Svjetsku kulturnu baštinu dijele mnoge zemlje, samo Srbi po vlastitim kriterijima ne žele dijeliti kulturno blago s Albancima
Srbi već tjednima aktualiziraju priču o bogatom kulturnom naslijeđu Kosova pod zaštitom Unesca. Nikako ne kane prepustiti Albancima srednjevjekovne spomenike kulture poput Pećke patrijaršije, Gračanice, Vosokih Dečana, te Bogoridice Ljeviške. I premda je i Srbima poznato da i Albanci pohode hram Bogorodice Ljeviške u Prizrenu, te je i sami smatraju i svojom bogomoljom, Srbi ne odustaju od lobiranja pred Unescom o eksluzivnom pravu na posjedovanje kulturne zaostavštine Kosova. Prijepori Srba i Albanaca oko primata nad kosovskim kulturnim naslijeđem seže duboko u prošlost, te Albanci tvrde da su svojedobno oni ggradili manastir Vosike Dečane, a ne Srbi. Preliminarno je Unesco glasovao o prijemu Kosova u svoje članstvo. I unatoč iznimno jakoj srpskoj promidžbi, sustavno vođenoj u vrlo dugom razdoblju, većina zemalja je glasovala u korist Kosova. Omjer glasova je bio 27 za primanje Kosova pod okrilje Unesca, uz 13 glasova protiv i također 13 suzdržanih. Četiri zemlje članice s pravom glasa nisu uopće glasovale. Naravno, ovakav ishod glasovanja izazvao je erupciju nezadovoljstva kod Srba, uobičajeno nespremnih da se suoče sa stvarnošću i istinom, koja se kosi s njihovim prenapuhanim mitovima i legendama. Srbija je potporu i logistiku među utjecajnim svjetskim čimbenicima potražila u Izraelu, no naišla je na odlučno odbijanje. Srbi su preko noći zaboravili kako su ne tako davno 2011. godine podupirali pravo Palestine za ulazak u Unesco. To je išlo izravno protiv interesa izraelske države. Sad je Srbima sinula ideja da bi ih Židovi mogli podržati, iako Izrael pamti i sveopće srpsko lobiranje u korist arapaskih država i tijekom bivše SFRJ. Tada su u Beogradu, potaknuti akcijama udruga prijateljstva Srba i arapskih zemalja, Srbi masovno vodili kampanju dobrovoljnog davanja krvi za borce palestinske države. Jaser Arafat je tad bio omiljeni i cijenjeni gost srbijanskih političara koji su djelovali u sklopu bivše jugoslavenske države, jasno u korist zemalja takozvanog trećeg svijeta, listom okupljenih u tragikomični pokret nesvrstanih zemalja utemeljitelja Tita, Nasera i Nehrua.
U današnjim posve izmijenjenim svjetskim okolnostima Srbi ne zamijećuju daje na popisu svjetske kulturne baštine veliki broj zemalja koje zajednički dijele kulturno blago iz prošlosti. Navedimo samo one najznačajnije primjere takve vrste. Špilje Aggtelek i Slovak karst ( Slovensky kras) skupa pripadaju Mađarskoj i Slovačkoj.Belgija i Francuska zajednički baštine Belfried zvonike, a Nacionalni park Belovezhskaya pushch ili drugim riječima Šuma Bialowieza je u zajedničkom vlasništvu Poljeske i Bjelorusije.Kultruni pejzaž ferto ili Neusiedlerse dijele Mađarska i Austrija, a veliki kompleks povijesnih građevina Granica Rimskog carstva istodobno pripada Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Tu spadaju Gornjonjemačka i Reatinska granica, Hadrijanov zid i Antoninov zid. S druge strane Švedska i Finska istodobno polažu pravo na posjedovanjezajedničke skandinavske kulturne baštine od povijesnog značenja za obje zemlje. Radi se o Hoga Kustenu i otočju Kvarken.Kurski pješčani nasip ravnopravno pripada Litvi i Rusiji, dok je Muskauer park ili Muzakowski s obje strane rijeke Neisse u posjedu Njemačke i Poljske. Na Mediteranu Francuska i Španjolska odlukom Unesca dijele planinske