Godišnjica smrti
Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata Nevenka Topalušić (60) dva puta je dala život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Prvi puta je „pala“ u vrijeme Domovinskog rata, kada je kod majke ostavila svoje dvoje djece i sa suprugom Brankom otišla na ratište. Za njima je otišlo njihovo treće dijete, 18-godišnji Dubravko. Priključila se legendarnim Gromovima. Gledala je smrti u oči. Bila je izravno na prvim crtama obrane. Ako poginem, poginem – neustrašivo je govorila. Nije poginula, ali vratila se ponosno u – invalidskim kolicima. Takvu junakinju majka rađa jednom u stotinu godina. No, ono što nije uspjelo srpskim četnicima, uspjelo je, na žalost, pomozbog junacima iz Ministarstva branitelja, ali i svima onima na čelu sa predsjednikom Vlade i sličnima, koji su tijekom zadnjih četiri godine nabacivali blato i mulj na one koji su dali ili bili spremni, poput gospođe Topalušić, dati i svoje živote da Hrvatska bude – Hrvatska.
Nevenka je među prvima došla u šator u Savsku 66 u Zagrebu, gdje su se spontano počeli okupljati hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata. Rekla je:
- „Ovdje sam zbog toga, jer me ubija ova nepravda. Ostat ću ovdje dan i noć… Dok god ne umrem tu ću biti! A u rat sam otišla da bi bilo bolje mojoj djeci, no niti je bolje mojoj djeci niti je meni“
Mnogi su je nagovarali da ode kući, jer je teško bolesna (100-postotni ratni vojni invalid, prve skupine!), a i majka je četvero djece. Nije popustila, jer je osjetila da je njezina Hrvatska ponovno ugrožena, ali ovog puta ne od Srba, Crnogoraca i zločinačke JNA, već od onih koji su trenutačno na vlasti. Osobito je, kao i mnogi hrvatski branitelji, tražila da iz svojih fotelja odu Matić, Glavašević i Nađ. Njima nije bilo ni na kraj pameti da napuste Ministarstvo branitelja, pa čak i bez obzira hoće li ili neće netko nastradati u ovom jedinstvenom, časnom i dostojanstvenom hrvatskom šatoru, (odnosno protestu), kojeg je ovih dana predsjednik Vlade Zoran Milanović nazvao „smrdljivim“.
I Nevenka Topalušić je umrla, prije godinu dana, 22. listopada 2014. Ne kod kuće, već među svojim suborcima, u Savskoj 66. Matić i Glavašević samo su odmahnuli rukom. Njima je bilo svejedno. Jedan ili jedna manje među još živim hrvatskim braniteljima.
U znaku Ministarstva branitelja još se uvijek nalazi crni golub. Kao da je ovo ministarstvo, ministarstvo žalosti, a ne pobjedničke vojske. Umjesto te ptice, odmah nakon Nevenkine smrti, trebalo je ugraditi njezin portret, portret pobjede, mira, slobode…
Ali, ne, pomozbog junaci nemaju milosti.
Junakinja Domovinskog rata možda bi i danas bila živa, sa svojom djecom, sa obitelji, da nije bilo gaženja i pljuvanja po hrvatskim braniteljima, što je i ona svojom nazočnošću u „smrdljivom“ šatoru željela zaustaviti.
Ovih dana obilježili smo i godišnjicu protesta hrvatskih branitelja u Savskoj 66. Neki pričaju da se tom načinu borbe nije ništa postiglo. Lažu. Glogoški, Klemm, Jukić i brojni drugi, manje ili više znani, nepotkupljivi branitelji opet su poručili da – nema predaje. Inače, taj „smrdljivi“ šator, kako je za njega sramno rekao Milanović, nešto je najgore što se dogodilo Hrvatskoj nakon pobjede u Domovinskome ratu. Zahvaljujući ovom neviđenom protestu, svi su saznali o mukama i patnjama ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Osim toga, svakodnevno su se mogli vidjeti i vidjeli su se brojni branitelji u kolicima, bez ruku i nogu, pa čak i slijepi. Druga je stvar što to nisu željeli vidjeti ljudi koji su zadnjih godina vodili državu, kao guske u maglu. No, ne da nisu vidjeli što se to događa s hrvatskim braniteljima, stradalnicima i obiteljima poginulih i živih branitelja, oni nisu željeli vidjeti ni smrt – Nevenke Topalušić.
Stoga, na predstojećim parlamentarnim izborima treba ponoviti riječi Zdravka Mamića: „Nećete razbojnici!“ Ili treba im reći – Non pasaran!
A Junakinja Domovinskoga rata, za razliku od njih, vječno će živjeti u našim srcima.
Tek toliko da se zna, istine radi!
Mladen Pavković