Dodjelom tradicionalnih nagrada u tradicionalnim kategorijama završen je šezdeseti jubilarni Sajam knjiga u Beogradu. Premda su prema uobičajenom protokolu slavodobitnici primili nagrade organizatora ove vrijedne i priznate kulturne manifestacije, apsolutno otkrovenje višednevnog skupa ljubitelja pisane riječi bio je senzacionalni nastup Zorane Jovanović.
Ona je vlasnica sajta Zorannah.com na kome objavljuje isključivo blogove posvećene modi i svjetskim modnim trendovima. To joj je donijelo veliku slavu i popularnost među najmlađim naraštajima, te su se, pretežito djevojke srednjoškolske dobi u dugim kolonama tiskale oko njezinog štanda u Hali 1 na Sajmu knjiga. Zorana Jovanović bila je zaokupljena velikom navalom mladih djevojaka zainteresiranih za autogram gosođice Zorane koja im je potpisivala posvete na svojoj knjizi posvećenoj modnim hitovima. I tako je, do jučer, za šire mase pučanstva, anonimna blogerka napravila istinski bum na Sajmu knjiga.
Njezino djelo nigdje nije osobito reklamirano, ali je posredstvom interneta itekako bilo poznato i dostupno najširoj populaciji.
Vedrana Rudan je, nasuprot tome, u organizaciji glasovite beogradske nakladničke kuće Laguna čekala kao ozebla dašak sunca po prohladnom jesenskom vremenu barem dio pozornosti što su najmlađi posjetitelji, posebice posjetiteljke Sajma darivale Zorani Jovanović. U nakladi prorežimske beogradske Lagune Vedrana Rudan je na Sajmu knjiga ponudila svoje opskurno, stilski neizgrađeno i nedefinirano štivo pod naslovom “Zašto psujem.” I provela se na Sajmu knjiga kao i Miljenko Jergović sa svojim drugim izdanjem “Historijske čitanke”, jugonostalgičarskog zova njemu jedino dobre titoističke prošlosti. Nema tko čitati takve knjige bez sjaja i sadržaja, bilo da dolaze iz pera Vedrane Rudan, Miljenka Jergovića ili njihovih ideoloških saputnika i zajedničkih sapatnika Ante Tomića, Borisa Dežulovića ili novinara Aleksandra Stankovića. Voditelj emisije “Nedjeljom u dva” naveliko je reklamirao svoju tragikomičnu proznu zbirku “Igor Mandić na Mjesecu,” i ta knjiga neprimjerenog hiperbiličnog slavljenja i hvaljenja oronulog književnog i filmskog kritičara, što ga je lansirao i proslavio bivši državni sustav, također, nije naišao na Stankoviću očekivani i željeni odjek. Politički uhljebi beogradskih poslodavaca neslavno su završili ovogodišnje sudjelovanje na Sajmu knjiga. Bolje nisu niti zaslužili, a samo radi jednog, ali više nego znakovitog simpozija o širenju srpske političke promidžbe, svi oni mogli bi se zapitati, što su to uopće tražili na Sajmu knjiga u Beogradu?
Radi se tko zna kojoj po redu promociji knjige hrvatskoga masona i notornog izdajnika Viktora Novaka i djela “Magnum crimen”, kojim autor knjige i Hrvat koji je zaslugom blaćenja vlastitog naroda bio u Titovo vrijeme počasni gost i jedan od glavnih profesora na Beogradskom Sveučilištu. Poznato je kako u spomenutom djelu “Magnum crimen” Viktor Novak pokušava podlo i mučki optužiti cijeli hrvatski narod i crkvu u Hrvata za navodna bezbrojna ubojstva Srba u Drugom svjetskom ratu na području NDH. I samo zbog toga Viktor Novak ( 1915 – 1977 ) do kraja svog života u Beogradu je uživao status božanstva. Nisu ga zaboravili ni današnji promotori političko – kulturne propagande Vučićevog i Nikolićevog režima, te je petoga dana Sajma, njemu u čast organizirana i posebna tematska tribina na kojoj je optuživan i vrijeđan hrvatski narod.
Sve to dežurne posrbice i srpske udvorice Vedranu Rudan, Miljenka Jergovića, Antu Tomića, Borisa Dežulovića, Aleksandra Stankovića i Denisa Kuljiša nije nimalo smetalo, niti ih je slučajno u srce pogađalo, da svojim nastupima srpskih naručenih klauna ponovno budu samo jeftini dekor srpske “internacionalne” priče. Nitko od njih, ni u predsoblju maloga mozga, i ne pojmi da nastupanjem u inozemstvu ne predstavljaju samo sebe, nego i državu i narod iz koga dolaze.
