Svjetski politički čimbenici su Srbiju zasluženo kaznili oduzimanjem njezina prijašnjeg teritorija Kosova. Srbi odlično znaju da im je to svijet odredio kao vrstu kazne za izazivanje serije osvajačkih ratova tijekom devedesetih. Još su svjetski politički moćnici i blagonakloni spram Srbije s obzirom na činjenicu da je prema svim pisanim i nepisanim zakonima ratnih običaja kao ratni gubitnik i agresor trebala isplatiti astronomsku ratnu štetu i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To se, nažalost, nije dogodilo zbog politike trulih kompromisa nekih vodećih svjetskih sila. Oni su Srbiji progledali kroz prste teške zločine genocida, kulturocida i urbicida tijekom srbijanskog barbarskog uništavanja i razaranja gradova i sela i najokrutnijih i zvjerskih načina ubijanja ljudi, kako civila, tako i vojnika. Srbima je jasno da su višestruko poraženi, no ne posustaju u kampanji dokazivanja kako je, konkretno, Kosovo oduvijek srpska zemlja. U jednom od prethodnih osvrta o prošlosti Kosova bilo je riječi o znanstveno dokazanoj i utvrđenoj povijesti Kosova, te da je u prošlosti tek nešto više od dva stoljeća bilo u rukama Srba. Ostalo pripada Bizantu i Bugarima još prije dolaska Srba, zatim i Albanaca, a tu je i preko pola tisućljeća vladavine Turaka. Sve to ne poziva Srbe na racionalno tumačenje činjeničnog stanja. Dapače, oni u srpskoj inačici slobodne internet enciklopedije nastavljaju širiti sustavnu političku promidžbu o Kosovu kao svetoj srpskoj zemlji.
Tako se na stranicama srpske wikipedije može naći obilje statističkih podataka o Kosovu tijekom niza vijekova. Početak kraja Srba na Kosovu srbijanski znanstvenici vežu za epohu patrijarha Arsenija Čarnojevića. On je nakon rata Austrijanaca i Turaka od 1683 – 1699. i odstupanja austrijske vojske iz Skoplja ka sjeveru u smjeru Save i Dunava povukao za sobom 180.000 Srba sa kosovskih ognjišta, a samo iz grada Prizrena ka sjevernim ravnicama Panonije krenulo je u zbjeg 20.000 Srba. Svi izbjegli Srbi bojali su se turske odmazde nakon sloma austrijske ofenzive na Turke. Srbi su se priključili kršćanskom pokretu otpora, ali poslije poraza austrijske vojske bojali su se turske osvete. I zato su masovno pobjegli sa dotadašnjih ognjišta. Slična situacija ponovila se i 1737. godine kada je tadašnji srpski patrijarh Arsenija Jovanović – Šakabenta poveo još 20.000 Srba pred naletom osvetoljubivih Turaka. I sve od prvih turskih popisa pučanstva na Kosovu od 1455. kada je tamo prema turskim popisnim knjigama takozvanim tefterima, bilo 98% Srba spram 1% Albanaca i također 1% ostalih, etnička slika je do konca devetnaestog stoljeća išla Srbima u prilog. Tako se Srbi pozivaju i na brojna istraživanja inozemnih znanstvenika, povjesničara ili putopisaca. U XIX stoljeću austrijski fizičar Joseph Müller dao je iscrpan etnički opis Metohije. U njegovim zapisima stoji kako je tamo u prvoj polovici XIX stoljeća bilo 195.000 ljudi, od toga 114.000 muslimana i 81.000 kršćana. Srba muslimana bilo je 38.000 ( 19% ), a Albanaca muslimana 76.000 ( 39% ). Pravoslavnih Srba registrirano je 73.572 ( 38% ), a katoličkih Albanaca 5.120 ( 3% ), dok je zabilježeno i Hrvata katolika točno 2.308. Etnička slika gradova Metohije, uz samu današnju granicu Kosova i Albanije također je u to daleko vrijeme išla Srbima na ruku. U Peći je Srba bilo 11.050, a Albanaca samo 500, a u Prizrenu Srba 16.800, a Albanaca 6.150. Jedino je od većih gradova Đakovica bila pretežito albanska, premda kroničari toga vremena svjedoče kako je u okolici Đakovice po selima bila srpska većina. Godine 1861. francuski etnograf Lejean prikazuje da Albanci žive na više od polovice teritorija Kosova i Metohije. Samo nekoliko desetljeća nakon istraživanja Müllera, znanstveni rad Francuza Lejeana daje posve drugačiji omjer Srba i Albanaca. Te godine Albanci su nastanjivali oko 57% Kosova i Metohije. Slične rezultate brojčanog odnosa Albanaca i Srba ustanovili su i britanski putopisci i Lejeanovi suvremenici Mackenzie i Irby u objavljenim studijama Kosova iz 1867. godine. Četiri godine kasnije pukovnik Petar Kukolj je za potrebe austrougarske vojske temeljno ispitao etničku situaciju na Kosovu i Metohiji. Ustvrdio je da u tadašnjem Prizrenskom mutesarifluku, što teritorijalno odgovara današnjem pojmu Kosova i Metohije godine 1871. živi 500.000 stanovnika. Od tog broja Srba je bilo 318.000 ili 64%, Albanaca 161.000 ili 32%, a Roma i Čerkeza 10.000 ili 0, 33%., kao i 2.000 Turaka.
