Punih osamnaest godina zemunski Hrvat Ivan Barbalić (66) bezuspješno je vodio građansku parnicu na srbijanskim sudovima za vraćanje njemu nasilno otetog stana u Zemunu u ulici kapetana Radiča Petrovića broj 12. Obitelj Barbalića je sve do prvoga srpnja 1997. godine živjela u miru sa susjedima u Zemunu, a od toga dana počinje kalvarija Ivana Barbalića. Dok su ljetovali na moru, u njihovom odsustvu skupina do zuba naoružanih provalnika, redom pripadnika SRS-a tada ujedinjenih čelnika Šešelja, Nikolića i Vučića, upala je nasilno u Barbalićev stan, izvršila premetačinu i za manje od pola sata iznijela sve stvari iz stana, unijela ih na kamion i odvezla u dvorište zemunske općine. Istoga trenutka radikali razbojničkog trojstva Šešelja, Vučića i Nikolića su u banditskoj maniri bespravno uselili u Barbalićev stan tadašnju Šešeljevu stranačku tajnicu Ljiljanu Mioković. Ona se ubrzo udala za još jednog aktivnog šešeljevca Ognjena Mihajlovića, čovjeka koji je godinama u lokalnim Zemunskim novinama vodio veliku kampanju u korist zločinca Šešelja, još dok je bio na slobodi, a posebice kad se našao iza rešetaka Tribunala u Haagu. Pisac političkih pamfleta srpskih radikala Ognjen Mihajlović se skupa sa suprugom Ljiljanom protivno svim zakonima i uz metode razbojništva uselio u tuđi posjed, ali je unatoč svim pravnim činjenicama u korist Ivana Barbalića, za srpske sudove na svim mogućim instancama, sve do Apelacijskog suda 2015. godine, argument sile združenih radikala Šešelja i sadašnjih takozvanih naprednjaka Vučića i Nikolića u konačnici odnio prevagu. Jedini stvarni kriterij politički kontroliranog i teledirigiranog srpskog suda i tužiteljstva bilo je Barbalićevo nepoćudno hrvatsko podrijetlo. I zato je voljom srpskog pravnog bezakonja ova otimačina ozakonjena, a Ivanu Barbaliću preostaje, po riječima njegove odvjetnice Milice Litere još Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu, kome se već obratio tužbom sa zahtjevom za povrat imovine. Iscrpio je sve sudske instance u Srbiji i uvjerio se kako pravdu jedino može potražiti i očekivati pred Međunarodnim sudom u Strazbourgu koji je već zatrpan serijom predmeta obespravjenih građana Srbije po raznim osnovama zbog učestalih teških nepravdi koje trpe pred srpskim sudovima i tužiteljstvom.
Dugo je trajala prava Odiseja Ivana Barbalića tijekom proteklih osamnaest godina pred brojnim srpskim sudovima na svim sudskim razinama. Za svo to vrijeme održano je čak 51 ročište, a sudovi su neprestance donosili oprečne odluke. Barbalići su u stanu u Zemunu živjeli od daleke 1966. godine i od tada pa do 1994. godine stan je vodio na Ivanovog oca Dragutina kao nositelja stanarskog prava, točnije bio je u formi društvenog stana, kako je to bilo definirano pravnim normama tadašnje komunističke države. Ivanov otac Dragutin umro je 1994. godine i tada je Ivanova majka Danica prenijela stanarsko pravo na sina Ivana, te je on postao novi nositelj prava na zakup stana na neodređeno vrijeme, kako je bila formulirana tadašnja zakonska odredba. I ugovor o zakupu je potpisan desetoga kolovoza 1995. godine i ostao je pravno na snazi, jer nikada nije raskinut, te je Ivan Barbalić istoga trenutka ušao u proceduru oko otkupa stana i prevođenja u privatno vlasništvo. Sve do početka devedesetih godina u većini su stanovi u Srbiji bili u takozvanom društvenom vlasništvu. Mali je broj bio solventnih građana koji su financijski mogli imati stanove u privatnoj svojini. Neposredno uoči srpskih osvajačkih ratova, tadašnje srbijansko političko vodstvo je brojnom stambeno još definitivno nezbrinutom stanovništvu, omogućilo ogromnu povlasticu u pretvorbi oblika svojine. Po smiješno niskoj cijeni otkupa stana bilo je moguće i ljudima iz donjeg doma društvene ljestvice otkupiti stanove i za male svote novca ih prevesti u privatno vlasništvo. Tu olakšicu koja je, dakako, imala očite elemente socijalnog dodvoravanja režima i kupnje političke volje građana, iskoristili bi i Barbalići da ih nije omeo rat, točnije obitelji Srba doseljenih u Zemun iz Hrvatske i Bosne koji su narušili njihov dotadašnji relativno miran sklad življenja u Zemunu. I kad su ih batinaši SRS-a pod vodstvom Šešelja, Nikolića i Vučića brutalno izbacili iz stana u Zemunu u kojemu su neprekidno živjeli od polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća, Barbalići su imali zavidnu potporu lokalne udruge za Zemun. Nju su sačinjavali starosjedioci Zemuna. Svakoga dana su se na glavnome gradskom trgu u Zemunu okupljali i prosvjedovali i znak solidarnosti sa deložiranom obitelji Ivana Barbalića, koga su izbacili iz stana skupa sa njegovim maloljetnim sedmogodišnjim sinom Darijom i majkom Danicom. Pritom su svi prosvjednici bili izloženi organiziranoj fizičkoj torturi od strane pristaša radikalne stranke.
