Usprkos stalnim zaklinjanjima rođenog lažljivca Aleksandra Vučića kako je Srbija politički okrenuta Zapadu i da navodno teži europskim intergacijama, životna praksa demantira prevrtljivog srbijanskog političkog lidera. U Srbiji je za samo dvije posljednje godine otvoren niz proruskih medija, zaklada i nevladinih udruga koje imaju zajednički cilj promicanja vrijednosti društvenog i političkog sistema Rusije i njezinoga predvodnika Vladimira Putina. Na medijskome nebu Srbije sasvim slobodno djeluju ruski mediji koji negiraju sva dostignuća i značajne dosege zapadne civilizacije, a jednako su na meti oštrih kritika i EU i SAD, jasno uz njih i NATO pakt kao sjevernoatlantski vojni savez. Iz široke lepeze proruskih medija bitno je izdvojiti tiskovinu “Ruska reč”, te internetski portal, sjedinjen s radio postajom pod nazivom “Sputnjik.” Tu je i cijela niska tek formalno u vlasništvu srpskoga kapitala koji otvoreno zagovaraju sve ruske političke planove i strateške ciljeve. U tu veliku skupinu mogu se ubrojati portali Srbin info, SrbiNaOkup, Vostok, Pravda ili Zavetnici.rs, Glas Rusije, Facebook Reporter, Srpska.ru, Pravoslavnaja porodica i mnogi drugi. Pored toga, u Srbiji Rusi imaju udjela i u širenju svojih fondacija i NVO, među kojima istaknuto mjesto zauzimaju “Dostojanstvo,” “Gorčakov”, “Ruski express”, Forum za odgovornu politiku, Vidovdan, CEntar za razvoj međunarodne suradnje. Često se u povodu aktualnih događaja očituju i visoki ruski uzvanici iz javnog, kulturnog i političkog života i to sve proizvodi nedvosmislen haloefekt o preovladavajućoj ulozi Rusije i kreiranju srpske vanjske politike. Premda će srbijanski politički lideri, zakleti rusofili poput Vučića i Nikolića javno zanijekati političku spregu s Rusijom, iole upućenom promatraču političkih prilika u Srbiji je posve jasno da je Srbija u potpunosti okrenuta prema Moskvi. Ona je s Rusijom vezana i na području ekonomije potpisivanjem strateškoga sporazuma o ekonomskoj suradnji, od kojega ne kani odustati unatoč sve jačim pritiscima i zahtjevima Zapada da se napokon ekonomski izdvoji iz zone ruskoga utjecaja ako iskreno želi priključenje Europskoj uniji. Naravno, Srbi su tako nešto odlučno odbili, a ministar u srbijanskoj Vladi Rasim Ljajić je pojasnio kako Srbija takav sporazum s Rusijom nikad neće raskinuti. Osim Srbije takvu vrstu ekonomskog ugovora o trgovini s Rusijom imaju kao zemlje istaknutog ruskog interesa i Bjelorusija, Kazahstan i Gruzija. I dalje je srpskoj državi Rusija glavni energetski partner, a Srbiju opskrbljuje i kreditima u željezničkom prometu. Svima je poznatno da Putinova država čvrsto drži srpsku stranu po pitanju Kosova, te veta na Rezoluciju o genocidu što su ga Srbi 1995. počinili u Srebrenici. Vučić je u nedavnom trodnevnom posjetu Moskvi od Putina izričito tražio isporuku teškog naoružanja, no ispostavilo se da Srbi nemaju dostatno novaca za rusko oružje. Dakako, to ne znači da su odustali od namjere i potraživanja oružja od Rusa.
