Znameniti Hrvati u Srbiji tajili su svoje podrijetlo, dok Srbi u Hrvatskoj slobodno se mogu očitovati Srbima

Najbolji vodič za nedjeljene parlamentarne izbore u Hrvatskoj je kratak osvrt i povijesna reminescencija na sudbinu Hrvata u Srbiji tijekom stoljeća stalnih pritisaka srbijanske države s ciljem asimilacije Hrvata u Srbe.

S druge strane, listom su Srbi rođeni u Hrvatskoj u istome razdoblju slobodno mogli iskazati bilo gdje, bilo kad i na bilo koji način manifestirati svoje srpsko podrijetlo. Ista je situacija bila I u usporedbi prava nacionalnog izjašanjavanja Hrvata i Srba izvan matica država u ostalim republikama bivše Jugoslavije. Tako su Srbi u Bosni i Hercegovini, ili oni što se nacionalno osjećaju Srbima u Makedoniji, Sloveniji ili u Crnoj Gori uvijek bez ikakvog zazora mogli istaknuti svoje nacionalno podrijetlo, dok su Hrvati žele li imati bilo kakvu istaknutu funkciju u društveno političkom životu i uopće u djelatnostima od javnog značaja, morali obvezno kriti svoje podrijetlo ili ga barem što manje isticati.

Tako je bilo i u Karađorđevićevoj monarhiji, tako se nastavilo i u Titovoj republikanskoj državi, s tim da su nakon 1945. Srbi zajedno sa svojim dežurnim pajacom Titom Hrvatima natovarili na vrat lažnu hipoteku izmišljene “odgovornosti” za nepostojeće zločine nad Srbima tijekom Drugog svjetskog rata, te su Srbi u Srboslaviji kojom su čvrsto upravljali, time našli dodatnog razloga da Hrvatima imputiraju stigma krivca za tobožnja masovna stradavanja Srba.

I organiziranom srpskom državnom, školskom i obiteljskom kampanjom svaljivanja lažne odgovornosti na cijeli hrvatski narod, Srbi su od 1945 – 1990. postigli svoj strateški cilj. Jer, mnogi su znameniti Hrvati bili ucijenjeni i egzistencijom, nekad i samim životom, ako se prinudno i uz takve grozomorne prijetnje ne odreknu svojih korijena. I tako smo neposredno uoči rata i srpske agresije na Hrvatsku od 1991 – 1995. imali jednu posve nenormalnu situaciju, kojoj su svoj obol dali i hrvatski komunisti sramotnom šutnjom i time ujedno i odobravanjem ideja srpskih komunista, koji su pod maskom komunizma i internacionalizma prikrivali velikosrpstvo.

Sa hrvatskim komunistima i mondijalistima i kosmopolitama iz svih ostalih nesrpskih naroda bivše Jugoslavije, slučaj je bio obratan. Svi su se pripadnici ideja među nesrpskim  narodima kroz desetljeća komunizma dragovoljno odrekli svoje nacije i vjere. Srpski komunisti nisu imali potrebe za takvom vrstom odricanja, jer su sve vrijeme trajanja Srboslavije odlično znali i razumjeli karakter i sadržaj vlasti zemlje u kojoj su imali neograničenu vlast nad svim drugim narodima. A Hrvati su Srbima oduvijek bili najveći trn u oku radi toga što su Hrvati po brojnosti bili i ostali odmah uz Srbe, te su se Srbi bojali da Hrvati kao napredniji narod još ne otvore horizonte nacionalne svijesti i svim drugim narodima bivše jugosalvenske države, a onda bi se začas srboslavski project takozvane Jugoslavije rasrpšio i znanto prije 1991. godine. I upravo su iz tih razloga Hrvatska i Hrvati i najviše i bili meta srbijanskih stalnih verbalnih napada i prozivki još mnogo prije vojne agresije od 1991. godine.

Dug je popis značajnih i uglednih Hrvata iz raznih oblasti ljudskog djelokruga što su ostavili velikog traga u Srbiji, bilo u bližoj ili daljoj povijesti, ili u današnje vrijeme. nabrojimo samo nešto manje od pedeset onih najpoznatijih. Izdvajaju se filmski umjetnici, glumci i glumice kao što su Aljoša Vučković, Boro Stjepanović, Bogdan Diklić, Slavko Štimac, Neda Arnerić, Anja Alač, Iva Štrljić, Anica Dobra, Jadranka Selec, Ivo Laurenčić, redatelj Siniša Pavić, filmski kritičar i teoretičar filma Severin Bijelić, kao i kazališni kritičar i filmski novinar Feliks Pašić.