masive Pirineja – Pyrenees ili na španjolskom Pirineos, planinski vijenac Perdido, što bi Francuzi rekli Mont Perdu. Raetinska pruga na alpskome prijelazu Albuli Bernini u isto vrijeme pripada i Italiji i Švicarskoj, a zajedno s Vatikanom država Italija dijeli i povijesnu zaostavštinu Rima, uklju7čujući i samo povijesno središte glavnog talijanskog grada, te rimske posjede Svete Stolice u Rimu, kao i baziliku Svetog Pavla smještenu izvan zidina. Pravo na Struveov luk jednako imaju Bjelorusija, Estonija, Finska, Latvija, Litva, Moldavija, Norveška, Švedska, Rusija i Ukrajina, dok Karpatske i njemačke prašume bukve dijele tri zemlje i to Slovačka, Ukrajina i Njemačka. Obilno i prostrano područje waddenzee je pod pokrovitlejstvom triju zemalja Nizozemske, Njemačke i Danske, a paleološko područje Monte San Giogio upisom talijanske strane planine 2010. godine je istodobno kulturna baština Italije i Švicarske. Dvije zemlje s Iberijskoga poluotoka Portugal i Španjolska jednakopravno u vlasništvu drže Foz coa i siega verde, a najveći broj europskih zemalja ravnopravno pretendira odlukom Unesca na prapovijesne naseobine sojenica u predijelu oko Alpa. To su Francuska, Švicarska, Njemačka, Austrija, Italija i Slovenija. Konačno, ova niska zemalja koje zajednički baštine povijesne svjetske građevine upotpunjena je i zajedničkom kulturnom svojinom Poljske i Ukrajine. Te dvije zemlje s jednakim pravom prema odluci Unesca reflektiraju na naslijeđe drvenih crkava podignutih u oblasti poljskih i ukrajinskih Karpata, dakle u pograničnom pojasu Poljske i Ukrajine.I sve ovo gore izloženo Srbima ništa ne znači. Oni i dalje tjeraju mak na konac, tvrdeći da sve sagrađeno u prošlosti na Kosovu pripada samo Srbima i Srbiji i nitkom više. Već je podrobno ojašnjeno kako su i prije i poslije Srba i druge države i narodi i dulje gospodarili Kosovom od Srba.
Ali, tragikomičnoga ministra srbijanske diplomacije Ivicu Dačića te činjenice ne smetaju u nastavku srpskoga lobiranja pred Unescom. On u nastupu dobro poznatog prenaglašenog srbijanskog domoljublja veli kako je Srbiji u ovome času najbitnije što i neke najutjecajnije zemlje svijeta neće imati pravo glasa u Unescu, jer tvrdi da nisu još uplatile redovitu godišnju kotizaciju za članstvo u organizaciji. I analogno tome, nemaju ni pravo glasa. Tom pompoznom nizu zemalja koje je Dačić po njegovim kriterijima unaprijed eliminirao iz kruga onih što mogu glasovati, nalaze se i Sjedinjene Američke Države. To je slavodobitno uz razvučeni osmijeh od uha do uha zaključio srbijanski mudrac Ivica Dačić. ne bi mu bilo zgorega idući puta zadržati ozbiljnu pozu dok izgovara tako krupne riječi, makar zbog prorijeđenih zuba. Nije ih stigao popraviti, a želi popravljati odnose među vodećim svjetskim silama. Da nije smiješno, bilo bi tužno. I što je vrhunac svega, Ivica Dačić nije jedini srbijanski političar koji tako razmišlja. Kad bi se Srbi, barem po pitanju podjele kultrunog naslijeđa ugledali na svoje vječne uzore Ruse, imali bi i nešto pozitivno naučiti od njih. Jer, u gornjem popisu brojnih zemalja što dijele kulturno blago iz prošlosti vrlo bitno mjesto u zajedničkom posjedovanju povijesnih građevina ima i Rusija. Ni ta činjenica Srbe nije dozvala pameti da na drugačiji način pristupe diobi kosovske kulturne baštine. Oni kao i uvijek srljaju putevima bespuća i čak im i ruski primjer ništa ne znači u korigiranju svoga tvrdokornog stava.Dragan Ilić
