Nemoć u umjetnosti povezana sa snažnim ego-tripom i potpunim nedostatkom bilo kakvog sistema vrijednosti može rezultirati pojavama kao što su Siniša Labrović. Tipičan primjer „möchte-gern-künstler“ (u prijevodu: rado bi bio, ali nije umjetnik), i ovaj je počeo na Filozofskom u Zagrebu, ali je umjetnički bio i ostao neobrazovani amater i kao takav bezobrazlukom i akcijama šokiranja i sablažnjavanja publike dospio ravno u – MSU! Njegovi umjetnički radovi su performerski cross-overi, kao i drugih takvih egotripaša performera. Kao takvi, budući da ih niti jedna umjetnička struka neće, završavaju u segmentu likovnih umjetnosti – kao da se radi o nekom kontejneru u koji se može potrpati svakakvo smeće, za koje ne smijemo niti reći da je smeće jer bi uvrijedili taštinu divljaka koji sebe nazivaju umjetnicima i njihovu takozvanu „umjetničku slobodu“ (koje ovdje ne može ni biti jer se ne radi o umjetniku) i takozvanu demokraciju – koje u umjetnosti po prirodi stvari, kao ni u znanosti ne može biti, jer umjetnost (a niti znanost) ne može proizvoditi svatko, nego samo onaj tko je nadaren i obrazovan. Začudno je kako Labrovićeve kolege s tog istog filozofskog faksa – diplomirani povjesničari umjetnosti nemaju niti zrnca hrabrosti i poštenja u svojoj struci pa nisu u stanju nazvati stvari pravim imenom, odnosno Labrovića amaterom i diletantom. Ovaj samozvani umjetnik se naziva aktivistom, no on svojim aktivizmom ne ukazuje ni na kakve probleme nego ih stvara jer samo provocira, na prazan želudac, kako bi se reklo. Tu njegovu tzv. performersku biografiju gadljivo je i čitati, a kamoli doživjeti ili komentirati. O njegovom poštivanju umjetnika dovoljno govori jedan od naziva njegovih performerskih akcija: umjetnik pase travu (2007.).
Budući da ovaj lik nema što pokazati osim provokacija i blesavoća ili vlastitog spolovila što zaista ne spada u javni prostor, sad je krenuo na ultimativne, političke provokacije pred izbore, na kojima njegovi crveni gube vlast. U frljičevskoj maniri, ovaj konceptualni prostak je nedavno u centru Zagreba izveo svoj višestruko posprdni i za mnoge nacionalnosti uvredljivi performans, kojim je (baš kao i Frljić u Rijeci) osim vlastite umjetničke impotencije dokazao i sasvim isključivu, odista fašistoidnu netoleranciju prema većini, prema čitavom kulturnom i civiliziranom pučanstvu Hrvatske. Mokrenje po hrvatskoj zastavi nije nikakav umjetnički, već kažnjivi čin, ukoliko se dokaže da se radi o mentalno zdravoj osobi u što iskreno, sumnjam. Pozivati Rome da pjevaju ustaške pjesme 2015.g. u Zagrebu, pred izbore na kojima je izgledna pobjeda Domoljubne koalicije je politički, aktivistički i umjetnički gledano sabotaža i provokacija. Vjerojatno direktno iz Srbije plaćena i naručena, ali o tome ne želim nagađati. Kao umjetnica se gnušam takvih samozvanih umjetnika i najoštrije osuđujem svako povezivanje ovog čovjeka s Umjetnošću. Isto tako kao što bih se gnušala povezivanja sabotaže i provokacije s umjetnošću. Umjetnost je nešto sasvim drugo, to zna hrvatska publika, ljubitelji umjetnosti i sami umjetnici – no sa svima njima Labrović nikada nije imao niti će imati bilo kakvih dodirnih točaka.
Tragično je da se takva individua, ni po čemu značajna u hrvatskoj kulturi i umjetnosti poziva na jednosatni termin emisije Nedjeljom u 2, dok hrvatski umjetnici i kuturnjaci; vrijedni, obrazovani i talentirani pojedinci rade u tišini i medijskom mraku, u najtežoj oskudici i na egzistencijalnom rubu. Za to vrijeme Labrović laprda i sprda se okolo te uništava tu istu, hrvatsku kulturu javnim mokrenjem po Markovom trgu i ostalim budalaštinama i prostaklucima, od kojih bi nas nadležni organi izvršne i zakonodavne vlasti trebali zaštititi. Stanković i njegova ekipa nipošto nisu glupi i neobrazovani, zbog toga se postavlja pitanje: zašto podržavaju sitne prijestupnike koji spadaju u umobolnicu ili iza rešetaka i uzdižu ih na razinu značajnih umjetnika, vrijednih jednosatne emisije na nacionalnoj televiziji?!
Ingrid Runtić
