovića rekao da jedino zna svirati na glasoviru, najbolje je dao skicu za njegov politički portret.Mićunović je tijekom rata u Skupštini Srbije u trenucima opuštenosti poručivao s govornice “kako Srbi samo moraju voditi računa da pravno ne prelaze u borbi s Hrvatima granice nužne samoobrane!?” Nikad ga nitko nije pozivao na odgovornost za ovakve izjave, kao što nije odgovarao ni za veličanje vojnih haranja i pustošenja Ratka Mladića pred kamerama Televizije Politika 1992. i 1993. godine. U Srbiji, zemlji bezakonja, nikad nitkom nije položio račun ni za tajnu dostavu imena i prezimena potpisnika peticije za smjenu Miloševića s vlasti u prvoj polovici 1992. godine. Napravio je to da bi skupa s vlastima kojima je sa svim svojim stranačkim suborcima bio lažna oporba, cinkao istinske protivnike režima, da bi ih tajna policija lakše otkrila, locirala i identificirala. Uostalom, nije nikakva tajna u Srbiji da je Miloševiću oporba bila i ostala samo dekor za unutarnju i vanjsku uporabu. Više od 90% stranaka i raznih vladinih i nevladinih udruga je Milošević i osnivao novcem iz tadašnejga republičkog proračuna Srbije da bi inozemnim čimbenicima lažno prikazao kako u Srbiji postoje i navodne “antiratne” stranke. One su obavljale ulogu,metaforično rečeno, majmunskih stranaka, koje su trebale zavarati i privući u svoje redove i naivne i neodstatno upućene istinske protivnike režima, ali još važnije, dovesti u što dulju zabludu međunarodnu zajednicu da se u Srbiji, tobože, promiču iz sjene i ideje proeuropske i prozapadne Srbije. Poslejdnih dana Srbi su nakon toliko godina laži, prevara i podvala došli pred zid istine i moraju se konačno izjasniti i o Kosovu i o Rusiji i o takozvanoj Republici Srpskoj. Računi za naplatu starih dugova Srbima stižu tek sad. Ali, bolje ikad nego nikad, a Mićunovićev iskaz tjedniku “Nedjeljnik” je, možda, i od presudnog značaja za suce Tribunala u Haagu uoči konačnoga izricanja pravomoćnih prvostupanjskih presuda Karaždiću, Mladiću i dogodine i Šešelju.Dragan Ilić