Jedan od najgrlatijih i najratobornijih pobornika izbacivanja Ivana Barbalića bio je i sadašnji srbijanski premijer Aleksandar Vučić. On je na mitinzima radikala poručivao Barbaliću kako “neće ustaša piti kavu u Zemunu,” dok je u isto vrijeme tjelohranitelj Vojislava Šešelja nakon televizijskog sučeljavanja s odvjetnikom Nikolom Barovićem, tada pravnim zastupnikom Ivana Barbalića, poslije TV emisije žestoko premlatio odvjetnika Barovića. I za taj divljački postupak ni Šešeljev tjelohranitelj, kao ni sam Šešelj kao naručitelj prebijanja Barovića, nikada sudski nije odgovarao u srbijanskoj državi. Dobio je teške tjelesne ozljede samo zato što je u javnoj debati u TV emisiji privatne BK TV branio pravo svoga klijenta na posjedovanje imovine koja mu je na bestijalan način oteta. Šešelj je u toj emisiji, na oduševljenje velikog broja Srba, dopunio Vučićevu misao o legalizaciji aparthejda nad zemunskim Hrvatima. Poručio je kako Ivanov sin Dario, “kao ustaško dijete ne može ići u školu sa srpskom djecom u Zemunu, kao i da ne smije u Zemunu živjeti i imati kao Zemunac hrvatsku putovnicu i domovnicu.” Naveo je tom prigodom i još bizarnu stvar kako su njegovi ljudi u premetačini stana Barbalića našli i znakovlja zagrebačkog Dinama, a to je Šešelj u njemu prepoznatljivom stilu nazvao još jednim aktom izravno uperenim protiv Srbije. Jer, po izjavi Šešelja, koju su Srbi tad oduševljeno propratili, “ne može u Srbiji nitko živjeti ako navija za ustaški klub! ” I mnogo godina nakon ovakvih skandaloznih Šešeljevih izjava, mnogi Srbi i danas dijele ovakva suluda i sumanuta stajališta četničkog koljača i ratnog zločinca Vojislava Šešelja i njegovih suboraca i istomišljenika Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića.
Koliko je srbijansko pravosuđe u čvrstim okovima diktatorskog i fašističkog režima Vučića i Nikolića zorno pokazuje upravo Barbalićev slučaj. Otkako vodi spor, praktički, protiv državnog terorizma što ga prema njemu od daleke 1997. godine sprovodi Srbija, Ivan Barbalić je dobivao i pozitivne i negativne sudske presude. I to dostatno govori u kojoj je mjeri srpsko sudstvo politizirano. Prva presuda iz 2004. godine od Četvrtog općinskog suda bila je u korist Ivana Barbalića. Ali, kad su po odluci suda o trenutačnom izvršenju pravomoćne sudske presude, policajci bili obvezni sprovesti u djelo sudsku odluku, još jednom je demonstrirano srbijansko bezakonje i zakon džungle na asfaltu. Policija jednostavno nije htjela ispuniti svoju zakonsku dužnost i izbaciti samozvane “stanare” iz zaposjednutog Barbalićevog stana. Uz potporu nekih radikalski orijentiranih solidariziranih susjeda, oni su se pokazali jačim od zakona. I sudska odluka nikad nije provedena u život. Bila je samo mrtvo slovo na papiru. Onda su se i izgrednici i nasilno useljeni radikali stranačkih radikalskih uhljeba obratili sudu da ozakone svoje nasilno useljenje. I to im je pošlo za rukom. Na Okružnom sudu su oborili presudu Općinskog suda koja je išla u prilog Barbaliću. Obrazloženje poništenja prvostupanjske presude bilo je tragikomično. Sud je u rješenju obrazložio da Ivanova majka Danica, također, deložirana iz stana 1997. godine, ima riješeno stambeno pitanje, jer posjeduje stan u Baškoj na otoku Krk u Hrvatskoj, dok je Ivan Barbalić po tumačenju suda u to vrijeme živio u stanu svoje netom razvedene supruge u centru Beograda, te da je stan Barbalića u Zemunu godinama bio prazan i napušten. Usprkos svjedočenjima susjeda Ivana Barbalića pred srpskim sudom da je on neprekidno živio u tome stanu i nakon očeve smrti 1994. godine, sud je redom odbio kao nevjerodostojne iskaze svih njegovih susjeda. Ali, zato su za politički i radikalski orijentiran Okružni