Izetbegovićev najveći novinarski janjičar, poturica “Hrvat” Mate Đakovića

 Gledateljima TV programa u Srbiji pruža se već godinama prigoda da posredstvom kablovske mreže gledaju i najutjecajnije televizije iz susjednih zemalja, a ne samo onih najvećih diljem Europe i svijeta. Ta vrsta otvorenog prozora u svijet Srbima može priuštiti užitak gledanja i preko stotinu televizijskih kanala raznovrsnog sadržaja. Takvu pogodnost, jasno je, Srbijanci nisu imali tijekom devedestih, jer je Srbija vodila ratnu kampanju, što se ponajprije ogledalo kroz frizirane i strogo nadzirane TV emisije. Od svih bosansko – hercegovačkih televizijskih programa u Srbiji najveću gledanost bilježi OBN televizija iz Sarajeva. U pitanju je komercijalna televizija mješovite vlasničke strukture sa većinskim inozemnim kapitalom. I tako struktuirana televizija istodobno upošljava novinare Bošnjake, Hrvate i Srbe, s tim da i u uredničkom kadru ne dominiraju u svim redakcijama muslimanski novinari, nego selekciju, očito, prave isključivo prema talentu novinara, a ne po kriteriju najveće zastupljenosti najbrojnijeg bošnjačkog naroda. Ovakav spektar prfesionalnih mogućnosti daje šansu i novinarima hrvatskog podrijetla da se iskažu u ravnopravnoj poslovnoj televiziji sa sjedištem u Sarajevu. Ali, takvu lepezu mogućnosti jedan poznati bosansko hercegovački novinar Mato Đaković zlouporabljuje na krajnje neprimjeren način.

Mato Đaković je Hrvat iz okolice Tuzle, točnije iz općine Živinice. Premda rijetko i obično stidljivo spominje i priznaje svoje hrvatsko podrijetlo, njega Bošnjaci kojima se silno dodvorava i ulizuje  velikobošnjačkom retorikom u ulozi voditelja emisije “Telering” smatraju isključivo Hrvatom, a ne Bošnjakom kako bi on to želio. Svakog tjedna u terminu nakon nedjelnog ručka, kad su i zaposleni i nezaposleni često doma i pred TV ekranima, Mato Đaković iskazuje nejverojatnu i neopisivu mržnju prema svemu što ima bilo kakav hrvatski predznak u Bosni i Hercegovini, bilo da se radi o  crkvi,jeziku, kulturi, tradiciji, običajima i bilo čemu što asocira na hrvatsko ime u Bosni i Hercegovini.  Mato Đaković,osvjedočeni mrzitelj naroda iz kojeg potječe, protekle nedjelje je ugostio Bakira Izetbegovića, čelnog čovjeka bošnjačko – muslimanske stranke SDA. Toliku količinu beskrajne i neopisive mržnje i želje za uništenjem i zatiranjem korijena vlastitog naroda odavno nije viđeno u nazočnosti milijunskoga auditorija. Đakovićeva pitanja su se odnosila na aktualne političke i ekonomske teme u BiH i njezinim susjedima. Đaković se nije ni pokušavao suzdržati u blaćenju i sramoćenju hrvatskog naroda, ne bi li se što više umilio i uvukao pod kožu svome gospodaru Bakiru Izetbegoviću. Njegova supruga Sanja je i stranački uhljeb muslimanske SDA, gdje radi upravo kao savjetnica Bakira Izetbegovića, sina Alije, čovjeka koji je za života imao neostvarenu želju pobiti i protjerati što veći broj Hrvata sa vjekovnih hrvatskih ognjišta. Njegovu političku misao prema Hrvatima slijedi i sin Bakir. To odlično zna i Bakirova vjerna sluga Mato koji je serijom slugeranjski sročenih pitanja stavio do znanja Izetbegoviću kako je on kao suvremena poturica i veći Turčin od pravoga Turčina.