Brojni su uglednici u vrhu ruskoga društva koji naglašuju potrebu što bliže suradnje Rusa i Srba u svim sferama. Tu prednjače Aleksej Puškov iz vanjskopolitičkog komiteta ruske Dume i Jelena Guskova iz ruske akademije znanosti i umjetnosti, a među Srbima je u oblasti medija svakako najznačajnije ime Ljubinke Milinčić, glavne i odgovorne urednice portala Sputnjik, ispostavi ruske istoimene centrale sa sjedištem u centru Beograda. Ta gospođa koja je već pred mirovinom tijekom niza godina glasila je za proruski novinarski kadar u Beogradu. I kad je nakon loše odglumljene predstave zvane “Peti listopad 2000. godine” i smjene Miloševića s vlasti u Srbiji, upravo ona imenovana posebnim predstavnikom pri veleposlanstvu Srbije i Crne Gore, ili tada još samozvane Jugoslavije, u Rusiji, bilo je očigledno da od bilo kakvih istinskih promjena i političke preobrazbe društva u Srbiji nema ništa. Jer, svojom je karijerom i prije i poslije toga, do današnjih dana, Ljubinka Milinčić uvijek potvrđivala da je bila i ostala na onoj strani gdje puše ruski vjetar. Školu je pohađala skupa s Miloševićevim političkim satelitom Bogoljubom Karićem, čovjekom sa crvene Interpolove tjeralice, koji ima utočište i bezbrižan život u Putinovoj Moskvi. Devedesetih godina je Ljubinka Milinčić vodila i uređivala dnevni list “Demokratija”. Niti jednog novinara ili suradnika nikad nije željela platiti za dugotrajan i naporan rad i trud, ali je sa skupinom političkih istomišljenika i lažnih “demokrata” poput Dragana Vučićevića i Cvijetina Milivojevića redovito dobivala napojnice od Miloševićeva glasovitog magnata Bogoljuba Karića. Po potrebi ondašnjih službi sigurnosti Srbije pod paskom Miloševića, čak su se Vučićević i Milivojević fiktivno učlanili kao državni špijuni u Demokratsku stranku. Za Vučićevića kao glavnog urednika Informera znamo kako je već naplatio svoju odanost i tadašnjim i sadašnjim njegovim političkim poslodavcima. Relativno je manje poznat primjer Cvijetina Milivojevića, čovjeka koji je pobjegao početkom rata iz Bijeljine pod izlikom da nije htio uzeti pušku i dopustiti da bude uvojačen u Mladićeve i Karadžićeve vojne postrojbe. Ali, iz potaje je kao čovjek posebnog zadatka, upravo u korist spomenutih zločinaca, špijunirao kolega novinare u Beogradu i dostavljao i njima i beogradskoj policiji politička izvješća, uopstalom kao i Dragan Vučićević. Danas je Milivojević nagrađen promaknućem u sam vrh nevladinih udruga u Beogradu, koje su navodno, tijekom rata bile protiv ljudi poput njega, ili obratno on je svojim naoko drugačijim stavovima, bio protiv njih. Ali, sad su na istom mjestu udruženi i povezani i ne smeta ih, samo naizgled, različita politička prošlost. I ovaj Milivojevićev slučaj pokazuje da u Srbiji nikad i nije bilo političkih razlika glede probedbe velikosrpskog projekta. Samo su u jednom trenutku usred rata dogovorno podijelili uloge u zavaravanju i obmanjivanju vanjskog svijeta. Bogoljub Karić je, kao patron Ljubinke Milinčić, Cvijetina Milivojevića i Dragana Vučićevića u to doba devedesetih držao privatnu televiziju zvanu BK TV, Miloševićev informativni servis i uredno je novčano podmirivao Ljubinku Milinčić i još nekoliko članova najužeg redakcijskog kolegija. Svi ostali su radili besoplatno, ili kako bi to u Srbiji u šali kazali za takve i slične slučajeve zlouporabe radne snage, radili su za novinarsku slavu, ali još preciznije za slavu glupog Avgusta. No, svršena studentica Filološkog fakulteta u Beogradu, prije toga i gimnazijalka u Kosovskoj Mitrovici i poslije te smišljene i organizirane pljačke novinara koje je prevarila i opljačkala lažnim obećanjima o nikad viđenim isplatama novca, nastavila je vrtoglavim usponom. I nakon političke karijere u svojstvu atašea za kulturu i medije pri veleposlanstvu SCG u Moskvi, ona se po povratku u novinarske vode opet našla u svom prirodnom ruskom okružju. Njezino dodvoravanje Rusima zvaničnicima Kremlja nije promaklo i znali su je nagraditi za vjernu službu ruskim političkim interesima. I kad je branila i pravdala rusku invaziju na Ukrajinu pred kamarama državne RTS, nitko od srpskih političara, bilo Vučić, bilo Nikolić, nisu reagirali. Potpuno su