Ne treba čovjek biti dijelom elitne političke inteligencije da bi zaključio, u rutinskoj debati i prema zdravom političkom razumu, da nemali dio uprave treba reciklažno izdvojiti kao opasan otpad koji unazađuje napore izlaska iz duboke krize. Međutim, predizborna huškanjas stvaraju difuznu agresivnost, pa narod sa osakaćenim iskustvom krize u zaposlenicima uprave rado vidi klasu privilegiranih, koja je nekad bila rezervirana za druge više-manje stigmatizirane manjine, svejedno koje. Svaki domoljubni denuncijant s ulice, bio on brijač, klobučar ili gostioničar, najposlije i radnik u tzv. realnom sektoru, zna da ti zgubidani u ne zaslužuju ni trunka samilosti. Huškanje je posebice oporbeni specijalitet s kojim se od političke publike širokog spektra pokušava iskamčiti potreban prevratnički gnjev ne bi li, putem te omalovažavajuće projekcije, sebe učinili dobrim izborom za zahtjevan posao čišćenja Augijevih štala uprave. Međutim, je li riječ je o – podvali!?..
Političari rade da utječu i nadziru koješta – od naših misli do našeg telećaka. Naš sustav mega-birokracije nakon devedesetih osmišljen je, između ostaloga, da se političari o njemu, prije izbora, u pravilu govore iskeženo i reformistički, a nakon pobjede nad njime provode opsežne sistematizacije, riječju – uhljebljenja, za svoje nezbrinute sljedbenike, obitelji i znance te javnim nabavama mijenjaju crvotočni namještaj prethodne vlasti.
Svi oni dobro znaju da je uprava njihovo leno, ispasište bez koje bi politika bila mrtva oaza, mjesto bez kojeg njihova moć nema unosan politički azil, pa im, posve logično, godi tamo imati svoje poluge, klimoglavce u kavezima bez valjana profesionalnog integriteta, da vide s vremena na vrijeme koga još svoga u taj kavez mogu ugurati.
Postoji i jedna druga korist, o kojoj se manje govori. Političarima to priskrbljuje mogućnost izlika i alibija, s jedne strane, da zbog nesnalaženja i neznanja, svejedno, pljuckaju zaposlenike uprave kojima nisu pokrovitelji, navodno jer se opiru i profesionalno ne daju podrediti, a s druge strane to im daje stanovit legitimitet da zapošljavaju one kojima vjeruju, svoje sljedbenike i, u konačnici – da trguju utjecajem bez nužne specifikacije uplitanja.
Ako bismo se htjeli držati primjera, evo nekih. Gradonačelnik Kuret je kritikom dijela zaposlenika gradske uprave Grada Splita tražio izliku za volju svojih dirigiranih ciljeva, koji su realizirani s brojnim aneksima ugovora u pogledu najvećeg gradskog promašaja od Dioklecijana – Spaladium arene. Kerum, galantan kakav jest, nije vrijeđao, nego samo učtivo zamolio da oni koji nisu njegova “publika” ne smetaju njegovim novozaposlenim entuzijastima. Baldasar se, na istom tragu, (po)žalio da nema s kim raditi, pa je usmjerio svoje čaporke na produktivno zapošljavanje istomišljenika i njihove koalicijske bratije da ne ostane, kako je izrijekom potvrdio, ni jedno mjesto za hadezeovske Bezebube i Sotone. U međuvremenu je u svoju koalicijsku Noinu arku ukrcao silan balast, stvorio skladnu interesnu simbiozu sa zatečenim Kerumovim suncokretima i menažerijom koje na servilnost (pre)okreće blještavilo vlasti, nije važno koje. Hadezeovi kadrovi, kerumovci i esdepeovci opleli su se jedni oko drugih kao vretena čokota, da je nemoguće njihove interese odjelito razmrsiti.
Kralj Leonida je imao tristo superspartanaca da načini čudo kod Termopila. Međutim, gradonačelnik Baldasar je učinio da ova upravna oaza “vražjeg otoka” političke gluposti s petsto heroja postane najomraženije mjesto dekadencije, svojevrsna Bastilja koja možda zasad samo u klancu krize prividno odolijeva sudbini drastičnijih ishoda.
Naime, čelnica stranke Pametno i gradska vijećnica Puljak, izdvojila je Grad Split kao mjesto neprimjerene brojnosti, pa je u zanosu javnog opanjkavanja svih petsto zaposlenika nazvala karijernim političarima ili je samo nespretno ljutnji dala oduška prije nego li nas je počela smirivati uistinu pametnom idejom kako naoko trećinu političara lokalne uprave treba kazniti izgonom iz tog obećanog raja.
Stranka Pametno, koja je vjerojatno nehotično brendirala despotizam pameti, što u okolnostima bavljenja našom lokalnom politikom može ukazivati na čisto prenemaganje, uvela je tako heretičke elemente zbog kojih bi mogli izgorjeti – detronizaciju politike i političara, pa sve ne samo da (ne) izgleda pametno, nego i paradoksalno, da ne kažem – apsurdno.
Zašto, jer, to nije politika, barem ne ona realna, balkanska, koja je odana ponavljanju onoga što će obeshrabriti racionalizaciju gdje je politička prekomjernost poželjna i dobrodošla, ona kojoj su s vremena na vrijeme potrebni sitni ustupci i kompromisi s osobnim i načelnim motivima.
Osvajanje vlasti je prastari ritual i vrlo je utješno znati da stranka Pametno zna što i kako valja učiniti s tolikim političkim i ljudskim balastom. Međutim, prosječni zaposlenik uprave je prilično osjetljiv, zbog posljedica traume, vidjeti da i njihov stranački popis u svojoj alkemijskoj kupki ima gomilice nezajažljivih tipova koji hlepe za vlašću, kakvom takvom.
Neki među pripadnicima stranke Pametno zacijelo imaju strpljenja stvar ćudoredno izgurati do kraja, vođeni snažnim čežnjama i neobičnim političkim vidicima. Međutim, zacijelo ima i onih koji bi za vlast lako odbacili poštene aspekte svojega života, makar imali i dva doktorata znanosti. Stoga ih treba pametno poučiti: oni koji su iskovani u stranačkom ognju, pa onda hlađeni unosnim kompromisima, onda kad su gubili vlast, trebaju biti predmetima sveobuhvatnih racionalizacija i sakaćenja, a ne zaposlenici koji predstavljaju miran, profesionalan i stranački neuznemiren vid individualnosti.
Drukčije se ne dade pošteno rekonstruirati naš lokalni svijet uprave, a da se pri tome ne izgubi smisao riječi do koje im je osobito stalo – pametno.
Dr.sc. Dalibor Lovrić