U dodatnoj raščlambi ovog dugog popisa imena ljudi iz raznih oblasti života vidimo najznačajniju pojedinost. Vrlo je mali broj ovih ljudi uopće smio u Srbiji ikad kazati i javno priznati hrvatsko podrijetlo iz razloga već objašenjenih u uvodnom poglavlju ovoga teksta. Tako su iz cijelog golemog niza Hrvata i Hrvatica u Srbiji svoje hrvatstvo uvijek isticali Neda Arnerić, Anica Dobra, Jadranka Selec, a osim ove tri poznate glumice dodajmo im još i pjevačicu Biseru Veletanlić i njezinu sestru Senku. Među hrabrim Hrvatima u Srbiji koji unatoč svim mogućim srpskim ucjena i prijetnjama egzistencijalne prirode, a nekad u ratnim uvjetima i životnim ucjenjivanjem, treba još uborjiti i glumca Aljošu Vučkovića i povjesničare Ljubicu Štefan i Ivana Božića.

Svi ostali iz gore naznačenog popisa morali su tijekom karijere ili cijelog ljudskog vijeka kriti svoje hrvatstvo da bi uopće ekonomski, ponekad i fizički opstali u Srbiji. Nisu rijetki i primjeri i neumjerenog srbovanja nekh od njih, među kojima u najznačajnije posrbices početka prošlog stoljeća Matija Ban ili Lujo Bakotić, koncem prošlog i početkom ovog vijeka Nikša Stipčević, u mladosti hrvatski domoljub, kasnije srpski rodoljub, a o onim koji su sje svojim velkosrpskim djelovanjem praktički odrekli oca ili majke hravstkog korijena ili nekad i majke i oca poput Šešelja, Kadijevića ili Simatovića i njima sličnog mentalnog sklopa Siniše Mihajlovića, bespotrebno je i govoriti na podrobniji način. Nitko se u normalnim prilikama ne odriče ni vjere, ni nacije. Ali, Srboslavija je bila utemeljena tako da su svi Srbi u Hrvatskoj i gdje god bili mogli nesmetano u svojoj tvorevini iskazivati svoje nacionalno biće, dok su Hrvati kao i ostali nesrpski narodi bili građani drugog ili trećeg reda, te su samo radi toga morali skrivati svoj identitet žele li prosperirati u vrhu društvene ljestvice u tako neravnopravno i nepravedno koncipiranom drušptvenom sustavu.

Početkom devedestih preteče današnje domoljubne koalicije su stvarale Hrvatsku u najtežim mogućim okolnostima, u ratu što ga je nametnula velikorpska klika iz Beograda. Hrvatska je stvorena na krvi branitelja Domovinskog rata, a ne na bežaniji ratnih dezertera tipa Zorana Milanovića ili Ive Josipovića.

Njihovi ideološki prethodnici Ivica Račan i Stipe Šuvar su 1990. omogućili Slobodanu Miloševiću i JNA da razoruža još u miru Teritorijalnu obranu Hrvatske kako bi Hrvatska goloruka dočekala srpske agresore. Unatroč tome paklenom planu, nisu uspjeli ostavriti svoje ratne ciljeve i opasne nakane porobljavanja Hrvatske. Za svih proteklih stotinu godina brojni su Srbi u Hrvatskoj uvijek mogli reći tko su i što su podrijetlom, a da ih nitko poprijeko  ne pogleda. Spomenimo samo popis onih najznačajnijih Srba u Hrvatskoj koji su oduvijek u Hrvatskoj slobodno u demokratskom ozračju mogli reći da su Srbi. To su Đorđe Pribićević, Svetozar Pribićević, Svetozar Kurepa, Milutin Milanković, Josif Rajačić, Slavko Ćuruvija, Živko Juzašić, Milan Rešetar, Rade Šerbedžija, Nives Celzijus, Nikola Plećaš, Vladan Desnica, Patrijarh Pavle, Petar Preradović, Josip Runjanin, Simo Matavulj, Arsen Dedić, Grigor Vitez i mnogi drugi. Oni su uvijek svuda mogli isticati svoje srpsko podrijetlo i hrvatsku domovinu. Hrvati u Srbiji nikad u povijesti nisu imali takvu slobodu.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda