Odbrojavanje do izricanja konačne haške presude genocidnom generalu Ratku Mladiću neumoljivo otkucava. Srbija je svakim danom u sve većoj panici i strahu kako se neumitno približava dan “D.” Poznati beogradski odvjetnik Borivoje Borović, tijekom rata visoki dužnosnik ratničke i velikosrpske stranke SPO lidera Vuka Draškovića, danas se i javno očitovao izjavom u beogradskom “Blicu” da su srpske sigurnosne službe trebale pravodobno likvidirati Ratka Mladića kako nikad ne bi dopao šaka Tribunala u Haagu i kako nikad ne bi doživio presudu za zločine kojima je izravno zapovijedao u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bešćutnome Borivoju Boroviću, mužu rođene sestre Danice Drašković, supruge Vuka Draškovića, ovakva otvorena izjava nije bila dostatna, te je još svoje stajalište potkrijepio nizom argumenata radi kojih je Srbija trebala fizički likvidirati Ratka Mladića da ne bi bilo kad kao država stala pred lice pravde.
Dakako, Ratko Mladić je kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga srbizirane vojske zvane JNA tijekom svih ratnih operacija svjesno, voljno i umišljajno izvršavao najstrašnije i najsvirepije zločine genocida, urbicida i kulturocida i po liniji civilne zapovijedi rukovodstva u Beogradu, kao i srpskih pobunjenih odmetnika u BiH i Hrvatskoj. Savršeno je jasno Borivoju Boroviću što Srbiju u konačnici čeka onog trena kad presude glavnim vojnim i civilnim naredbodavcima zločina budu napokon izrečene. I zato taj inkriminirani odvjetnik, kojega već dulje od dva desetljeća u Beogradu nimalo slučajno nazivaju najvećim i najjačim braniteljem najzloglasnijih srbijanskih kriminalaca, na sav glas brani i ratnog zločinca Ratka Mladića. On se uopće ne suzdržava jakih riječi, ne bojeći se za posljedice izgovorenog, te još veli kako Srbija Mladića nije niti trebala izručiti međunarodnom sudu za ratne zločine, jer je tim činom unaprijed riskirala dobivanje još jedne tužbe za genocid. Posve je jasno i prokušanom sudskom branitelju najvećih beogradskih i srbijanskih mafijaša, kao i ratnih zločinaca da će neminovna praktički doživotna kazna Ratku Mladiću od vrlo vjerojatno četrdeset godina zatvorske kazne izravno optužiti kompletan politički i vojni vrh Srbije za vođenje agresivnog, osvajačkog, time i nepravednog rata na teritorijima izvan granica Srbije, poglavito u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Zato i paničari jer se boji i osobne kaznene odgovornosti kao člana stranke što je imala paravojne postrojbe pod paskom njegovog bliskog prijatelja i suradnika Vuka Draškovića. Prije manje od mjesec dana Borović je u emisiji “Ćirilica” Milomira Marića javno iznio žal što 1991. Slobodan Milošević nije prihvatio prijedlog SPO-a Vuka draškovića o osnutku Srpske garde kao regularne srpske vojske koja bi ne samo objavila rat Hrvatskoj, nego i poručila Zagrebu da će za Srbiju rat biti gotov onog časa kad njegova i Draškovićeva Srpska garda zauzme granice Velike Srbije na crti Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Kako je moguće da nakon ovakve najveće moguće političke provokacije izrečene u jesen 2015. godine ne reagira makar prosvjednom notom država Hrvatska kad je razvidno da izostankom bilo kakve osude te Borovićeve izjave kompletna srbijanska država samom šutnjom i odobrava ratnohuškaški ispad Borovića i ponovno zazivanje rata i osvajačkih težnji Srbije. I sve to otišlo je u eter iz studija privatne TV Happy koju drži samozvani beogradski biznismen Ranković, zvani Peconi, čovjek koji je cijeli svoj život proveo i ogromne novce zaradio kao pripadnik beogradskog kriminalnog podzemlja. Nesretni i poslovično neinformirani “Jutarnji list” je ne jednom autora i voditelja te emisije Milomira Marića u svome enciklopedijskom neznanju nazivao srpskim novinarskim disidentom. No, radi se upravo obratno o najvećem poslušniku i novinarskoj udvorici srpskog podzemlja još od njegovoga druženja ratnih devedesetih s njegovim zaštitnikom Arkanom do današnjeg služenja aktualnom poslodavcu Rankoviću, konspirativnim mafijaškim nadimkom zvanom Peconi.