Samo pet godina nakon njegovoga istraživanja dolazi do presudnog i prijelomnog obrata u korist Albanaca i oni u razdoblju između 1876 – 1912. preuzimaju brojčanu prevagu na prostoru Kosova i Metohije. Srpske procjene, kao i prosudbe zapadnih znanstvenika govore da je u spomenutom vremenu potkraj XIX stoljeća i početkom XX stoljeća između 200.000 – 400.000 Srba napustilo Kosovo i preselilo u Srbiju. Znakovito je da je do toga procesa došlo osnutkom samostalne srbijanske države i njezinim priznanjem državnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine. Očito je da su Srbi najvjerojatnije dragovoljno napustili Kosovo, hrleći ka Srbiji. Kosovo je u vrijeme te seobe Srba još uvijek bilo dio turskoga carstva, kao i Makedonija, Sandžak i sami jug današnje Srbije oko Vranja. Naravno, Srbi u masovnoj migraciji s juga na sjever nisu mogli 1876. ili 1878. godine pretpostaviti da će doći budućnost 1912. kada će Srbija s ostalim balkanskim saveznicama pobijediti i protjerati Turke s Kosova. I zato su u velikim masama krenuli iz kosovskog zavičaja na put prema sjeveru. Iz Kosovskog vilajeta, kako je glasio službeni turski naziv područja, samo je 1897. tijekom dugih i ogorčenih bitaka Grka i Turaka izbjeglo na desetine tisuća Srba s Kosova. Oni su se borili na grčkoj strani i poslije grčkog poraza od Turaka, morali su i Srbi kao grčki saveznici pobjeći s Kosova, naravno, ne svi već oni koji su aktivno sudjelovali u borbama. Kraj XIX i početak XX stoljeća ostali su u centru pozornosti i njemačkih povjesničara Hainricha Kieperta i Johanesa Hahna. Oni su na temelju proučavanja Kosova zaključili da tamo 1876. godine obitava albanska većina na zapadu, točnije uz granicu Kosova i Albanije, dok je srpska većina bila smještena na istoku Kosova u regijama Kosovske Mitrovice i Kosovog polja, mjesta koje se danas može opisati kao predgrađe Prištine.
Austrijanci su 1899. godine sproveli jedinstveni popis stanovnika Kosovskog vilajeta i Pljevaljskog Sandžaka. Zahvaljujući spojenoj statistici tih oblasti, došlo je do povećanog udjela Srba u ukupnome broju stanovništva, jer je već opisano da su Srbi od 1876. godine počeli gubiti etničku većinu na prostoru Kosovskog vilajeta. Ovako, zbirni prikaz Kosova i Pljevaljskog sandžaka oko predjela sjevera današnje Crne Gore znatno povećava broj Srba. Sveukupno su Albanci i u tom obliku zbrajanja stanovništva dvije zasebne oblasti opet tvorili većinu. Bilo ih je u Kosovskom vilajetu i Pljevaljskome sandžaku 182.650 ( 47, 88% ), a Srba 166.700 ( 43, 7% ), Ostatak od 8, 42% pučanstva činili su Cincari, Čerkezi, Turci, Romi i Židovi. Početkom XX stoljeća temom Kosova bavio se i britanski novinar Henry Braisford. On je procijenio da je na samome početku prošlog stoljeća tamo obitavalo 66% Albanaca i 33% Srba. Za Đakovicu i Peć je bila procjena da imaju 20.000 – 25.000 albanskih domova naspram 5.000 srpskih. U to vrijeme Srbi su etnički izgubili Peć, dok je Đakovica zadržala albansku većinu koju je imala i prije, preciznije još od konca sedamnaestog stoljeća i prve velike seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem. I zemljovid Austrijanca Alfreda Steada iz 1909. godine pokazuje sličan omjer Albanaca u odnosu na Srbe, otprilike razmjera 2:1 u korist Albanaca.