dijelili njezine izrečene tvrdnje da su Ukrajina i Ukrajinci izmišljeni narod i izmišljena država, te da Rusi imaju pravo vojno zauzeti ako žele i cijelu Ukrajinu i kako je istakla staru rusku srednjevjekovnu prijestolnicu Kijev. Unatoč prosvjedima ukrajinskog veleposlantva u Beogradu zbog ovakvih skandaloznih izjava i ispada Ljubinke Milinčić, u Beogradu se nitko nije ogradio od njezinih riječi. Ohrabrena time, Ljubinka Milinčić je nastavila seriju svoga ulizivanja Rusima. U njihovoj režiji je tiskala i tri knjige panegirika i oda radosti Vladimiru Putinu. To ilustriraju i sami nazivi tih paškvila: ” Vladimir Putin – moja bitka za Kosovo,” “Oligarsi – ljudi koji su ukrali državu” i “Fenomen Putin – čovjek koji je stvorio same sebe.” Ruska plaćenica Ljubinka Milinčić tome dodaje kako je Putin čovjek koji je riješio dva goruća svjetska problema u Siriji i Iranu, te zaslužuje poštivanje i divljenje. Njoj u ovakvim izljevima emocija prema Putinu veliku i izdašnu potporu pružaju i pretpostavljeni u Moskvi. To su Dmitrij Kiseljov, generalni direktor medijske korporacije MIA Rusija i glavna i odgovorna urednica istoga ruskog medija Margarita Simonjan.
Rusima bi bilo pametnije i sigurno znatno mudrije kad bi Srbe pokušali ubijediti u neka vlastita kulturna i umjetnička dostignuća što se mogu ubrojati u rijetku svjetsku kulturnu baštinu, koja su time i simbolom povezivanja Rusije sa svijetom.Primjerice, glasoviti muzej Ermitaž u Moskvi je desetljećima mjesto susretanja kultura Istoka i Zapada, koji godišnje obiđe rijeka stranih turista u Sankt Peterburgu. Ujedno, taj muzej od svjetskoga značaja je i jedan od najljepših i najstarijih muzeja u svijetu, a spada i među najznačajnije muzeje sagrađene uopće tokom ljudske povijesti i kulture. Njegova zbirka je izložena u šest zgrada na obali Neve, a glavna zgrada je Zimski dvorac, nekad rezidencija ruskih careva. U više od 350 sala izloženo je šezdeset tisuća eksponata, a samu kolekciju muzeja je otvorila još daleke 1764. godine zbirka umjetnina carice Katarine Druge. Tek je 1852. odlukom vlasti carske Rusije ta kolekcija bila otvorena za javnost. Za 250 godina trajanja muzeja sakupljeno je oko tri mijijuna umjetničkih i povijesnih eksponata, još od kamenoga doba pa sve do današnjih dana suvremene civilizacije. Ono što Ermitažu daje dodatno obličje međunarodnog svjetskog kulturnog blaga su zbirke zapadnoeuropskog slikarstva, arheološke zbirke, kao i zbirke srednjoeuropske umjetnosti kiparstva i primjenjene umjetnosti uz kolekcije umjetnosti iz svih epoha. najveći dio njih je pohranjen u ruskom muzeju. Od nasjalvnijih slikarskih remek djela treba spomenuti autore kao što su Michelangelo Buonaroti, Leonardo da Vinci, Rubens, Rembrandt, Poussin, Claude Lorrain, Canaletto, Vincent Van Gogh, Pablo Picasso, Henry Matisse… Svi ovi umjetnici iz Italije, Španjolske, Francuske i zemalja Beneluksa dali su postavkama svojih slika značajan obol visokom ugledu Ermitaža. Najveći i najugledniji ruski kulturno povijesni muzej ima i svoje ispostave diljem svijeta i to u Amsterdamu, Las Vegasu, Los Angelesu, Ferrari, ali i u ruskom gradu Kazanju. Još vrijedi napomenuti kako su Zimski dvorac, Mali Ermitaž, Stari Ermitaž i Novi Ermitaž dostupni javnosti, dok su Kazalište Ermitaža i pomoćni dom zatvoreni za posjetitelje, koji u četiri ostale spomenute odaje mogu razgledati djela renesanse, grafika, crteža, te zbirke medaljona i novca i milijunskim primjericima. I kao što je nemjerljiv doprinos svjetski afirmiranih umjetnika ugledu i značaju Ermitaža, njegogu slavu je pronio i dar inozemnih projektanata muzeja. Tako je u izgradnji Zimskog dvorca sudjelovao Talijan Rastelli, a ruski car Nikola Prvi je u devetanestom stoljeću izgradnju Novog Ermitaža povjerio nejmačkom arhitektu Klenzeu. I kad bi Srbi znali uvažavati barem dio doprinosa umjetnika iz svijeta razvoju i značaju Ermitaža, znali bi cijeniti kako i njihova kulturna baština na Kosovu pripada i cijelom svijetu, a ne samo i ekskluzivno njima. Uostalom, Ermitaž, smješten u cjelinu gradskog područja Sankt Peterburga, kao spomenik pod zaštitom Unesca godišnje pohodi između tri do četiri milijuna turista diljem svijeta.