Da bi opravdao familijarne povlastice koje uživa zajedno sa suprugom u Izetbegovićevom kalifatu, Đaković je u nekoliko pitanja usko vezanim za odnos Bošnjaka i Turaka, odnosno Srba i Rusa, otvoreno pokazivao i veliko razumijevanje za probleme dviju u svijetu nedostatno shvaćenih i po njemu iznimno humanih i plemenitih velesila Rusije i Turske, kao i njihovih saveznika na Balkanu Srba i Bošnjaka. Okomio se u jednom trenutku s tolikim bijesom u glasu i krvavom pogledu u očima na Europsku uniju i SAD, da je to bilo više nego neugodno i samom Izetbegoviću. Lider bosanskih muslimana morao je simbolično rečeno, spuštati loptu na zemlju u odgovorima zapjenušanog bošnjačko – srbijanskog sluge i izdajnika hrvatskog naroda, jer je bilo i tragikomično koliko se Đaković u svome nenormalnom izljevu najnižih poriva i strasti obrušio, ne samo na Hrvatsku i na hrvatski narod, nego i na cijeli katolički i protestantski svijet, kojeg se on gnuša i prezire ga. Vrhunac netrpeljivosti prema Hrvatima Đaković je ispoljio u setu pitanja vezanih za hrvatsku samobitnost i samosvojnost. Zanijekao je u jednom retorskom pitanju, gdje je sugovorniku ponudio da sam odgovori na vlastito pitanje, potrebu Hrvata u federaciji BiH da imaju pravo na uporabu vlastitog hrvatskog jezika i školovanja na hrvatskom jeziku. I ne čekajući Izetbegovićev odgovor pogledom punim odvratnosti i gađenja prema svemu što je hrvatskoga obilježja, Đaković je dimenzije autonegacije vlastitog nacionalnog bića, dopunio sijanjem otrovne mržnje prema republici Hrvatskoj. Nekoliko pitanja je formulirao riječima: “Oni tamo preko granice, ili zapadni susjedi koji vole slušati glazbu Tompsona i uživati u ustaškim dernecima i slavljenju  Oluje.” Čak je i Izetbegoviću bilo mučno slušati takve bedastoće ljudske mizerije Mate Đakovića, inače vatrenog titoista još iiz mladalačkih dana, kad se kao mlad čovjek okušao i u aktivnom igranju rukometa, a li mu i sad mnogo godina nakon bavljenja sportom iz okrugle i napuhane krumpir glave izleću samo gluposti i ludosti.

Izetbegović je na sve Đakovićeve hvalospjeve Turskoj i Rusiji, onda i Bošnjacima i Srbima, na vrlo odmjeren način pokušao kazati kome jatu on pripada, ali glupak Đaković to kroz odgovore Izetbegovića na njegova slugeranjska pitanja rođenog poslušnika i bijednika, to uopće nije shvatio, te je dugi razgovor odjavio rečenicom zahvale Bakiru Izetbegoviću i riječima rođenog podvižnika i nacionalnog otpadnika: “Ja samo vama vjerujem gospodine Izetbegoviću!” Nije propustio kazati kako uopće ne vjeruje u Europu i i Ameriku, na što se Izetbegović samo kiselo nasmijao i uzvratio mu odgovorom da sudbina BiH politički i ekonomski ovisi isključivo od Zapada. Na to je poturica Mato Đaković naglo zašutjeo. Isto tako prije nekoliko godina je vjerovao i vođi bosanskih Srba Miloradu Dodiku, krvoloku Hrvata, koji i sam potječe od Hrvata, posrbljenih netom nakon Drugog svjetskog rata. Dodikov otac je rodom iz sela blizu Tomislavgrada i prezivao se Dodig, a onda je kao činovnik bivše SHS preselio u Posavinu kod Dervente,  gdje je i iupznao i oženio Srpkinju, majku Milorada Dodika. zatim su skupa još jednom preselili i to u Laktaše i u toj kompletno srpskoj sredini otac Milorada Dodika je prezime Dodig promijenio u Dodig da bi se lakše prilagodio novoj sredini. I tako je kao prvo koljeno u popravoslavljenoj obitelji rođen srbizirani Milorad Dodik, ili izvorno Dodig. Može se Mato Đaković po uzoru na duduka Dodika i sam po želji prezvati recimo u Džakovića, ali ima osobnu dvojbu je li bi se prije posrbio ili poturčio. Razlozi tog ološa i šljama ljudskog Mate Đakovića su dvostruki. Muslimani su mu dali egzistenciju i zato ih poturica Mato iznimno cijeni, a Milorad Dodik ge je, kako sam veli, prvi utješio kad je u prometnoj nesreći izgubio život Matin rođeni sin. Svejedno, zahvala te vrste nije dostatan razlog srbovanja Mate Đakovića kojega na svim ultranacionalističkim portalima u Srbiji slave i hvale kao dragvoljno posrbljenog Hrvata katolika iz Živinica kod Tuzle.