Njemački znanstvenik Gustav Weigand neposredno prije početka balkanskih ratova 1912. i 1913. godine iznio je statističke podatke za sve značajnije oblasti oko većih gradova na Kosovu. U Prištini i okolici bilo je 67% Albanaca i 30% Srba, u Prizrenu i njegovom okruženju Albanaca 63%, a Srba 36%, u Vučitrnu i oko njega Albanaca 90%, a Srba 10%, u Uroševcu i okolici Albanaca 70%, a Srba 30%, u Gnjilanu i oko njega Albanaca 75%, a Srba 23 %, u Kosovskoj Mitrovici Srba 60%, a Albanaca 40%. I kao što je već ustanovljeno Đakovica je bila definirana kao isključivo albanski teritorij s vrlo malim brojem Srba. Još polovicom XX stoljeća Srbi su imali većinu po selima oko Đakovice, a u gradu je i tad bila albanska većina. Koncem XX stoljeća Albanci su etnički ovladali i selima oko Đakovice.U godinama popisa pučanstva u SHS – u 1921. i 1931, Albanci su imali većinu od 69% odnosno na drugome popisu 60%, jer je dinastija Karađorđevića intenzivno useljavala Srbe na Kosovo i Metohiju. Poslije Drugog svjetskog rata postotak većinskih Albanaca od 1948. do 1991. varirao je od 65 – 82% ukupnoga stanovništva. Godine 2000. Albanaca je bilo 88%, 2007, godinu dana uoči priznanja neovisnosti Kosova tamo je registrirano 92% Albanaca, a neslužbene procjene sad govore da 2015. godine na Kosovu živi i rekordnih 95% Albanaca.
Srbi su nedvojbeno izgubili populacijsku bitku s Albancima na kosovu i Metohiji i taj povijesni proces je završen. Ostaje im da se mirno i dostojanstveno oproste od Kosova, kako to veli prošlog tjedna u razgovoru o Kosovu i predsjednik SAQNU-a dr. medicinskih znanosti Vladimir Kostić. Njegovu su izjavu srbijanski dužnosnici, ali i mnoge javne ličnosti dočekali na krv i nož, ponavljajući stare i izlizane srpske mitove i legende o Kosovu. Srbi su nepovratno izgubili Kosovo i vojno i politički, samo ga sad guraju u prvi plan radi predizborne promidžbe. Ona se u Srbiji praktički odvija i u punom je jeku i u mjesecima i godinama i kad nema zvanično raspisanih parlamentarnih izbora. U ovim trenucima srbijanske vlasti su Kosovo izbacili u prvi plan ne bi li srbijanskom narodu zamazali oči lažnim i ispraznim pričama “svetoj” srpskoj zemlji, da bi običan svijet manje razmišljao o životnim temama vezanim za tešku ekonomsku i socijalnu situaciju u Srbiji. I samo zato srbijanski vlastodršci i inzistiraju danima na kampanji sprječavanja prijema Kosova u Unesco. Ponudili su narodu jeftinu igračku kao oblik zabave širokih narodnih masa. No, prema rezultatima ankete građana koju je sproveo Strategik marketing Srđana Bogosavljevića samo 2% anketiranih Srba je na upit o najvećem problemu Srbije pitanje Kosova istaknulo kao glavni državni problem. Najviše postotaka upitanih građana je kazalo da je najveći problem Srbije golema stopa nezaposlenosti stanovništva Srbije. Glede Kosova, razvidno je da Srbija tamo nema više što tražiti ni sad, niti u budućnosti. I zato Srbi trebaju poslušati glas razuma akademika i predsjednika SANU-a dr. Vladimira Kostića. Umjesto toga, osuli su rafalnu paljbu po čovjeku, stavljajući mu po starim srpskim običajima križ izdajnika na čelo. On je samo rekao ono što svi Srbi ionako znaju, ali ne smiju javno priznati, a to je konačni srpski rastanak o iluzijama da Kosovo može opet biti sastavnim dijelom srpske države. Iz podrobnog opisa etničke prošlosti Kosova vidi se da je ono dugo bilo većinski srpsko, ali Srbi moraju napokon shvatiti da su većinu na Kosovu izgubili na isti način kao što su umjetno stvarali većinu u Vojvodini i dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, krajevima koji Srbima ni povijesno, ni etnički, ni geopolitički nikad nisu pripadali. Po narodnoj izreci, tražili su Srbi teritorije veće, a onda su izgubili i Kosovo iz vreće, u kojoj su ga držali sve do 1999. godine, a formalno pravno i zauvijek izgubili proglašenjem i priznanjem neovisnosti Kosova 2008. godine.
Dragan Ilić