Borivoje Borović se ne zaustavlja u svome ludilu i javnom priznanju zločinačkog karaktera srbijanske države, čiji je on jedan od najodvratnijih i najprljavijih eksponenata u stalnim pokušajima prikrivanja i zataškavanja počinitelja brojnih ratnih i poratnih zločina, uključujući i najokrutnija ubojstva. Tako Borović dodaje da su tajne službe u proteklih pedeset do šezdeset godina uradile mnogo toga kada je to trebalo uraditi za državu i za njezin interes, pa i same činove likvidacije nepoželjnih svjedoka istine o odgovornosti za počinjene zločine. Srbi su oduvijek znali da niti Mladić, niti Karadžić, kao ni Šešelj ili Milošević nisu činili najteže ratne zločine genocida samo u vlastito ime, nego u ime naroda koji ih je kao takve svoje predvodnike u cilju osvajanja tuđe zemlje i istrjebljenju Hrvata katolika i Hrvata muslimana, danas znanih kao Bošnjaka muslimana, sračunato i smišljeno i birao. I zato se ovdje ne radi samo o pojedinačnoj odgovornosti spomenutih teških zlikovaca i tipičnih mrzitelja ljudskog roda, već je posrijedi i preispitivanje prije svega moralne odgovornosti naroda koji je svjesno takve mizantrope i nepojmljive sadiste s velikim oduševljenjem i klicanjem veličao, slavio i hvalio do besvijesti. Uostalom, Srbi su i u najnovije vrijeme izabrali sve pobočnike spomenutih bivših ratnih lidera kao svoje vođe i skupa s njima srljaju u nove neizbježne poraze, ovoga puta ovjerene u mirnodopskim uvjetima. Ne pokušava Borović sakriti vlastitu mržnju prema vrijednostima zapadne civilizacije kad još veli da se prethodna vlast pod paskom Demokratske stranke dodvoravala Haškom tribunalu, te je zato i isporučila sve osumnjičene s međunarodnih tjeralica. Da je po njegovom banditskom razmišljanju okorjelog razbojnika u odori odvjetnika, Srbija bi zarad vječnog bježanja od pravde i istine trebala robovati masovnim ubojicama iz svojih redova i onda bi po njegovom nehumanom gledištu, sve bilo pod kontrolom i sve bi bilo u redu. Kaže Borović da se tako “ne bi opterećivao narod, a ovako će nakon izricanja presude Ratku Mladiću ispaštati i narod i vojska.” Naravno, svatko prema zasluzi, ni manje, ni više od toga. Za svaki učinjeni zločin, prije ili kasnije, mora stići i opravdana i zaslužena kazna, upravo radi nauka budućim naraštajima da se ne usude ponoviti tako nešto, a to još uvijek stanuje u glavi verbalnog suučesnika srpskih genocidnih radnji Borivoja Borovića, ne samo zbog izjave u “ćirilici”, nego i zbog njegovog cjelokupnog političkog angažmana u Srbiji. Apsurdno zvuči podatak da je Borivoje Borović svojedobno svoje odcijepljeno političko krilo prvotnog SPO-a nazvao strankom “Pravda”. Imajući u vidu nazore Borovića, ovaj naziv je i više od najgroznijeg ruganja izvornom značenju i pojmu riječi pravda. Čovjek koji ne razlikuje smisao pravde i nepravde, istine i laži, dobra i zla, bavi se godinama odvjetničkim poslom u Srbiji i slovi kao jedan od najbolje plaćenih odvjetnika. Uzgred, taj državni branitelj srpskih zločina protiv čovječnosti bio je toliko netalentiran i nesposoban tijekom studija da je Pravni fakultet završio znatno nakon tridesete godine života.