Đaković je tako sljedbenik Jelene Lovrić, novinarke rođene u Lukavcu kod Tuzle, još jedne otvorene jugonostalgičarke i prikrivene posrbice, koje godinama usred zagreba vodi kampanju protiv Hrvata ma gdje bili i ma gdje živjeli i kao i Đaković ona se srami svoga hrvatskog podrijetla.

Njihov istomišljenik je i stanoviti Dejan Pavić iz okolice Tuzle koji je preklani pisao srceparajuće pismo predsjedniku HDZ – BiH Draganu Čoviću u kojem  napada sve Hrvate u BiH, sebe naziva Bosancem ili Bošnjakom i sugerira u pismu kako je Hrvatima najpametnije asimilirati se u Bošnjake kako je on to dragovoljno učinio. Glasovao je na lokalnim izborima za Demokratsku frontu dvojice ekstremnih muslimana i srpskih agenata u Bosni Suljagića i Bajrovića. Kad se već odrekao Hrvata, što se ne odrekne i hrvatske putovnice koju je, veli, uredno nabavio i s njome šeće po bijelom svijetu.

Mato Đaković se ulagivao svojedobno i lideru SDP-a BiH Zlatku Lagumdžiiji izrazivši dobrodošlicu u studio svome partijskom predsjedniku. Sad se kune u Izetbegovića, sutra će opet u Srbe. Samo su mu Hrvati i Hrvatska posljednja rupa na svirali. Trebao bi se Đaković ugledati na uzorite Hrvate kraja iz kojega potječe, recimo na aktualnoga predsjednika podružnice HDZ-a za Tuzlu, općina Soli Zvonimira Banovića, inače, također novinara po zvanju. Mogao bi odnarođeni i zabludnijeli renegat Mato Đaković potražiti uzore i u cilejome nizu znamenitih Hrvata iz tuzlankoga kraja. Spomenut ćemo samo neke najpoznatije, kao što su glumac i redatelj Vlado Kerošević, politički djelatnik i član HSP-a iz Tuzle Tomislav Alaupović, sad aktivni kazališni djelatnik. Tu su još i prvi tuzlanski kipar Franjo Leder, onda ravnatelj taburaškog orkestra BiH Vedran Čičak, zatim Stanko Dujmušić, slavni ftizeolog iz Tuzle, kao i dvojica glasovitih političkih emigranata i revolucionara iz Tuzle koji su dali živote u borbi za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH Ambriz Andrić i Adolf Horvat. Za te ljude Mato Đaković vjerojatno nikad nije ni čuo, ali će se  uskoro vjerojatno pod stare dane sjetiti značenja stare izreke: “Jednom sluga, uvijek sluga,” a može i “Jednom izdajnik, uvijek izdajnik.” Mato Đaković je odavno krenuo putem izdaje hrvatskog naroda i njemu očito nema povratka na ispravan put. Za njegovo duhovno pročišćenje je i više nego kasno. On je suvremeni muslimanski janjičar i poturica kakve nema nadaleko.

Dragan Ilić