No, svi su pobrojani još odavno s tom dvojbom prečistili pojam. Oni su listom u duši i u srcu i životnim delanjem ništa drugo nego Srbima tako poželjni i dragi “Srbi katolici”. Samo nitko od njih to još ne smije javno kazati. Ima dana i ima vremena i za izricanje takvih ludosti i gluposti iz glava navedene skupine neuspješnih pisaca, samo čekaju pogodan trenutak. Primjerice, Dežulović je već učinio prvi korak.
Legitimni je građanin Beograda, kao što je to odavno i ostarjeli titoistički pisac lisac Goran Babić, a mogli bi im se možda priključiti i likovi poput Dragana Markovine ili Domagoja Margetića, samo da im, recimo Dežulović kao budućim Srbima u prvoj pričuvi objasni sve uvjete, posebice lukrativne prednosti rada za sveopću srpsku stvar. Za Judine škude budući “Srbi katolici” imaju u Dežuloviću ili u Babiću vrsne predavače, naravno ako u međuvremenu Dežuloviću ne udari u glavu pivce i smrska mu do kraja već istanjene živce.Onda će sve pobrojane posrbice morati izučiti kurs srbovanja sami, a to nije uvijk lako bez iskusnoga vodiča kroz tajne velikosrpstva. Ipak su na tom terenu Goran Babić i Boris Dežulović još uvijek glavne kolovođe, svatko u svojoj generaciji. Premda, mora se priznati da imaju oštru, reklo bi se i vučju konkurerenciju u toj bedastoj i jadnoj utrci. Svi oni su oduvijek mislili i danas još misle da samo njih nikada i nigdje ne bi sustigla nijedna navođena srpska raketa ili granata.
Vjeruju kako su Vučić i Nikolić u stanju lansirati samo “pametne” bombe i granate, te tako likvidirati, po njihovim kriterijima 99% nepoćudnog naroda Hrvatske. Tako su kao rođene sluge i izdajice mislili i delali i u vrijeme Miloševića i Šešelja i što sad ne bi nastavili pod novim gazdama Vučićem i Nikolićem? Znaju oni dobro da im se zločin izdaje vlastitog naroda u razdoblju od 2000 – 2015. itekako isplatio u Hrvatskoj. Samo se zlouporabom demokracija i sloboda u jednoj zemlji kao što je Hrvatska mogu dogoditi takvi apsurdi. Hrvatska ih hrani, a oni je drsko i bezobrazno ujedaju u zemlji koja je željela i sad isto iz potaje želi vidjeti Hrvatsku u što težem političkom i ekonomskom položaju. I to sve Hrvatska tolerira, oni uredno primaju kune kao građani Hrvatske, zemlje, koju pljuju i psuju. Neostvarena Vedrana Rudan psovkom je i naslovila svoj roman koji je malo tko poželio kupiti u Beogradu, a Dežulović se pokušao Srbima umiliti i još jednom afirmirati isto upadljivo melankoličnim naslovom romana “Zločin i kazna.” Kad u nedjelju osmoga listopada kasno navečer budu zbrajani glasovi birača u Hrvatskoj, vrlo vjerojatno će i Dežulović sa svojom tužnom klapom navedenih književnih istomišljenika već roniti krokodilske suze.
Duga je i duboka njihova zajednička plačevna dolina suza. Od Hrvatske su se odrodili i zauvijek otuđili, a srpska čitateljska publika im je slabim i skromnim odazivom još jednom stavila do znanja da ni u Srbiji nisu dobrodošli. 
Jasno, Srbi se orijentiraju prema staroj narodnoj izreci. Tko jednom izda, iz bilo kog razloga i motiva svoje, isto tako će i prije ili kasnije, izdati i tuđe. I sve samozvane književne veličine i ogavne posrbice odlično znaju da dodatnu dimenziju njihovog zločina i kazne, kako to asocira i naziv najnovije Dežulovićeve knjige, tim više postaje vječan i neoprostiv jer su izdali u povijesnom trenutku stvaranja hrvatske države. Praktički, svi oni su se i tijekom rata i sad u miru borili i još uvijek se bore za interese Velike Srbije. Samo je to Dežuloviću ili Babiću malo lakše reći nego Vedrani Rudan ili Anti Tomiću, a razlog je jednostavan.