sud u Beogradu mjerodavnim bili iskazi tri svjedoka, listom članova Srpske radikalne stranke tada ujedinjenih Šešelja, Nikolića i Vučića. Sud je toliko zastranio u svome nemoralu, nepoštenju i beščašću da je ignorirao i izjave svjedoka iz dječjeg vrtića i škole da maloljetni sedmogodišnji Dario živi skupa sa svojim ocem Ivanom u spomenutome stanu u Zemunu. Dapače, sud je zlonamjerno prihvatio lažne iskaze lažnih svjedoka kako je stan zatečen u gomili prašine i potpuno napušten kad su njihovi radikali prvoga srpnja nasilno izvršili oružani i razbojnički upad u tuđi posjed i prisvojili tuđu imovinu. Ivana Barbalića je posebno pogodilo to što je u vijeću sudaca prepoznao i ljude koji su njemu i njegovoj obitelji godinama dolazili u goste. Smatrali su ih kućnim prijateljima, ali su u odsudnom životnom trenutku pokazali svoje pravo i mračno lice, sve zarad napredovanja u sudačkoj karijeri, kako je ustvrdio sam oštećeni i izigrani Barbalić. Srž ove nakaradne sudske odluke leži u namjernom i svjesnom kršenju tadašnjih zakonskih normi u Srbiji glede prava zakupa. Zakup je prestajao onoga trenutka kad zakupac skupa sa članovima obitelji ne koristi stan dulje od četiri godine. Po svim gore opisanim radnjama, razvidno je da je Barbalić ispunjavao u potpunosti taj temeljni zakonski kriterij. Međutim, nedostajao mu je onaj u Srbiji najbitniji i to nepisani zakon. Bio je i ostao pripadnik hrvatskog naroda, što će reći, legalna meta za odstrijel i prinudno i bespravno iseljenje. Ivan Barbalić se u međuvremenu žalio i Ustavnom sudu Srbije, ali je i tamo odbijen, a isti negativan ishod je imala i njegova žalba Apelacijskom sudu u Beogradu. Na koncu, prema riječima njegove braniteljice, beogradske odvjetnice Milice Litere, oštećeni i od strane kriminogene države Srbije, državnim terorizmom pokradeni Ivan Barbalić riješio se obratiti Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Sad mirno provodi dane umirovljenika u Baškoj na Krku gdje u malom, ali sigurnom stanu, živi sa sinom Darijom. Ne kani se vratiti u Zemun gdje je živio od rođenja pa do pedesete godine života, ali mu je životno stalo istjerati pravdu, makar i u Strasbourgu. Na Krku su njegovi susjedi zbunjeni i šokirani ovakvom životnom pričom Ivana i njegovog sina Darija, koji su u međuvremenu ostali bez preminule Ivanove majke Danice. Mještani, bilo Hrvati, ali kako Ivan Barbalić veli, i neki iz reda manjina i susjeda poput Bošnjaka ili Albanaca su u nevjerici, zaprepašteni da se u bilo kojoj europskoj i civiliziranoj državi može ozakoniti ovakvo državno nasilje nad nedužnim i nevinim čovjekom. Ivan Barbalić je sve godine života u Zemunu proveo kao mirni i lojalni građanin. Bio je uposlen u Beobanci, a i svi njegovi bližnji su, također, bili društveno pozicionirani i ugledni ljudi. Djed mu je bio Sveučilišni profesor, otac direktor, te profesor u Ekonomskoj školi, a majka Danica je radila svojedobno u računovodstvenoj službi dječjeg vrtića. Ni status značajno etabliranih ljudi nije im nimalo pomogao u vremenu mafijaških zakona podzemlja u zemlji bezumlja kakvom se upravo na Barbalićevom primjeru pokazala Srbija. Znakovito je da je u osamnaest godina uzaludnog traženja pravde pred srpskim sudovima Ivan Barbalić dobivao negativne sudske presude i u doba vladavine i MIloševića i Koštunice i Tadića i Nikolića i na koncu i Vučića. Svima njima zajednički imenitelj u legaliziranju državne otimačine Barbalićeve imovine bio je u netrpeljivosti spram njegova hrvatskog podrijetla. Zato je u Srbiji pred svim njezinim kvazi sudovima unaprijed bio osuđen, a banditi i razbojnici nagrađeni za krađu njegovoga stana. Ovako nešto zasigurno postoji samo u banana državama poput Srbije.
Dragan Ilić