Život je nekad čudan roman i netalentirani pravnik Borivoje Borović uzeo si je pravo tumačiti istinu o ratu u maniri osvjedočenog ratnog i poratnog teškim porazima skrhanog i utučenog velikosrbina. Ne propušta kazati novinarima “Blica” i to da je Slobodan Milošević učinio najveću moguću uslugu Srbima i Srbiji kad je 2006. otišao na drugi svijet ne dočekavši izricanje presude Tribunala za ratne zločine u Haagu. Odvjetnik kriminalaca i ratnih zločinaca time hoće poručiti da je pokojni srbijanski diktator, ratni zločinac i balkanski krvnik, kako su ga zvali na Zapadu, time spasio Srbiju plaćanja ratnih reparacija Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Požurio je malo i prerano se razveselio Borović. Ima srpskih zločinaca napretek. Nije Milošević ni prvi, niti posljednji u nizu. Još ih ima u redu za čekanje pred sudom u Haagu, bilo u prvostupanjskom postupku, ili u drugostupanjskom kao što je slučaj s Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem. za njih je tužitelj zatražio bezuvjetno ponavljanje sudskog procesa. Neće svi lako pobjeći od makar zakasnjelog suda pravde kao što je to uspio Slobodan Milošević. I premda velikosrbi opetovano ističu da je Tribunal ubio predoziranim lijekovima oboljelog Miloševića, prava istina je sasvim drugačija. Tijekom jednog od brojnih posjeta njegovoga glavnog odvjetnika Zdenka Tomanovića, pokojni samo formalno-pravno neosuđeni ratni zločinac Slobodan Milošević je iz ruku svoga povjerljivog odvjetnika uzeo vješto skrivenu i brižljivo čuvanu dozu otrova. To je i popio u ćeliji, onda kad ga nitko nije promatrao i time si izrekao smrtnu presudu. Nije mogao izdržati trenutak suočenja s izricanjem presude Tribunala, a ona je već bila napisana i bilo je samo pitanje dana kad će mu biti javno priopćena i to u izravnom prijenosu pred TV kamerama i očima cijeloga svijeta. U jednom besmislenom pismu sudskome vijeću, prije čina samoubojstva o kojemu već gotovo deset godina govore svi iole upućeni politički krugovi u Beogradu, Milošević je uputio zamolbu da ga se pusti na liječenje u inozemstvu radi sve većih srčanih problema. Nisu mu udovoljili, kad je u pismu pojasnio da izričito želi skrb ruskih liječnika i njihovih kardiologa u Moskvi. Svakom je bila jasna prozirna srpsko – ruska igra. Željeli su ga prozirnim trikom zauvijek izvući iz zatvora, a onda bi u Rusiji bio proglašen zasigurno i počasnim građaninom u Putinovoj državi koja podupire sve srpske zločince. Sad srbijanski mediji po istom scenariju ponavljaju prazne i puste priče o navodnim teškim bolestima Mladića, Karadžića, Šešelja, Hadžića… i koga sve ne od najvećih srpskih ratnih zločinaca, koji u posljednjem trenutku žele umaknuti od ruke pravde. Za sve njih su bezuspješno tražili liječenje na slobodi, što je Tribunal u Haagu jednoglasno odbacio kao besmislicu. Misle da mogu ozbiljan svijet i odrasle ljude raditi budalama kao što to čine sa pučanstvom u Srbiji. Zaboravljaju samo da u Nizozemskoj u Haagu ne žive podanici zločinačkog režima Vučića, Nikolića i Dačića, sve samih učenika i sljedbenika velikosrpske politike pobrojanih srpskih zločinaca iz ratnih devedesetih.
Zanimljivo je da je i četnički vojvoda Tomislav Nikolić, trenutačno predsjednik srbijanske države još koncem devedesetih predlagao Ratku Mladiću isto ono zbog čega kao neostvarivog plana žali Borivoje Borović. Bio je Nikolić samo nešto konkretniji od Borovića kad je savjetovao odbjeglog generala Mladića da u slučaju nužde i prijetećeg uhićenja uvijek kod sebe ima priručni cijankalij. Tu bi dozu, po Nikolićevoj zamisli, imao popiti Mladić naiskap, samo da ne dopadne šaka policije. Svakako, da ni Tomilsav Nikolić, kao ni Aleksandar Vučić nije uopće pozitivno evoluirao u svome mišljenju. Dapače, sve što su stariji, time se dvojica neprocesuiranih i time od strane svijeta i nagrađenih ratnih zločinaca, sve manje kontroliraju. Ne moraju poput Vučića u zanosu i oduševljenju sad lijepiti plakate i natpise ulica s imenom Ratka Mladića, kao što su nekad i radili i mislili. Sad su se samo pritajili, ali događaji koji predstoje, skinut će im brzo maske s lica. Prvi konkretan povod bit će izručenje ratnog zločinca Vojislava Šešelja Haagu. Prema kazivanju glavnog haškog tužitelja Brammertza to bi se moralo dogoditi najkasnije do ožujka 2016. godine. A, onda Vučić i Nikolić, dosljedno svome zločinačkom genu, svoga učitelja i idola sigurno neće isporučiti natrag. Vjerojatno će ga sakriti negdje u unutrašnjosti Srbije i samo će oni znati gdje se krije. Time će presuditi i njemu, ali i Srbiji u koju se toliko zaklinju kao u svoju svetinju. Da oni uistinu toliko