Jasno, Srbi se orijentiraju prema staroj narodnoj izreci. Tko jednom izda, iz bilo kog razloga i motiva svoje, isto tako će i prije ili kasnije, izdati i tuđe. I sve samozvane književne veličine i ogavne posrbice odlično znaju da dodatnu dimenziju njihovog zločina i kazne, kako to asocira i naziv najnovije Dežulovićeve knjige, tim više postaje vječan i neoprostiv jer su izdali u povijesnom trenutku stvaranja hrvatske države. Praktički, svi oni su se i tijekom rata i sad u miru borili i još uvijek se bore za interese Velike Srbije. Samo je to Dežuloviću ili Babiću malo lakše reći nego Vedrani Rudan ili Anti Tomiću, a razlog je jednostavan.Njih dvoje još uvijek u Beograd dolaze kao turisti iz inozemstva i da bi oni i njima slične posrbice do kraja odredile mjeru vlastite izdaje države i naroda, moraju s obje noge biti na srpskoj zemlji, kao što su, primjerice, dva Beograđanina Goran Babić i Boris Dežulović, ili njihove muslimanske inačice u Srbiji i bivše Sarajlije Emir Kusturica i Muharem Bazdulj. Tek kad ostvare jedinstvo i potpuni sklad psihološke i fizičke prisutnosti na samo jednom mjestu na ovome planetu, ovi nesretnici bit će sretni. Zato su im upravo Babić i Dežulović dali pravi primjer. Kad su već izrodi, onda su izrodi do kraja i do koske.
S druge strane, vrijdi istaknuti kako je ovogodišnji jubilarni Sajam knjiga u vrlo skromnim materijalnim mogućnostima današnje Srbije ispunio svoju prvenstvenu misiju. Jer, na desetine tisuća djela autora iz zemalja diljem svijeta tokom tjedna festivala književne riječi, uspjelo je prezentirati najnovija ostavrenja na polju književnosti. Sajam knjiga u Beogradu je pored BEMUS-a ( Beogradskih muzičkih svečanosti ), BITEF-a ( 
Beogradskog teaterskog festivala ), te FEST-a ( Festivala domaćeg i stranog filma ), jedan od četiri najstarija kulturna brenda srpske metropole. Iako zbog velike ekonomske krize nije bio na razini mnogih prethodnih, on je privukao izlagače iz Francuske, Bosne i Hercegovine, Irana, Crne Gore, Republike Srpske ( nastupala je odvojeno od BiH, čime je i organizator javno naznačio da ne uvažava postojanje cjelovite Bosne i Hercegovine ), Japana, Bjelorusije, Hrvatske, Velike Britanije, Španjolske, Njemačke, Italije, KIne, Brazila, Angole, Indije i po prvi puta iz Rumunjske i Azerbejdžana. zajednički su nastupili pod oznakom Eunic ( European Union National Institutions For Culture ) kulturni centri Njemačke, Italije, Francuske, Velike Britanije i Španjolske štto godinama i desetljećima imaju vlastita kulturna predstavništva u Beogradu. Održan je niz tribina, debata, predavanja i seminara na razne teme, a u centru pozornosti su bile pored šezdesete obljetnice sajma, o osamdeseta godišnjica rođenja Danila Kiša, stota obljetnica rođenja Branka Ćopića, stotinu dvadeset godina od rođenja Milana Kašanina, stotinu četrdeset godina od rođenja znamenitog srpskog filozofa Branislava Petronijevića, te tisuću i dvije stotine godina Metodija Solunskog, slavenskog prosvjetitelja. Tijekom Sajma posebno su bili istaknuti forumi i skupovi obilježavanja kultrunih, književnih i povjesnih veza Srba i Rusa, počasnoh gostiju ovogodišnjeg Sajma. Rusi su, kako se i očekivalo, ukazanu prigodu maksimalno iskoristili za promicanje svoje političke kampanje. I to je ono što je općenito i kvarilo sveukupnu sliku. Kad se politika duboko umiješa u knjićevnost, kao i u umjetnost, onda nema slobodnog manevarskog prostora za iskazovanje slobode misli i riječi autora kniževnog djela. Recimo na kraju još i jednu zanimljivost vezanu za kronologiju Sajma knjiga u Beogradu. daleke 1956. godine održan je u bivšoj Jugoslaviji prvi sajam knjiga i to u Zagrebu na zagrebačkom velesajmu.
