Priča Marijofila Andrijanića
Marijofil Andrijanić, je rođen 1966 u Tuttlingenu (Njemačka). Već je bio u ZNG-u od 02.05.’91., a automatski postaje pripadnik 204. GBR. krajem 9.mjeseca.
Nakon pada Vukovara, biva zarobljen. Po izlasku iz srpskih logora ostaje u OS rep. Hrvatske do 1998.
“I dok juriš opustjelim gradom, koji više podsjeća na Hirošimu, dok odjekuju detonacije i pucnjava iz svih dijelova grada, nigdje žive duše na ulicama.
Upitaš se; da li je moguće da je grad potpuno prazan, a da je nas 200-injak geliptera ostalo i igralo se rata? Znaš da su ljudi grad masovno napuštali, pa se vraćali, pa opet…
Poznanici i prijatelji izginuli, neki ranjeni, a neki se u samom početku priključili četnicima, opći društveni pomor grada. Blago poginuo, Jastrebova nema, padaju dio po dio grada…
A onda u povlačenju uđeš u sklonište kombinata Borovo i…u ogromnom podrumu tisuće ljudi, žena i djece. Stojiš prljav, u punoj ratnoj opremi, a oni te gledaju kao da ćeš riješiti sve probleme i prešutno traže odgovor.
Pa doslovno, do jučer, smo uništavali tenkove, obarali avione… kad će sve to prestati? A ne znaju da kod svake takve akcije smo gubili barem trećinu ljudi, a novih više nije bilo.
Streljivo, oprema i ljudi su davno prestali dolaziti i sad je svemu tome došao kraj. Pa si postaviš pitanje sa početka teksta.
Da li smo branili prazan grad?
Gledajući te tisuće ljudi u skloništu shvatiš da nismo.
I nije mi žao, isplatilo se.
A logor? Logor je sasvim druga priča.”
Napisao: Marijofil Andrijanić