vole Srbiju ne bi ovakvim kolektivnim bezumnim postupcima sramotili narod i državu koju vode. Ovo vrijedi jednako i za gospodare života i smrti u Srbiji Vučića i Nikolića, kao i za ljude poput odvjetnika Borivoja Borovića. U biti, Srbi ovakvim očajničkim potezima ratnih gubitnika nisu izmislili ništa novo. Oni najstariji, kao i oni što podrobnije poznaju povijest ratovanja, lako će se sjetiti kako su i vođe nacista nakon svršetka Drugog svjetskog izbjegli pravdi. Adolf Hitler se skupa s Evom Brown ubio u bunkeru, a to su učinili i Joseph Goebbels sa suprugom, usmrtivši pritom otrovom i šestero svoje djece. Preostala dvojica vrhovnih nacista Herman Goring i Heinrich Himmler nisu imali hrabrosti saslušati konačnu presudu suda u Nurnbergu. Obojica su popili iza zatvorskih rešetaka vješto skrivenu dozu cijankalija. Tako su mislili da će poštedjeti odgovornosti njemački narod. Ali, između Nijemaca i Srba postoji jedna nepremostiva i vječna razlika. Nijemci su kao civiliziran narod uvidjeli vlastite pogreške i spoznali krivnju za zla učinjena u njihovo ime tijekom Drugog svjetskog rata. Cijela je nacija prošla put pročišćenja i danas je Njemačka ne samo lokomotiva ekonomskog razvitaka Europe, nego sve više postaje i glavni politički čimbenik, prije svega zbog vodeće uloge u sklopu Europske unije. Ali, NIjemce je predvodio i jedan političar od prvorazrednog formata kao što je bio Willy Brandt. Znao se pokloniti sjenama žrtava nacista i javno zatražiti oprost u ime njemačkog naroda. a, kakve su isprike Srba, bilo da ih izgovaraju Tadić ili Vučić? Neiskrene, dvosmislene i duboko u srži licemjerne i dvolične. Jer, uvijek naglašuju izmišljenu i podijeljenu krivnju, ponavljajući staru srpsku spiku o “građanskom” ratu. Ma, kako da ne, bio je “građanski”, koliko su mogli Srbi odvaliti laž i da je bio, recimo, i “seljački” rat. Zbilja su Srbi vodili osvajački, agresorski i nepravedni rat i po hrvatskim i bosansko – hercegovačkim gradovima i selima u isto vrijeme. I još uvijek nemaju Srbi snage, pameti, poštenja i morala kazati da su Hrvati katoličke i islamske vjere vodili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini obrambeni, oslobodilački i pravedni rat. Možda srbijanskim političarima nikad neće pasti na pamet ono što velikodušno savjetuju Ratku Mladiću. Ali, oni su odavno svi skupa otrovani na drugi način, posvemašnjom i vlastitom zabludom i samoobmanom o nepostojećoj veličini i značaju Srbije, jer su odgojeni na lažnim školskim lekcijama iz krivotvorene povijesti Srba i Srbije. I zato si kolektivno pridaju na važnosti i po ugledu na naciste iz 1945. godine posežu za kukavičkim izbjegavanjem suočenja s istinom i pravdom. Društvo koje odbija razlučiti pojam dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde, mora biti duboko u glibu. I to je slučaj sa Srbijom. Ako je išta dobro prokomentirao proturječni vojvođanski političar Nenad Čanak, onda je to njegova nedavna izjava u kojoj tvrdi ono što svi odavno vidimo i znamo. No, bitno je, ipak, da naglas jedan političar iz Srbije konstatira da je današnja Srbija nalik Vajmarskoj republici u Njemačkoj u razdoblju između dva svjetska rata. Tko zna povijest ne treba mu pojasniti kako je sadašnji srpski vođa Aleksandar Vučić, onda u prijevodu i razradi Čankove misli, ništa drugo, nego njemački kancelar Adolf Hitler u vremenu između dva svjetska rata. I njemački firer je svome narodu pričao kao i Vučić slatkorječive bajke o brzom ekonomskom procvatu ratom opustošene Njemačke. Kao i Vučić, tako je i Hitler stalno pričao o povijesnim nepravdama i stogodišnjim žrtvama njemačkog naroda, a tridesetih se počeo naoružavati. Tko pozorno prati događaje, lako će zamijetiti da je glavna tema razgovora Vučića i Putina prije neki dan u Moskvi bila potreba naoružavanja Srbije najubojitijim oružjem. I mogili bismo nabrajati u nedogled usporedbe njemačkog kancelara Hitlera i srbijanskog premijera Vučića. Za kraj, dodajmo samo još i samo naizgled najbezazleniju usporedbu. Vučić se devedesetih, kao i svi radikalni zastupnici u Skupštini Srbije pojavljivao s frizurom “marinca”, po ugledu na frizuru Adolfa Hitlera. Tada je njemu i svim radikalima takav primjer dao, tko bi drugi, nego Vojislav Šešelj. U današnje vrijeme jedan od nekadašnjih glavnih Vučićevih novinarskih jurišnika i član najprije radikalne, a sad napredne stranke Vuk Fatić ima običaj čitanja Hitlerove knjige Mein Kampf pred uspavljivanje u kolijevci svoga tek rođenog sina. I taj je Vuk Fatić, kao i srpski vrhovnik Vučić i svi ostali vukovi i vukodlaci u srpskoj politici, samo promijenio dlaku, ali ne i ćud.
Dragan Ilić