Beogradskog teaterskog festivala ), te FEST-a ( Festivala domaćeg i stranog filma ), jedan od četiri najstarija kulturna brenda srpske metropole. Iako zbog velike ekonomske krize nije bio na razini mnogih prethodnih, on je privukao izlagače iz Francuske, Bosne i Hercegovine, Irana, Crne Gore, Republike Srpske ( nastupala je odvojeno od BiH, čime je i organizator javno naznačio da ne uvažava postojanje cjelovite Bosne i Hercegovine ), Japana, Bjelorusije, Hrvatske, Velike Britanije, Španjolske, Njemačke, Italije, KIne, Brazila, Angole, Indije i po prvi puta iz Rumunjske i Azerbejdžana. zajednički su nastupili pod oznakom Eunic ( European Union National Institutions For Culture ) kulturni centri Njemačke, Italije, Francuske, Velike Britanije i Španjolske štto godinama i desetljećima imaju vlastita kulturna predstavništva u Beogradu. Održan je niz tribina, debata, predavanja i seminara na razne teme, a u centru pozornosti su bile pored šezdesete obljetnice sajma, o osamdeseta godišnjica rođenja Danila Kiša, stota obljetnica rođenja Branka Ćopića, stotinu dvadeset godina od rođenja Milana Kašanina, stotinu četrdeset godina od rođenja znamenitog srpskog filozofa Branislava Petronijevića, te tisuću i dvije stotine godina Metodija Solunskog, slavenskog prosvjetitelja. Tijekom Sajma posebno su bili istaknuti forumi i skupovi obilježavanja kultrunih, književnih i povjesnih veza Srba i Rusa, počasnoh gostiju ovogodišnjeg Sajma. Rusi su, kako se i očekivalo, ukazanu prigodu maksimalno iskoristili za promicanje svoje političke kampanje. I to je ono što je općenito i kvarilo sveukupnu sliku. Kad se politika duboko umiješa u knjićevnost, kao i u umjetnost, onda nema slobodnog manevarskog prostora za iskazovanje slobode misli i riječi autora kniževnog djela. Recimo na kraju još i jednu zanimljivost vezanu za kronologiju Sajma knjiga u Beogradu. daleke 1956. godine održan je u bivšoj Jugoslaviji prvi sajam knjiga i to u Zagrebu na zagrebačkom velesajmu.Tada je izloženo dvanaest tisuća knjiga, autora iz zemalja poput Austrije, Čehoslovačke, Nizozemske, Velike Britanije, Francuske, Italije, Kine, Mađarske, Istočne i Zapadne Njemačke, Poljske, Rumunjske, SAD-a, SSSR-a i Švicarske, kao i brojne knjige pisaca iz bivše Jugoslavije, domaćina i organizatora sajma. Sljedeće 1957. godine, nakon završetka građevinskih radova na obonovljenom i suvremenom Sajmištu u Beogradu, Sajam knjiga je preseljen iz Zagreba u Beograd i od tada se ova velika i u europskim razmjerama značajna i ugledna manifestacija svake godine održava u Beogradu. Te 1957. na Sajmu knjiga je sudjelovalo 60 domaćih i 36 inozemnih nakladnika iz 16 država iz Europe, Amerike i Azije. Zubom vremena izgubila je dosta od negdašnjeg sjaja i sadržaja, ali je ostala u krugu najbitnijih sajmova knjiga u Europi. Svakako, Srbi pretjeruju kada uspoređuju sadašnji Sajam knjiga u Beogradu sa onim u Fraknfurtu, Leipzigu ili Varšavi, ali unatoč svim opisanim manjkavostima i očitom i uobičajenom srbijanskom miješanju kulture i književnosti s primjesama dnevne politike, ostaje dojam kako Sajam knjiga u Beogradu i dalje ima značajno mjesto u europskoj hijrahiji književnih sajmova.
Tome su i ove godine svojevrsan i važan obol dali i hrvatski nakladnici, među kojima treba izdvojiti i nakladničku kuću Fraktura koja je ove godine po prvi puta nastupala na Sajmu knjiga u Beogradu i iznijele domaćinima skupa pozitivne dojmove.
Dragan Ilić
dopisnik iz beogradskog pašaluka