Srbi ne žele znati, iako im ruski prijatelji i saveznici to i sami mogu kazati kako je cijela ruska kultura i umjetnost nastala pod utjecajem i nezaustavljivim valom zapadne kulture i tradicije, od koje danas bježe podjednako i Rusi i Srbi. Tako su Rusi u ranom srednjem vijeku pismenost dobili od plemena Varjaga koje je obitavalo u današnjoj Finskoj u oblasti koje je graničilo sa tadašnjom Rusijom. I tako je glasovita ruska književnost nastala na pismu uvezenom u Rusiju sa zapada Europe. I kasnije su slikari kao što su Ticijan i Rafael svojim djelima nadahnjivali i ruske umjetnike, svoje suvremenike u razvitku i napretku ruskoga slikarstva. O duhovnom utjecaju Zapada na Rusiju, posebice za vladavine Petra Velikog koji je u svoje vrijeme i prijestolnicu iz Moskve izmjestio u Sankt Peterburg ili tada poznat i kao Petrograd, ne treba trošiti riječi. I u doba najžešće promidžbe komunizma u Rusiji u sklopu SSSR-a pod vodstvom Lenjina, poslije i Staljina, javno je kružilo geslo komunista boljševika kako Rusiju kao stožernu zemlju SSSR-a žele svijetu u duhovnom smislu predstaviti poslije Rima i Carigrada kao treću duhovnu svjetsku metropolu. Zato su Moskvu i sami ruski komunisti nazivali Trećim Rimom. Čak su i oni, kao god naopaki i griješni bili, imali više sluha za vrijednosti i dostignuća zapadne civilizacije od sadašnjih ruskih političkih lidera i njihovih sluga s Balkana kao što su Vučić ili Nikolić. Stoga bi i Rusi i Srbi trebali imati više pregnuća u shvaćanju suvremenog svijeta satkanog ponajprije na temeljnim postulatima civilizacije Zapada koja je povijesno odnijela na polju razvoja društveno ekonomske formacije kapitalistički ustrojenog sitema očitu prevagu nad komunizmom i socijalizmom kao propalim i krvavim ideologijama. One su jednako kao i fašizam odnjele na desetine milijun aljudskih života. To još jedino nije jasno Vladimiru Putinu i njegovim odanim poslušnicima i rođenim slugeranjama kao što što su Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić ili medijskim robotima u liku Ljubinke Milinčić i njoj sličnim novinarima u misiji propagiranja pogubne poltike suvremenog ruskog imperatora Vladimira Putina. Kad bi i Rusi i Srbi doista razumjeli značenje Ermitaža, znali bi i jedni i drugi da je postojanje Ermitaža otovreni most Rusije prema ostatku svijeta. Suprotno tome, Rusija i Srbija danas vode politiku rušenja svih mosotva razumjevanja i suradnje među različitim narodima i civilizacijama. Tako su zorno pokazali da uopće nisu razumjeli poruku koju sa sobom već 250 godina nosi Ermitaž kao dio svjetske kulturne baštine.
Dragan Ilić
